Kada govore o uzrocima pada Deutsche Banka (DB), mnoštvo analitičara ističe kako uzrok treba tražiti u namjeri njemačke banke da postane "američkija" od američkih želeći previše i prebrzo. Unazad godinu dana Deutsche Bank ne silazi s naslovnica. Razlog u pravilu nije njezino dobro poslovanje, već plaćanje kazni zbog nepravilnosti u radu.  Tako je u siječnju ove godine banka platila svoju, valjda posljednju kaznu: zbog sudjelovanja u pranju 10 milijardi dolara ruskih klijenata 2011. Banka je američkom i britanskom financijskom regulatoru pristala platiti 425 milijuna dolara i 163 milijuna funti. Ova posljednja kazna došla je svega desetak dana nakon što je DB u nagodbi s američkim ministarstvom pravosuđa pristao platiti ukupno 7,2 milijardi dolara odštete i kazne zbog sudjelovanja u prodaji toksičnih financijskih izvedenica koje su 2008. dovele do financijske krize koja se iz SAD-a proširila cijelim svijetom.

Potonuće na burzi
Iako je svota vrtoglava, njemački bankovni ponos još je i dobro prošao s obzirom na to da se krajem prošle godine govorilo kako će banka morati isplatiti do 14 milijardi dolara. To je dovelo do prave krize u kompaniji, dionica DB-a potonula je sve do najniže vrijednosti u tri desetljeća, izvršni direktor John Cryan slao je zaposlenicima interne dopise u kojima ih je smirivao tvrdnjama da banka neće propasti, a spominjala se čak i opcija državnog spašavanja.

No, ni tu popis grijeha ne prestaje.  Krajem travnja 2015. godine Deutsche Bank pristaje platiti ukupno 2,5 milijardi dolara zbog sudjelovanja sa skupinom banaka u aferi namještanja međubankovne stope Libor koja je na vidjelo izašla 2012. U studenom 2015. došla je i kazna financijskog regulatora države New York i Federalnih rezervi od 258 milijuna dolara zbog kršenja američkih sankcija prema Burmi, Libiji, Sudanu, Iranu i Siriji između 1999. i 2006. godine. Tu je još i pomaganje američkim državljanima u poreznoj utaji skrivanjem novca u Švicarsku iz 2008., pa manipulacija južnokorejske burze iz 2010. kroz prodaju paketa dionica teškog 1,6 milijardi eura, sudjelovanje u "dark poolovima", trgovinskim platformama gdje kupci i prodavatelji vrijednosnica mogu ostati anonimni iz 2011. godine… 

Povratak u burnu povijest
Što se dogodilo unutar te banke da je za svoje poslovanje morala biti kažnjena s više od 12 milijardi dolara, a protiv nje je trenutno u postupku i 7800 različitih tužbi? Što je dovelo do toga da joj Banka za međunarodna poravnanja dodijeli nimalo laskavu titulu "najopasnije banke na svijetu po globalni financijski sustav"? Za odgovor na to pitanje valja se vratiti tri desetljeća unatrag i potražiti ga u političkim promjenama koje su zahvatile Europu i svijet te u jednom, pomalo tajnovitom lipanjskom sastanku u Madridu prije 23 godine.

Kako bi se shvatilo što je dovelo do stanja u kojem je Deutsche Bank danas, treba pogledati brojke.Današnji Deutsche Bank je globalna investicijska banka, a investicijsko bankarstvo donosi polovicu ukupnih prihoda od 30 milijardi eura. Bilanca joj vrijedi 1,6 bilijuna eura, zapošljava 101.104 zaposlenika u 2790 poslovnica u 70 država svijeta. Dionice banke drži više od 560.000 dioničara.  Banka se bavi prodajom i trgovinom dionicama, obveznicama i robama, savjetovanjem u spajanjima i preuzimanjima kompanija, upravlja imovinom svjetskih milijunaša i milijardera te trguje financijskim izvedenicama.  Deutsche Bank je i najveći svjetski trgovac valutama, zaslužan za petinu prometa na tržištu na kojem se svakog dana obrne teško zamislivih četiri bilijuna dolara. Tradicionalno komercijalno bankarstvo DB-u u drugom je planu.

