Nedostatak financijskih resursa navodi se kao jedna od najvećih zapreka i na razini pojedinog polaznika i na razini tvrtke. U ovom tekstu prilogu pozornost posvetiti financiranju programa osposobljavanja i usavršavanja te izložiti pozitivna iskustva i zapreke koje pojedine zemlje provode u cilju unaprjeđenja obrazovanja odraslih.

Njemački primjer
U Njemačkoj financijska podrška uključuje vaučere za programe osposobljavanja i usavršavanja, kao i sustave poticanja štednje za nastavak školovanja i osposobljavanja. Njemačka savezna agencija za rad pomaže programe kontinuiranog osposobljavanja u trajanju dužem od 12 tjedana kroz vaučere kojima se nezaposlenim osobama omogućava odabir između različitih certificiranih pružatelja usluga i programa. Sustav poticanja štednje za nastavak školovanja i osposobljavanja razvijati se s ciljem unapređenja financiranja troškova programa. U 2008. godini uveden je sustav poticanja štednje za nastavak školovanja i osposobljavanja. Sada se troškovi programa osposobljavanja i usavršavanja mogu odbiti od porezne obveze poreza na dohodak što znači da osobe manjih dohodaka nemaju koristi od takve odluke. Vlada vjeruje da će posebice za mlade osobe u poticanju daljnjeg školovanja biti vrlo značajna premija za obrazovanje i osposobljavanje. Ipak, kako je iznos premije ograničen, time će se moći omogućiti sudjelovanje samo u programima kraćeg trajanja. Subvencije za programe osposobljavanja i usavršavanja mogu imati neželjene posljedice. U Belgiji flamanska vlada plaća polovicu troškova ako program pruža priznati pružatelj programa osposobljavanja i usavršavanja. Neželjena posljedica toga je da je sustav subvencija utjecao na nespremnost Belgijanaca da sami plaćaju za svoje osposobljavanje i usavršavanje. U Valonija postoje “krediti za osposobljavanje i usavršavanje” pomoću kojih tvrtke mogu tražiti povrat troškova izdvojenih za interne mjere osposobljavanja i usavršavanja svojih zaposlenih.

Postoji i slični čekovi kojima se žele olakšati rashodi osposobljavanja i usavršavanja u malim i srednjim tvrtkama. Tvrtke te čekove mogu kupiti za polovicu njihove nominalne vrijednosti i mogu ih koristiti za programe priznatih pružatelja usluga. U Velikoj Britaniji vladinom se strategijom nastoji potaknuti praksa osobnih računa obrazovanja. Taj je sustav prvi put primijenjen u Velikoj Britaniji 2000. godine pod nazivom Individual Learning Accounts (osobni obrazovni računi) u kojem je korisnik imao pravo na 150 funti državnih sredstava ako je uložio vlastitih 25 funti na taj virtualni “račun”. Polaznici bi mogli tada iskoristiti ukupni iznos za “kupovinu”određenih vrsta programa učenja, obrazovanja i osposobljavanja. Pilot novih osobnih računa obrazovanja započelo je u rujnu 2007. u manjem opsegu u dvije regije i usmjereno je na osobe starije od 19 godina koje žele steći srednju kvalifikacijsku razinu.Češka ne nudi posebne financijski poticaji za poslodavce koji organiziraju programe usavršavanja i osposobljavanja (iako su ti troškovi uključeni u ukupne troškove tvrtke), osim Zakona o poticanju ulaganja, gdje postoji posebna podrška za programe usavršavanja i osposobljavanja za nove ulagače (većinom strane tvrtke). Ključna skupina s vrlo malom stopom sudjelovanja u programima usavršavanja i osposobljavanja su nestručne nezaposlene osobe (nekvalificirani, polukvalificirani i niža stručna sprema). Općenito su stope sudjelovanja nestručnih radnika u programima obrazovanja i učenja upola manje od osoba s visokim obrazovanjem. Stoga je posve jasno da veću pozornost u programima usavršavanja i osposobljavanja treba usmjeriti na osobe s nižim razinama obrazovanja, posebice onima sa samo osnovnom školom.

Javno i privatno
U Danskoj programi cjeloživotnog učenja i obrazovanja odraslih mogu se podijeliti na javne programe koji su integralni dio javnog obrazovnog sustava i privatne programe koje provode privatne tvrtke ili za organizacije za obrazovanje, sindikati, udruženje poslodavaca i drugi. Obrazovanje odraslih može se podijeliti na dvije najvažnije razine: temeljno obrazovanje odraslih u obliku obrazovnih programa koji pružaju jednaka znanja kao redovno obrazovanje za mlade i napredni obrazovni programi koji su po ostvarenim znanjima i sposobnostima usporedivi s redovno obrazovanje ali se drugačiji po organizaciji i sadržajima. U Irskoj obrazovanja u zajednici obično se odnosi na programe koji se provode izvan formalnog sektora obrazovanja. Za njih su zaduženi lokalni stručnjaci koji imaju ključnu ulogu u organiziranju programa i donošenju odluka o njihovom sadržaju. Javnim financiranjem tih programa nastoji se dati odraslim osobama posve besplatno obrazovanje ili obrazovanje uz vrlo male troškove. Ministarstvo obrazovanja potrošilo je u 2006. godini više od 9 milijun eura na te aktivnosti. To su dopunska sredstva u odnosu na sredstva koje su za taj program izdvojile lokalne zajednice. Usprkos navodnoj harmonizaciji obrazovnih sustava, kod financiranja obrazovanja odraslih postoje u EU velike razlike. Poslodavci trebaju ulagati u obrazovanje svojih radnika kako bi ostali konkurentni i kako bi izvršili svoju socijalnu obvezu postizanja organizacije koja uči.

Predrag Bejaković, znanstveni savjetnik pri zagrebačkom Institutu za javne financije i član redakcijskog savjeta Poslovnog dnevnika