Ne odstupajući ni koraka od svojih predizbornih obećanja (sveprisutni) Donald Trump je, neposredno po povratku u Bijelu kuću, žustro krenuo rastavljati institucionalni okvir “zelene agende” svog prethodnika.

Jasno favorizirajući prljava konvencionalna rješenja i intenzivnu uporabu fosilnih goriva, na meti povratnika u Bijelu kuću među prvima su se našli električni automobili te alternativni izvori energije poput solarnih i vjetroelektrana. Nepunih godinu dana kasnije, nekako u isto vrijeme dok je Europska unije odlučivala o strateškom uzmaku kada je riječ o ulozi naftnih derivata u automobilskoj industriji, Ford je dioničare izvijestio o gotovo 20 milijardi dolara velikoj rupi u svojoj bilanci koju je za sobom ostavila proizvodnja električnih automobila.

Njihova je prodaja, sada lišena državnih subvencija, vidno potonula, te se američki proizvođači žurno okreću prokušanoj formuli koja u prvi plan opet gura motore s unutarnjim izgaranjem (i hibride koji kombiniraju obje tehnologije).

Fijasko COP30

Samo nekoliko tjedana ranije COP30 Konferencija o klimatskim promjenama pod patronatom Ujedinjenih naroda doživjela je pravi fijasko (ili trijumf, gledamo li stvari iz perspektive Saudijske Arabije), ostavivši planet bez jasnog (a kamoli obvezujućeg) hodograma na putu u budućnost, prema eri lišenoj fosilnih goriva. Usto gotovo svakodnevno svjedočimo gašenju niza “zelenih” inicijativa, najčešće pod kapom raznih ESG (“Environmental, Social & Governance”) programa, što samo potvrđuje vrlo opipljiv odmak od nekadašnjih, manje ili više ambicioznih ciljeva u kontekstu klimatskih promjena.

Mogli bismo tako nabrajati unedogled jer ambiciozna ideja o ukidanju ovisnosti o fosilnim gorivima nije više tema o kojoj razglabaju svjetski moćnici. Ali nekako u sjeni tih zbivanja, ispod radara šire javnosti prolazi trend koji već godinama daje naslutiti upravo ovakav ishod. Riječ je o proizvodnji, odnosno potrošnji ugljena, nominalno inferiornog energenta čiji se kraj već odavna priziva. Umjesto toga, imamo priliku svjedočiti svojevrsnoj renesansi zaboravljene sirovine koje se, uz pokoju iznimku, gotovo nitko još ne želi odreći.

Prognoze objavljene u recentnom izvješću Međunarodne agencije za energetiku (IEA) po tko zna koji put najavljuju pad potrošnje ugljena na globalnoj razini, a većina ih dočekuje sa povećom dozom skepse. Više nitko i ne broji koliko je puta dosad IEA tijekom proteklih desetak godina najavila kraj ere ugljena pa ni ova posljednja u nizu ne budi previše nade.

Samo desetak godina ranije, budućnost je činila svjetlijom i manje zagađenom. U bitno drukčijem ozračju od ovog današnjeg, obilježenom potpisivanjem Pariškog sporazuma 2016. godine, druga polovica prošlog desetljeća donijela je blago smanjenje potražnje. Međutim, trend je 2021. godine opet promijenio smjer: neznatno je popravljen prijašnji rekord od oko osam milijardi tona, a rast se nastavio sve do danas. U odnosu na ključnu 2016. godinu, kada se činilo da bi svijet u dogledno vrijeme doista mogao raskrstiti s ugljenom, ukupna potrošnja ugljena na globalnoj razini porasla je za petinu. I to usprkos činjenici da je potrošnja u zemljama Europske unije u promatranom razdoblju doslovno – prepolovljena.

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

Poslodavac prijetelj obitelji

Cilj projekta je nagraditi poslodavce koji razumiju važnost ravnoteže između poslovnog i obiteljskog života

Relativno blizu tog rezultata je i SAD (minus od 38%), ali tamo sada pušu neki novi vjetrovi i za očekivati je drastičnu promjenu smjera, stopama Kine i Indije koje uvjerljivo predvode ljestvicu gorljivih konzumenata ugljena. I bez problema nadoknađuju deficit iz Europe (unatoč njemačkom odugovlačenju), a minoran pad u ostatku svijeta da i ne spominjemo: u samo devet godina kineska potrošnja je uvećana za trećinu (na nešto manje od pet milijardi tona godišnje), a indijska za gotovo 50 posto (na 1,3 milijarde tona). To ujedno znači da na Kinu i Indiju trenutno otpada gotovo tri četvrtine ukupne globalne potražnje za ugljenom.

Stagnacija potrošnje

Za ovu godinu IEA očekuje stagnaciju potrošnje u obje zemlje, no o simboličnim varijacijama na godišnjoj razini, mahom uvjetovanima vremenskim (ne)prilikama, nema smisla previše lamentirati. Puno je važnija činjenica da lako dobavljiv i relativno jeftin energent manje razvijene zemlje nipošto ne žele tako lako odbaciti. Tim više što obećane subvencije sa zapada više nitko i ne spominje. Pesimisti imaju na raspolaganju vrlo uvjerljiv argument u obliku nešto dugoročnijih projekcija: iako se tijekom idućih pet godina vjeruju da bi narasli apetiti Kine mogli ponešto pasti (a ugljen zamijeniti alternativni izvori energije), IEA navodi da bi do 2030. godine ukupna potrošnja mogla pasti za svega 10 posto.

To je, naravno, još uvijek nedovoljno u kontekstu borbe protiv klimatskih promjena, a teško da može ozbiljnije narušiti pozicije rudarskih kompanija koje od početka godine uglavnom bilježe blagi rast cijena dionica. Istini za volju, cijena ugljena bilježi pad od početka godine, ali na nešto duži rok stvari izgledaju bitno optimističnije (iz perspektive proizvođača).

Stavimo li po strani višegodišnje razdoblje vrlo izraženih devijacija cijene, koje uključuje krah uvjetovan pandemijom 2020. godine, a potom i spektakularan rast tijekom 2022. godine (na tragu eksplozije cijena energenata uslijed izlaska iz pandemije), ostaje činjenica da su cijene danas više no što je to bio slučaj 2019. godine, a otprilike su na istoj razini kao i 2016. godine, u vrijeme potpisivanja povijesnog sporazuma iz Pariza koji će, po svemu sudeći, ostati tek mrtvo slovo na papiru.