Nacionalni ponos
No, banka osnovana još 1870. u Frankfurtu zbog financiranja vanjske trgovine početkom, 90-ih godina prošlog stoljeća nije tako izgledala. Bila je utjelovljenje njemačkih vrijednosti – pouzdana i sigurna. Krajem 80-ih godina Deutsche Bank bila je financijski motor cijele ekonomije. Naime, DB je držao značajne udjele u gotovo svim velikim tamošnjim kompanijama.  Samo u Mercedesu držali su četvrtinu dionica. Na čelu banke bio je Friedrich Wilhelm Christians, tihi i diskretni bankar rođen 1922. u gradiću Paderbornu u pokrajini Sjeverna Rajna Vestfalija koji se u DB-u zaposlio još 1949. godine. Christians odlazi u zasluženu mirovinu 1988., a kormilo preuzima njegov zamjenik Alfred Herrhausen. Međutim, Herrhausen vodi banku vrlo kratko.

Svega godinu kasnije ubijen je u atentatu koji je organizirala Frakcija Crvene armije (RAF), ljevičarska teroristička organizacija čiji su nekad najpoznatiji pripadnici bili Andreas Baader i Urlike Meinhof. Glavni izvršni direktor postaje Hilmar Kopper, čovjek koji je posijao "sjeme zla" čije gorke plodove banka danas ubire. Prema analizi njemačkog tjednika Der Spiegel, koja se temelji na pregledu financijskih izvješća i stotina drugih dokumenata, razgovorima s četiri bivša i sadašnja čelnika banke te intervjuima s osam članova upravnog odbora, kontrolu nad poslovanjem Uprava je počela gubiti 1994. godine, a to je potrajalo do 2012. Naime, početkom 90-ih politički i ekonomski liberalizam doživljava svoj trijumf padom komunističkih režima u Europi.

Kapitalizam je u naponu snage, a taj val zahvaća i bankarski svijet. Poslovanje temeljeno na pohrani štednje, plasiranju kredita i trgovini dionicama i obveznicima postaje zastarjelo. Američke banke JP Morgan, Goldman Sachs, Merrill Lynch i Lehman Brothers privlače najbolje matematičare i programere iz cijelog svijeta na Wall Street. Njihov je zadatak samo jedan – razviti programe za trgovanje financijskim izvedenicama. Taj vrli novi bankarski svijet poput magneta privlači Hilmara Koppera koji u lipnju 1994. u Madrid na sastanak poziva skupinu najbližih suradnika iz Uprave. Kopper ih uvjerava kako oslanjanje na njemačke kompanije i plasiranje kredita ne može donijeti značajnije dugoročne stope rasta. Te godine u bilanci banke bilo je 573 milijarde maraka, a banka je zapošljavala 73.450 ljudi, od čega tri četvrtine u Njemačkoj. Stoga pada odluka – Deutsche Bank treba početi poslovati globalno i preustrojit će se u investicijsku banku s podružnicama u londonskom Cityu i New Yorku.

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Employee Wellbeing

Od pripravnika do lidera: ‘Ovdje se ne bojimo pitati, tražiti pomoć i rasti’

Kobni stranci
Međutim, problem je što za takav zaokret banka nema prave ljude. Rješenje je nađeno u dovođenju Edsona Mitchella, beskompromisnog bankara iz Merrill Lyncha. Poznat po rečenici da je "čovjek neuspješan ako do 40. nema 100 milijuna dolara na računu", Mitchell 1995. u njemačku banku dovodi i svoju ekipu od 50 najboljih suradnika. Među njima je i njegov štićenik Anshu Jain, Britanac indijskih korijena koji će u svibnju 2012. postati jedan od izvršnih direktora. Mitchellova era ostala je upamćena po ne osobitom poslovnom uspjehu, ali i po traženju goleme plaće i bonusa za sebe i svoje ljude te raskalašenim proslavama ugovora na obalama Lago Maggiore i tajlandskog otoka Phuket.

