Nakon 29 mjeseci mirovanja te više od pet godina bez podizanja kamatnih stopa, Europska središnja banka (ECB) prošli je četvrtak konačno podlegla vlastitoj antiinflacijskoj retorici, podignuv?i svoj bazični kamatnjak za 25 baznih bodova na 2,25 posto.
Unatoč inzinstiranju guvernera Tricheta kako za sad nema govora o kontinuiranom zaoštravanju monetarne politike u “mjerljivom” stilu federalnih rezervi, sudionici tržišta svejedno vide ECB-jevu ključnu kamatnu stopu na razini od 3,0 do 3,5 posto do kraja 2006. godine. Tako se najčešće podsjeća na kraj 1999. godine kad je ECB priveo kraju svoj za sad prvi i jedini ciklus podizanja kamatnih stopa “težak” 200 baznih bodova do zaključno 4,75 posto. Pritom se, međutim, zaboravlja da su ekonomske prilike prije pet-šest godina bile bitno drukčije od ovih danas. Gospodarski rast kretao se na razini od 3 posto te ubrzavao. Štoviše, kulminirao je na razini iznad 4 posto tako da gotovo dvostruko nadmašuje današnji tempo umjerenog oporavka gospodarstva eurozone. Danas tek možemo primjetiti da je temeljna inflacija 1999. takožer bila relativno niska te stabilna baš kao i danas. Inflacija potrošačkih cijena tada je također poticana rastućim cijenama nafte, uz iznimku da su cijene te strateški prevažne sirovine tada porasle sa samo 10 na 30 dolara za barel.

Temeljna inflacija
Guverner Trichet svjestan je kako se mnogi analitičari pouzdaju u temeljnu inflaciju ne bi li predvidjeli budući smjer inflacije potrošačkih cijena na koju centralna banka budno cilja. Što i nije bez razloga. Jednokratna posukpljenja cijena, primjerice, energenata, u konačnici bi trebala isčeznuti iz inflacije potrošačkih cijena, dovodeći je u razinu s njezinim temeljnim indeksom. Trichet, međutim, primjećuje kako stope temeljne inflacije zapravo prate razvoj potrošačke inflacije sa zaostatkom od 10 do 18 mjeseci, umjesto da joj utiru put, pa pretjerani fokus na prethodnu mjeru ne pridonosi predviđanju smjera ECB-ove monetarne politike. Sve više se čini kako inflacija potrošačkih cijena nije samo službena meta ECB-a, nego zapravo i operativni cilj, barem što se smjernica monetarne politike tiče. Očekujuči korekciju inflacije potrošačkih cijena s listopadskih 2,5 posto na 2,0 posto tijekom prvoga kvartala 2006., to nam je dodatni razlog da ne očekujemo gotovo ponovno podizanje bazičnoga kamatnjaka. Temeljna inflacija će pak, prema ocjeni ECB-a, nastaviti rasti prevaljivanjem značajno poskupjelih cijena energenata te ovogodi?nje 13-postotne deprecijacije eura na krajnje potrošače iako ne bi smjela automatski prisiliti ECB da podigne kamatne stope. Osim toga, prema Trichetu, prošlotjedno djelovanje ECB-a ni u kom slučaju ne predstavlja suprostavljanje eventualnoj materijalizaciji fenomena prelijevanja potrošačkih cijena kao ni rasta osobnog dohotka, već je samo preventivni korak u cilju njihova sprječavanja. Budući da bi spomenuta politika Centralne banke trebala inflaciju te pritiske na rast dohotka držati pod kontrolom, stoga se očekuje od ostalih mjera inflacije da pomognu u objašnjenju ECB-ovih stavova.

Očekivanja tržišta
Činjenica da ECB nema ex-ante plan za serijalno podizanje kamatna, a kamoli u vidu prihvatljivu “neutralnu” razinu bazične kamatne stope, što u kombinaciji sa usporavanjem rasta potrošačke inflacije te mogućim usporavanjem gospodarskog rasta uslijed ispuhivanja tržišta nekretnina u SAD upućuje da bi kamatne stope u eurozoni tijekom 2006. mogle porasti još (samo) jedanput na konačnih 2,5 posto. To je, dakle, značajno ispod očekivanja tržišta te većeg dijela analitičara. Ako ECB nastavi s uvjeravanjima o nadalje vrlo ekspanzivnoj monetarnoj politici, a tržišta se prilagode takvu pogledu, trebali bismo vidjeti daljnji pad ročnica na tromjesečni Euribor, a napokon i po dugoročnim dospijećima. Zaključno, sporiji tempo podizanja kamatnih stopa od očekivanog nužan je za nastavak korporativnih investicija te građevinskih aktivnosti u eurozoni, što su preduvjeti za ubrzanje gospodarskog rasta. Nastavak rasta europskih prinosa, a da ne bude podržan jačanjem fundamenata, u kombinaciji s očekivanim uporavanjem američke ekonomije polovicom 2006. mogao bi izazvati jačanje eura sve do razine od 1,30 te ponovo naškoditi konkurentnosti europskih izvoznika.

Autor je voditelj istraživanja tržišta u Riznici Hypo Alpe-Adria-Banci, a mišljenja iznesena u članku nisu nužno stavovi te institucije