Naravno, naslov se može protumačiti dvojako, a ironično se tumačenje poklapa s definicijom range tradinga koji većinu aktera na deviznom tržištu doista baca u očaj. Neovisno o financijskoj snazi. Zapravo, bilo bi poštenije reći da je intenzitet očaja proporcionalan veličini kapitala s kojom se pojedini trader poigrava. Jer za razliku od samozatajnih, uglavnom slabo potkoženih wannabee zvijezda koje trguju za svoj račun i FOREX im najčešće nije jedini izvor prihoda, profesionalce na FX desku nizak volatility doslovno ubija, stvarajući silan pritisak po vertikali zapovjednog lanca, koji u ekstremnim situacijama povlači i spomen godišnjeg bonusa u – kondicionalu. U takvoj situaciji zasigurno ne biste poželjeli imati za šefa nekoga poput Hanka Paulsona, nekadašnjeg poglavicu brojnog plemena dilera u Goldman Sachsu i deklariranog ljubitelja životinja (a sada neusporedivo mirnijeg ministra financija). Pa ipak, usprkos opisanim glavoboljama, mahom je riječ o iskusnim dilerima koji raspolažu impozantnim količinama strpljenja, i za razliku od svojih kolega, uvjetno rečeno – amatera – vjerojatno su već posve iskorijenili opasne overtrade sklonosti koje u pravilu za sobom povlače veći broj losera (ili u najboljem slučaju transakcija s mizernim profitom). No da se vratimo na početak priče. Dakle, range trading je sredinom ožujka doslovno zgazio svaku iole živahniju aktivnost na tržištu, potpuno umrtvivši trgovinu. Doduše, i Kiwi i Aussie su sustavno nagrizali pozicije američkog dolara, uporno prijeteći novim rekordima. Nema nikakve dvojbe – ‘trend is your friend’ pristup je u ovom slučaju savršeno funkcionirao, dovodeći uzlazan trend gotovo do usijanja, no pretvarajući istodobno, s momentum indikatorima duboko usađenima na overbought teritorij, svaki long entry u tempiranu bombu. Zbog čega je većina zakašnjelih pridošlica vjerojatno tek tražila nekakav reversal signal koji bi mogao poslužiti kao kredibilan temelj za short strategiju. A ostali – umirali od dosade. Zasigurno emulirajući većinu crosseva nervoznim šetanjem od jednog do drugog zida.

Čime dolazimo do pravog značenja fraze u naslovu. Jer uz tolike količine nervoze i napetosti, tržište je doslovno na rubu živaca, što u pravilu jamči pravi urnebes jednom kada se okonča nepodnošljivo range-bound petljanje i valuta od izbora napokon iskoči iz okova fluktuacijskog raspona. I što duže traje razdoblje (dosadne) konsolidacije, to je vjerojatnost spektakularnih pomaka – veća. A time u opisanoj konstelaciji snaga izvlačenje podebljeg profita postaje tek stvar rutine. Ili možda pohlepe, ovisno o sklonostima. U svakom slučaju, nešto konzervativniji pristup, koji podrazumijeva postavljanje ulaznih naloga na sigurnu udaljenost od već definiranih okvira oscilacijskog raspona, zapravo otvara svojevrsnu win-win situaciju u kojoj je smjer kretanja naprosto posve nebitan. I onda – grand finale! Prva jutarnja kava i letimičan pogled na screen pun samodopadnog likovanja. Jer neznani su kolege u Aziji, poslovično podložni zbivanjima na Wall Streetu (osobito u ekstremnim uvjetima panike i euforije), već odradili lavovski dio posla, odvukavši euro do 1,34 dolara. I najviše razine u posljednje dvije godine, makar je to u ovoj priči zapravo najmanje bitno. Puno važnija je konačna kalkulacija, zbog koje i dosadna procedura generiranja reporta i evidentiranja promjena u ovom slučaju doista pruža barem tisuću razloga za zadovoljstvo. Jer rast sa 1,33 na 1,34 dolara nominalno nosi mizernih 0,8%& prinosa. Ali u prikladan leverage, recimo donekle konzervativnih 1:100, promjena druge decimale u odnosu EUR/USD na lot od 100 tisuća dolara vrijedi upravo – tisuću dolara. Dakle, na uloženih tisuću dolara stiže još toliko (give or take a few bucks). Nije loše za svega nekoliko sati, ha?