Četiri hrvatske stambene štedionice (odnedavna je prodadila i peta – HPB stambena štedionica) dosad su zaključile oko 790.000 ugovora o stambenoj štednji. Prva dva mjesta dijele Prva i Raiffeisen stambena štedionica s po otprilike 271 tisuću sklopljenih ugovora. Slijede ih Wüstenrot stambena štedionica koja ima 154 tisuće, dok je PBZ – stambena štedionica sklopila tek 94 tisuće ugovora. Premda je riječ o velikom broju novopotpisanih ugovora, odnosno u relativno kratkom roku djelovanja štedionica (i) o značajnu ukupnom uspjehu ugovaranja štednje, većina štedionica ipak nije u potpunosti zadovoljna ostvarenim. Dodatno ih brine da je u posljednjih godinu dana došlo do stagniranja pa i pada ugovaranja. Dok je u prethodnim godinama više-manje u svim štedionicama bio, naime, evidentan godišnji rast ugovaranja od 20, 30 pa i više posto, u proteklih godinu dana došlo je do 5 do 10- postotnog pada novog ugovaranja.

Smanjenje poticaja
Iako nerado govore o razlozima stagnacije, pa i pada novog ugovaranja, u našim su stambenim štedionicama uvjereni kako je više ‘krivaca’ za takvo stanje. Jedan je od njih, ali ne i najvažniji smanjenje, od sredine prošle godine, državnih poticaja sa 25 na 15 posto. Štediše su to rezanje protumačili kao još jedno ‘nesigurno ili manje sigurno’ ulaganje. Slično se, podsjetimo, događalo i u ostalim zemljama. Češka je takvo iskustvo imala prije šest godina. Tamo se, naime, također, išlo sa sniženjem poticaja (ali tek pošto je cjeloviti sustav kreditiranja funkcionirao punih šest-sedam godina) sa 25 na 15 posto, ali se, nakon što je, ipak, znatno pao interes štediša za stambenu štednju država ponovno vratila na ‘stari’ nivo poticaja. Poznavaoci prilika ističu da je do stagnacije, pa i pada novog ugovaranja, čini se, u nas većim dijelom došlo i zbog neuvođenja (jer je nedavno uvedeno samo međufinanciranja fizičkih osoba) mogućnosti međufinanciranje i pravnih osoba, odnosno cjelovita sustava financiranja.
“Mi smo predlagali da se u prošlogodišnje zakonske izmjene uključi i dio vezan za kredite za međufinanciranje građevinskih tvrtki, ali i onih kompanija koje se bave održavanjem stambenog fonda. Tek time bismo imali jednu zaokruženu cjelinu efikasna financiranja novogradnje (jer bez toga postoji opravdana bojazan, a to se sada, na žalost, i događa na tržištu, da ponovno imamo nekontroliran pa i nerealan rast cijena stambenih kvadrata), ali i tako značajna održavanja, odnosno podizanja na višu razinu postojećeg stambenog fonda”, kaže Zdravko Anđel, čelni čovjek Wüstenrot stambene štedionice i dodaje: “Htjeli smo da se problemi riješe na način kako to rade, recimo, stambene štedionice u Austriji. Ističem iskustva iz rada austrijskih stambenih štedionica iz jednostavnog razloga što je to zemlja koja ima i najdužu tradiciju (staru 90-ak godina) stambene štednje, odnosno zemlja u kojoj ima čak 6,5 milijuna ugovora o stambenoj štednji (ili, pak, u Slovačkoj gotovo 3 milijuna ).

“U Austriji su se razvili određeni oblici suradnje stambenih štedionica, građevinskih tvrtki i građana, koji postaju kupci tih stanova. Radi se na principu da tvrtka (i od stambene štedionice) uzme kredit za gradnju jednog stambenog objekta s više stanova i da , praktično, već kod same pripreme ili početka gradnje ima poznate kupce koji su iz područja štediša određenih stambenih štedionica. U toj situaciji kad stambena štedionica koordinira cijelu aktivnost i kad ima kompletan nadzor nad samom gradnjom (ili održavanjem stanova i kuća) izbjegavaju se rizici za sve u posao uključene osobe. Tvrtka je sigurna da će imati stabilno i povoljno financiranje za cijelog tijeka gradnje (ili obnove), stambene štedionice su stručne i mogu nadzirati da gradnja bude izvedena u rokovima i kvaliteti (a i po najpovoljnijoj cijeni) koja je predviđena, što ona jamči i budućim kupcima, a na kraju budući kupci – odmah po završetku gradnje stanova – uknjiže se na etažirane stanove i s tim kreditom, koji se, praktički, prebaci na njih, tada počnu i otplaćivati kredit za stan u koji su se, faktički, već i uselili”, objašnjava Zdravko Anđel.

Manji efekt štednje
I u Raiffeisen stambenoj štedionici ističu kako im nisu jasni motivi države da koči odobravanje međufinanciranja i pravnih osoba. To prije što je upravo država, zbog prisutna malog obujma kreditiranja stanogradnje, dosad na tome i najviše gubila. Istina, u posljednjih nekoliko mjeseci, nakon uvođenja međufinanciranja fizičkih osoba, stanje se bitno poboljšava jer je, na primjer, u samo pola godine obujam kreditiranja građana povećan za čak četiri puta. Zbog neuvođenja međufinanciranja i pravnih osoba, i ukupni budući efekti stambene štednje (pa u konačnici i ukupne novogradnje) mogli bi, kako procjenjuju neki neovisni stručnjaci, biti čak i prepolovljeni. Uz to, bez uvođenja financiranja tvrtki nerealno je očekivati i obuzdavanje rasta cijena (stambenim) kvadratima.

Proračun izgubio tri milijarde kuna

Da je stambenim štedionicama omogućeno da od početka svoga rada, recimo, 90-ak posto prikupljenih depozita, a što je, po ocjenama stručnjaka, i najoptimalniji omjer, plasira u stambene kredite (znači i u kredite tvrtkama), državi bi se kroz različite vrste poreza u proračun već vratilo najmanje tri milijarde kuna. Drugim riječima, taj je iznos, po nekim računicama, direktno izgubljeni prihod države. S tim bi sredstvima država ne samo pokrila rashode koje je dosad imala (i ima) za poticaje, nego je na tome mogla znatno i zaraditi. I ne samo to. U našim štedionicama postoji i vrlo precizna i utemeljena računica: da se u jednom dobro funkcionirajućem sustavu stambene štednje izdaci za poticaje stambene štednje vraćaju državi čak u četverostruko većem iznosu.