Posljednjih godina su ruski mediji bili zabavljeni računicom koliko koja zemlja treba proizvoditi barela nafte kako bi se ostvario dogovor kartela „OPEC plus” u koji su udružene članice Organizacije zemalja izvoznica nafte i još neke druge zemlje, poput Rusije, Kazahstana i Azerbejdžana. Ali nije suština ni u kvotama ni u kvantiteti, pa čak ni u tome je li ispravna bila odluka ruskog predsjednika Vladimira Putina kada je, na savjet direktora Rosnefta, napustio dogovor OPEC plus, piše Deutsche Welle.

Rusija je napustila taj deal početkom ožujka u nadi da će zadati težak udarac glavnim konkurentima: Sjedinjenim Državama koje proizvode skuplju naftu iz škriljca i Saudijskoj Arabiji čiji se državni budžet zasniva na visokoj cijeni nafte. To je bila Putinova kardinalna greška.

Umjesto trijumfa, Rusija je izazvala cjenovni rat koji je pokrenuo ambiciozni saudijski princ Mohammed bin Salman, obećavajući da će preplaviti posebno Europu naftom po damping cijenama. Proizvodnja je povećana, cijena barela sirove nafte je strmoglavo pala.

Putin je ovih dana očito izgubio taj blitzkrieg kada je u okviru OPEC-a plus postignut novi dogovor da se proizvodnja nafte znatno smanji kako bi se cijena stabilizirala.

Ali poanta uopće nije u tome. Naime, napori naftnog kartela OPEC i zemalja koje su im se pridružile idu u pravcu smanjenja količine nafte na tržištu budući da globalnom gospodarstvu naprosto treba manje nego što oni mogu proizvesti. Tako su 23 zemlje izvoznice nafte u dogovoru smanjivale proizvodnju još od 2017. godine, pa je ipak sve većim bivao nepotrebni višak proizvodnje onoga što smo nekad zvani „crnim zlatom”.

I to sve u situaciji, da ne zaboravimo, kada potencijalno moćni proizvođači poput Venecuele, Irana i Libije iz različitih razloga proizvode znatno manje nego što mogu.

Tu se sada nameće zaključak: „Crno zlato” je možda bilo energetska šifra 20. stoljeća, ali u 21. stoljeću su to borba protiv klimatskih promjena, obnovljivi izvori energije, energetska efikasnost, borba protiv plastike u oceanima. Drugim riječima, privredi ne treba ni izbliza toliko nafte koliko se može proizvesti.

Pandemija koronavirusa je dramatično oborila globalnu potražnju za energentima i tako samo ogolila problem s viškom nafte. Tijekom novih pregovora u okviru OPEC-a plus je ruski ministar energetike rekao da se razgovara o smanjenju proizvodnje nafte koje bi trajalo dvije, tri ili četiri godine. Dakle, sudionici sastanka su ozbiljno računali s time da će se znatno manje nafte prodavati sve do 2024?

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Employee Wellbeing

Od pripravnika do lidera: ‘Ovdje se ne bojimo pitati, tražiti pomoć i rasti’

Na kraju su dogovorili smanjenje proizvodnje do svibnja 2022. godine. Ali tko može jamčiti da će se do tada potražnja vratiti barem na nivo s kraja prošle godine? Da će ponovo letjeti jednak broj aviona s turistima i poslovnim ljudima kao što je to bilo prije pandemije? Da će jednak broj brodova prevoziti robu iz Kine ka Americi i Europi?

Uz to, nema nikakvih jamstava da će se potpisnici stvarno pune dvije godine držati dogovora i da neće prebaciti dozvoljene kvote. To se već dalo naslutiti po gunđanju Meksika koji je uložio velike novce u naftnu infrastrukturu.

Velike su šanse da novi sporazum bude prekršen, čak i da propadne. Ako se to desi, sve potpisnice – a da ne spominjemo one koje nisu članice kartela, poput SAD-a, Kanade, Brazila i Norveške – će se požuriti prodati što više nafte, koliko god cijena bila niska. Oni koji imaju previsoke troškove proizvodnje naprosto će propasti.

Pa čak i da ne izbije taj brutalni rat niskim cijenama – kraj naftne ere nagoviještava sama činjenica da je dogovoreno smanjenje proizvodnje za čak petinu i da će to trajati najmanje dvije godine, a možda i zauvijek.

U uvjetima ozbiljnog sloma proizvodnje, tko će htjeti investirati novce u razvoj ove industrije, recimo u nova, daleka i teško dostupna naftna polja? Rusija može zaboraviti na ekstremno skupe planove o vađenju nafte iz nalazišta na Arktiku. Svjetska industrija nafte će stagnirati i čekati bolja vremena, a najrazvijenije zemlje će nastaviti putem kojim su krenule – što dalje od fosilnih goriva.

Kako se lijepo kaže: ni kameno doba se nije završilo zbog manjka kamena, nego zato jer su pronađene naprednije tehnologije. Naftno doba još nije gotovo, ali je koronavirus ubrzao njegov kraj. Zemlje koje su, poput Rusije, zavisile od naftnih izvora novca, morat će ubrzano promijeniti svoj biznis model.