Prodaja 20% državnog udjela u T HTu već mjesecima izaziva veliku pozornost javnosti. Kako se približava uvrštenje na burzu, tako rastu i medijske prognoze koliko bi građana moglo kupiti njegove dionice. Prije sezone godišnjih odmora se govorilo o 100.000 građana, dvostruko više nego kod IPOa Ine, sada se već nagađa o između 150 i 200.000. Naravno, u takvoj atmosferi očekivanja raste i (opet prema medijima) predviđena cijena dionica – od 225 do 250 kuna prije nepuna dva mjeseca danas se već računa i s 350. Optimisti vjeruju da će to biti značajan korak u razvoju tržišta kapitala u Hrvatskoj čija je uloga u razvoju gospodarstva, čak i po ocjeni Izvješća evropske komisije o napretku Hrvatske za 2006. godinu, “još uvijek marginalna”: broj građana koji su kupili dionice neke kompanije na burzi – najčešće putem javne ponude – polako se penje prema milijun..

Mali i veliki
Ostavljajući po strani spekulacije o “tajmingu” (neposredno uoči parlamentarnih izbora) i određivanja cijene i broja dionica koje će biti ponuđene na Zagrebačkoj burzi – jer dionice bilo koje kompanije u bilo kojem momentu jednostavno vrijede onoliko koliko su potencijalni dioničari za njih spremni platiti – jedan bitan aspekt se, slučajno ili namjerno, uporno ostavlja potpuno po strani. Što 100.000 građana i nekoliko investicijskih fondova uopće mogu učiniti – u smislu svog suvlasništva u T HTu koje im daje i određena prava glasa – s tim dionicama i koliki uopće može uopće biti njihov utjecaj na politiku T HTa? Savjetnici J P Morgana bi im to vjerojatno vrlo rado objasnili – kada bi ih to netko upitao. Posebno bi bilo korisno da objasne tko, kako i kada – u ovakvoj konstelaciji suvlasničkih odnosa – odlučuje o isplati dividende. U svoj toj buci oko prospekta, road showa itd. kao da se zaboravlja da je Deutsche Telekom 51 postotni vlasnik T HTa! Težina Deutsche Telecoma kao većinskog vlasnika već se osjetila još kod svojevremene najave da “neće biti daljnje privatizacije dok se ne riješi pitanje DTK mreže”. Bilo bi vjerojatno, radi usporedbe s “našom stvarnošću”, razmotriti kakve su se sve analize i diskusije vodile u Njemačkoj u svezi kupovine “samo” 4,5% udjela DTa od strane grupe Blackstonea, jednog od najvećih američkih private equity fondova. Budući da se u razvijenijim zemljama Zapada značajnim udjelom smatra onaj od 5% naviše, te pregovore – u koje su bili uključeni i najviši njemački dužnosnici – napeto je pratila ne samo njemačka, nego i svjetska poslovna javnost. Sve je započelo još krajem 2005. kada je Stephen Schwarzman, energični i ambiciozni glavni direktor Blackstonea doznao da nekoliko konkurentskih PE fondova razgovara s njemačkom vladom o kupovini značajnog udjela u DTu, u kojem je ona tada bila većinski dioničar sa 36% udjela.

Nacionalni interes
Nije se libio odmah zatražiti sastanak s Angele Merkel i otputovati u Njemačku kako bi joj osobno objasnio da je i Blackstone također vrlo zainteresiran za kupovinu određenog udjela. Merkel, nuklearna fizičarka iz nekadašnje Istočne Njemačke, a sada političarka i predsjednica krhke koalicijske vlade morala mu je objasniti cijeli niz stvari: najvažnije je bilo da je Njemačka spremna iskoristiti financijsku moć i poslovnu ekspertizu private equity fondova za iniciranje širih reformi u inertnom njemačkom gospodarstvu, ali ne bez određenih uvjeta. Iako za vrijeme tog razgovora Merkel nije niti jednom izričito spomenula DT, naglasila je da su joj poznate pozitivne kvalitete PE fondova u smislu restrukturiranja posrnulih kompanija, posebno u komparaciji s aktivnostima hedge fondova, što je Schwarzman shvatio kao ohrabrenje za akciju. Na kraju, Merkel je još upozorila svog sugovornika na odgovornost koju bi Blackstone morao neminovno preuzeti kupovinom udjela u DTu: kao prvi PE fond postavio bi presedan koji bi neminovno postao orijentir svima ostalima. Merkel je tako preuzela veliki politički rizik. Njen ministar financija Steinbrück odmah je prihvatio ideju. Osnovni problem je bio kako pomiriti zahtjeve predstavnika radnika u nadzornom odboru DTa sa interesima predstavnika dioničara. Interes prvih je očuvanje radnih mjesta i obrana od pritisaka za snižavanja plaća, drugih u tome da se DT učini globalno konkurentnom kompanijom u čemu je ekspertiza Blackstonea predstavljala garant uspjeha. Ali, Steinbrück je znao i da nova vlada unatoč očitoj poslovnoj logici takve transakcije mora voditi računa i o značajnim političkim rizicima: gubitak kontrole u DT-u mogao bi izazvati erupciju javnog negodovanja. Zato je objasnio svom sugovorniku da vlada u Berlinu želi u svakom slučaju zadržati 25% udjela plus jednu dionicu – dovoljno za mogućnost blokade ključnih odluka i sprječavanje neprijateljskog preuzimanja. Takve brige naravno nisu opterećivale Schwarzmana: njegov jedini cilj je bio bitno povećati vrijednosti DTa kao kompanije, a time i vlastitog udjela kako bi ga nakon nekolika godina, u tipičnoj maniri PE fonda, prodao uz solidan profit.

