Na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta profesor Nicola Pecchiari s milanskog sveučilišta Luigi Bocconi održao je seminar o “Sagledavanju rizika i interne kontrole”. Za Poslovni dnevnik Pecchiari govori o važnosti upravljanja rizicima i zašto u državnoj administraciji moraju raditi najbolji menadžeri te o važnosti konzervativnog pristupa riziku.

Stručnjak ste za rizičnu imovinu i internu kontrolu. Koje ključne pogreške rade kompanije i kako ih mogu ispraviti?
Menadžeri uglavnom ne vole otkrivati svoje stavove prema riziku, a istodobno pokušavaju sakriti potencijalne negativne aspekte toga. To je najčešći problem menadžerske generacije. Varaju li nas ti isti menadžeri usađujući nam mišljenje kako su predviđanja uvijek optimistična i da bi svaka kompanija mogla drastično rasti u idućih nekoliko godina? Podsjećam, još nismo kolonizirali druge planete. Osim toga menadžeri smatraju da je interna kontrola samo stvar usklađenosti sa zahtjevima regulatora, a to je česta pogrešna interpretacija kodeksa korporativnog upravljanja i zakona.

Smatrate li da bi revizori trebali bolje raditi? U Hrvatskoj se otkrivaju mnoge afere u kompanijama koje su imale revidirana izvješća, a pokazalo se kako je situacija potpuno drukčija.
Mislim da bismo trebali razgovarati o potencijalnoj krizi revizorskih kuća, i to zbog nekoliko razloga kao što su apsurdna borba za revizorske naknade i manjak revizorskih standarda u nekim kategorijama i tako dalje. Partneri i menadžeri u revizorskim kućama su pod pritiskom jer moraju povećavati zaradu zbog čega zanemaruju svoju ulogu supervizora. Tu je i pretjerano iskorištavanje mladih revizora. S druge pak strane poslovanje kompanija, računovodstveni standardi, informatički sustavi i zakoni svakim danom su sve kompleksniji. Posljednje, ali ne manje važno, najnoviji skandali u vezi s godišnjim izvještajima postavljaju mnoga pitanja. Trebamo li revizora financijskih izvještaja kada vladaju normalni uvjeti? Ili trebamo revizora “prevarantskih” financijskih izvještaja? Te dvije vrste revizora su jako različite.

Što je prema Vama u ovim kriznim vremenima manje rizično?
Glavni problem nije rizik. Svaka investicija u bilo kojoj industriji može biti rizična. Čak i korporativna obveznica ili državna obveznica može biti riskantno ulaganje. Postavlja se pitanje imate li mjere zaštite i izlaznu strategiju za izloženost visokim rizicima. Moramo izraditi vlastitu sposobnost upravljanja rizikom i zato moramo shvatiti koje su naše ključne kompetencije te koja je naša strategija i ciljevi. I u tom segmentu bi politika trebala imati veliku ulogu jer financijska tržišta mogu uzrokovati velike deformacije.

Trebaju li se ulagači okrenuti drukčijim načinima ulaganja?
Moramo jako paziti na politiku diverzifikacije rizika jer u kontekstu globalne ekonomije rizici mogu biti uzajamno povezani i, što je još gore, sustavni. Novo pravilo glasi: uzeti nepovezane rizike. To je teško profesionalnom ulagaču, a zamislite da ste mali privatni investitor. To otvara još jednu polemiku o “ekonomskoj demokraciji”: može li mali privatni ulagač imati mogućnost uložiti u baš sve? Ima li dovoljno sposobnosti i informacija za donošenje prave odluke za ulaganje prema profilu preuzimanja rizika? Baš i ne mislim da može.

Treba li država primjenjivati poslovne standarde?
Da, što ste veći i što su vaše aktivnosti složenije, to trebate više koristiti sofisticirane menadžerske metodologije. Smatram da menadžerske inovacije moraju dolaziti iz državne administracije. Sjećam se nekih važnih upravljačkih alata koji su prvi razvijeni u industrijama koje su bile u državnom vlasništvu kao što je industrija oružja u prošlosti i svemirske agencije u posljednje vrijeme tako da moramo imati najbolje menadžere u državnoj (javnoj) administraciji i harmonizirati sva javna tijela.

Održali ste predavanje u kojem je naglasak bio na upravljanju rizikom u kompanijama. Što ste prenijeli studentima?
Prvi put sam u novinama pročitao pojam “stres-test” na početku krize. Tada je to mnogim menadžerima bio nepoznat koncept. Velik je problem ako ne znate koji vam je cilj, tada ne znate što točno treba mjeriti. To je kao vožnja automobila: instrumenti na kontrolnoj ploči pomažu nam u vožnji, odnosno postizanju cilja – ne voziti brzo. No netko možda ima drukčiji cilj. Stoga je ključni princip usklađivanje ciljeva i mjernih instrumenata. Međutim, vozač (menadžer) s različitim ciljem i bez adekvatnih instrumenata može imati sudar.

Bez prioriteta

mikro poduzetnici

Velike promjene ne donose samo veliki sustavi

pametno rješenje

Monri Payments prvi u regiji trgovcima omogućuje Click to Pay rješenje u suradnji s Mastercardom

Kako komentirate strah koji vlada među ulagačima u EU?
Suočeni smo sa dva sustavna problema. Prvo, pretjerana ovisnost ekonomije o financijskim tržištima gdje pritisak za uspjehom vodi menadžere u preuzimanje visokog rizika koji bi inače izbjegli. Drugo, sustavna nemogućnost čelnika EU u identifikaciji dugoročno strateški važne industrije. Istodobno nismo u mogućnosti ojačati i dati potporu gospodarstvu u segmentima proizvodnje, komercijalne i uslužne industrije. Koji su naši prioriteti? Samo onda kada su vlade, investitori i menadžeri usklađeni u prioritetima, možemo očekivati nov ekonomski rast. Inače, ulagači postanu potpuno nepredvidljivi: rizik postane pravilo, a ne iznimka, i to upravo dokazuje razmjer ove krize.