Po hodnicima frankfurtskog sjedišta počelo se šuškati kako Mitchell s bonusima zarađuje 30 milijuna dolara godišnje, a kako na bonuse "Amerikancima" odlazi polovica dobiti, odnosno oko 400 milijuna dolara. Edson Mitchell u 47. godini života pogiba u zrakoplovnoj nesreći putujući 2000. u Maine na proslavu božićnih blagdana s obitelji, a na mjestu čelnika investicijskog bankarstva nasljeđuje ga Anshu Jain. On već 2006. postaje financijska zvijezda razvivši trgovanje izvedenicama. Deutsche Bank postaje četvrta banka u globalnom prometu te vrste vrijednosnica. Iz toga su proizašla dva problema.  "Tiskare novca" u Londonu i New Yorku koje su od 2001. do 2015. donijele 25 milijardi eura neto dobiti čak tri izvršna direktora – Hilmar Kopper, Rolf Breuer i Josef Ackermann – ne uspijevaju uklopiti u bančinu strukturu. Investicijska divizija sve više djeluje kao zaseban otok.

To dovodi do drugog problema. Dok u američkim bankama postoji kakva-takva kontrola rizika, Frankfurt de facto odustaje od nadzora rizičnosti transakcija u New Yorku i Londonu. Pravi razlog tomu nije poznat, tvrdi Spiegel. Dio Uprave možda nije bio dovoljno kompetentan, dio možda nije ni mario sve dok je pristizala gomila novca, a dio je možda bio previše zaplašen.  Na upit Poslovnog dnevnika voditeljica komunikacija banke Anke Veil odgovorila je kako se sadašnji šef John Cryan javno ispričao početkom veljače u javnom pismu. U njemu Cryan tvrdi kako su nepravilnosti rezultat "kratkoročnih interesa male skupine ljudi koji su ugrozili bančinu najveću vrijednost – reputaciju". Ti "kratkoročni interesi" svoju su eskalaciju doživjeli kada je Švicarac Josef Ackermann – prvi stranac na čelu banke od svibnja 2002. – raskinuo s 132-godišnjom tradicijom i Upravu preustrojio prema angloameričkom modelu. Do tada je banku vodio odbor gdje je izvršni direktor bio prvi među jednakima. Nakon toga sva je moć koncentrirana u jednoj osobi.

'Golemi hedge fond'
Naime, Ackermann je Upravu s devet srezao na četiri člana te osnovao novo tijelo – Izvršni odbor skupine. Radilo se o nekoj vrsti paralelne Uprave s 12 članova, četiri iz Uprave te osam šefova najvećih odjela banke koji su izravno odgovarali Ackermannu.  Time je i Nadzorni odbor postao doslovno ukras. Naime, prema njemačkom zakonu Nadzorni odbor može kontrolirati rad samo Uprave, ali ne i Izvršnog odbora. Ackermannova reforma isprva je pokazivala rezultate. Na vrhuncu moći, 2007. godine, DB je bilježio fantastičnih 31 posto povrata na kapital. Banka, koju je britanski tjednik The Economist opisao kao "golemi hedge fond", tako potpuno nespremna i nesvjesna, s organizacijskom strukturom koja generira zatrovanost pohlepom i egoizmom dočekuje financijsku krizu 2008. godine.  Cijenu plaća danas, opustošena, s omjerom duga i kapitala tri puta većim od američkih konkurenata i lanjskim gubitkom od 1,4 milijardi eura.

Tri lica propasti

Hilmar Kopper
Čelo banke koja je bila svojevrsni motor njemačke ekonomije preuzima 1989. godine. Njegovom odlukom da Deutsche Bank treba početi poslovati globalno i preustrojiti se u investicijsku banku zasijao je 'sjeme zla' s kojim počinje pad DB.

Edson Mitchell
Amerikanac 1995. u njemačku banku dovodi i svoju ekipu od 50 najboljih suradnika, a njegova je  era ostala je upamćena po ne osobitom poslovnom uspjehu, ali i po traženju goleme plaće i bonusa za sebe i svoje ljude te raskalašenim proslavama ugovora.

Josef Ackerman
Banku preuzima 2002. Te upravu preustrojava prema angloameričkom modelu. Do tada je banku vodio odbor gdje je izvršni direktor bio prvi među jednakima. Nakon toga sva je moć koncentirana u jednoj osobi, a Nadzorni odbor postaje doslovno ukras