Kalkulirani rizik
On je znao da nova vlada u Berlinu – labava i osjetljiva ‘velika koalicija’ – traži dioničara s udjelom koji neće morati brinuti o glasovima birača, koji neće biti osjetljiv na javno mnijenje i medijsku pažnju i koji će, prema riječima jednog vladinog dužnosnika, ‘zato predstavnicima radnika u nadzornom odboru moći otvoreno reći sve ono što im vladini dužnosnici ne mogu reći’. Schwarzmann je stoga pristao – potpuno neuobičajeno za Blackstone – kupiti tek minority stake. Ovakvom kalkuliranom ‘skromnošću’ je osigurao prednost pred konkurentskim konzorcijem čija je ponuda bila kupovina 30% udjela za 18 milijardi eura. Kada je nedugo zatim Blackstone doista kupio 4,5% udjela u DT-u za cijenu od 2,7 milijardi eura, iznenađenje poslovne javnosti (ne samo njemačke!) bilo je golemo. Prodaju čak i manjeg dijela vladinog udjela u nacionalnoj gospodarskoj ikoni jednom stranom PE fondu – i to tako brzo – nitko nije očekivao, posebno ne u svjetlu reputacije “nemilosrdnog prestrukturiranja” koju uživaju PE fondovi, a koja podrazumijeva i velika otpuštanja. Ipak, poslovna javnost se na kraju ipak umirila – prevladala je ocjena da je takav obostrano riskantan i hrabar potez bio potreban, iako je on značio novi značajan korak u transformaciji njemačkog kapitalizma u smjeru anglo-saksonskog modela.

Iznenađenje s dividendom
Budući da je kupovina ovako malog udjela za Blackstone bila koliko neobična toliko i riskantna, ljudi uključeni u samu transakciju pretpostavljaju da je Berlin obećao Blackstoneu da može računati sa konstantnom isplatom DTove dividende, što je značilo da će Blackstone tom dividendom moći pokrivati kamatu na kredit za kupovinu svog udjela. Tako je u svibnju 2006. Blackstone primio svoju prvu isplatu dividende od 138 milijuna eura od DTa – dovoljno da pokrije godišnju kamatu na kredit od (pretpostavljenih) 2,8 milijardi eura. Analitičari vjeruju da je Blackstone dobio još jedno ključno obećanje njemačke vlade: da će prešutno, iza scene, podržati nužno restrukturiranje DTa. Pretjerano eksponiranje nije dolazilo u obzir jer bi bilo kakva naznaka da njemačka vlada javno podržava radikalno restrukturiranje – k tome po ‘diktatu’ jednog inozemnog PE fonda – predstavljala golem politički rizik za destabilizaciju koalicije, posebno zbog ‘nervoznog’ SPDa i njegovih saveznika u moćnim njemačkim sindikatima. Blackstone je, međutim, u pregovorima u jednom aspektu je pokazao pretjeranu samouvjerenost: nije, poput konkurentskog konzorcija, zatražio dubinsko snimanje DTa. Njegov pregovarački tim od samo dva čovjeka se zadovoljio analizom javno dostupnih podataka i onim što su doznali na svega tri sastanka sa Kai-Uwe Rickeom i Karl-Gerhard Eickom (tadašnjim glavnim i financijskim direktorom). Sredinom travnja, KfW banka (u vlasništvu države i posjednik državnih dionica DTa) je pozvala Blackstone i konkurentski konzorcij da objave cijenu za 4,5% udjela. Konzorcij je odustao uz objašnjenje da nema namjeru razmatrati kupovinu udjela koji mu ne bi omogućio kontrolu. Ugovor je između Blackstonea i njemačke vlade je sklopljen 24. travnja po cijeni od 14 eura za dionicu, jedva 2,6% više od burzovne kotacije. Samo dvije sedmice kasnije, samopouzdanje Blackstonea je doživjelo neočekivani udarac: DT je objavio loš poslovni rezultat za prvi kvartal, najvećim dijelom prouzrokovan značajnim gubitkom pretplatnika fiksnih linija, tradicionalne baze poslovanja. Također se pokazalo da je odljev starih pretplatnika fiksne linije bitno veći od prirasta novih na mobilnoj telefoniji. Već i iz toga se dalo naslutiti upozorenje da će profit za prvo polugodište biti manji od planiranog. Ono je doista i uslijedilo u kolovozu – ali nakon njega i još jedno početkom slijedeće godine. Time je započela serija od 5 loših uzastopnih kvartalnih izvješća.

Radnički nemiri
Blackstone je ubrzo počeo agitirati za smjenu DTovog kompletnog menadžmenta zbog razočaravajućih rezultata. Otvoreno je zatražio momentalni otkaz za glavnog direktora Rickea, financijaša Eicka i predsjednika NO-a Zumwinkela. Kasniji odlazak Rickea se međutim pokazao kao uvod u novu krizu – prouzrokovanu ‘mekim’ političkim obzirima i kalkulacijama tipičnim za njemački konsenzualni tip kapitalizma: kao kompenzaciju za odlazak Rickea, Zumwinkel je dozvolio sindikatu Verdi da nominira svog čovjeka za kadrovskog direktora. Blackstone se zabrinuo da će vlada popustiti pod pritiskom javnosti i prijetnji štrajkom 10.000 zaposlenika. Međutim, svi pokušaji Verdijevih čelnika da u pregovore s upravom uključe i vladu nisu uspjeli pa je na kraju sklopljen kompromis kojim su obje sukobljene strane sačuvale obraz: prihvaćeno je sniženja plaća ne 9 nego 6,5% – ali uz 10% više radnih sati tjedno. Kompromis je jasno pokazao veliku promjenu odnosa snaga između zaposlenika i menadžmenta u DTu: iako konkurentske kompanije ne smanjuju plaće svojih zaposlenika, Verdi je ipak pristao na njihovo smanjenje radi očuvanja radnih mjesta. Također, pokazalo se da pragmatizam može odnijeti pobjedu nad ideologijom – u ovom slučaju zahvaljujući nepopustljivosti vlade i Blackstonea, dvojice dioničara s najvećim udjelom. Način kako je riješen sukob tako je najavio prekretnicu u njemačkom gospodarstvu za kompanije koje prelaze iz ruku države u ruke privatnih investitora. Iako posljednje poglavlje sage o Blackstoneovom poslovnom ‘prodoru’ u Njemačku još niti izdaleka nije zaključeno, prema Financial Timesu (‘Kako su Merkel i Blackstone promijenili njemački kapitalizam’, 2. srpnja 2007.) već sada se mogu izvući određene pouke koje dosadašnje predodžbe i predrasude ne samo o njemačkom tipu kapitalizma nego i o PE fondovima dovode u pitanje:Prvo, savez Blackstonea i njemačke vlade je izdržao sve ozbiljne političke pritiske. Drugo, Berlin je ublažio neke od radikalnih Blackstoneovih ideja, ali nije odustao od prešutne podrške za plan restrukturiranja koja je uključivala i sniženje plaća. Da je Blackstone odmah mogao provesti svaki svoj naum u maniri tipičnoj za jedan PE fond, poduzete akcije bile bi daleko drastičnije – ali bi i reakcije radništva odnosno sindikata bile mnogo burnije i stvari su se lako mogle oteti kontroli. Vladini dužnosnici tvrde da su odnosi sa Blackstoneom i dalje odlični – i krajnje iskreni kada je to potrebno. Ipak, za sada se ne planiraju slični poslovi prodaje državnih udjela u drugim kompanijama poput, npr., Deutsche Posta. S druge strane, Blackstone je stekao svoja prva iskustva sa odbijanjem vlastitih prijedloga. Nijemci članovi NOa u DTu tvrde da je Blackstone unatoč tome odlučan zadržati svoj udjel. Nakon početnih posrtaja, ponovo je povratio svoje samopouzdanje iako doduše ne i svoj poznati tvrdi gard. Njegovi čelni ljudi sada prihvaćaju da datum profitabilnosti neće biti 2009. nego najvjerojatnije 2013.
(Dragan Tomaševski)