Inauguracija novoizabranog američkog predsjednika Joea Bidena dolazi samo mjesec dana nakon pete godišnjice Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama, nagovješćujući davno očekivani napredak u globalnoj borbi protiv klimatskih promjena.

Svijet još uvijek nije na putu da spriječi globalno zatopljenje da prijeđe prag od 2° Celzija – cilj koji se mora ostvariti u cilju izbjegavanja masovnih poremećaja u ljudskom društvu.

Srećom, možemo barem kvantificirati trenutačni izazov. Prema Međunarodnoj energetskoj agenciji, globalne emisije ugljikovog dioksida povezane s energijom u 2019. iznosile su ukupno otprilike 33 milijarde tona – brojka koja se naposljetku mora smanjiti na neto nultu stopu emisija.

Hvatanje i skladištenje ugljika može ukloniti ugljik iz zraka, ali se znatno razlikuje po cijeni. Pod pretpostavkom da se ova tehnologija može primijeniti u većoj mjeri po prosječnom trošku od 100 dolara po toni, možemo izračunati da bi uklanjanje CO2 ispuštenog 2019. stajalo 3,3 bilijuna dolara.

Možemo i usporediti tu brojku s bogatstvom stvorenim u gospodarstvu poput njemačkog, gdje je BDP 2019. iznosio 3,861 bilijuna dolara. To daje strašnu cijenu koja se mora plaćati godišnje kako bi se spriječilo daljnje pogoršanje klimatskih promjena.

Ekonomistima je očito rješenje slijediti načelo “onečišćivač plaća”. Svaka zemlja trebala bi oporezivati ili odrediti cijenu od 100 dolara po toni CO2 ispuštenog na svom teritoriju, čiji bi prihod trebao ići za kupnju ugljika kojeg su uklonile tvrtke koje sudjeluju u hvatanju i skladištenju ugljika.

Problem s ovom opcijom je činjenica da joj nedostaju čak i najmanji izgledi da uskoro bude usvojena. Mnoge biračke jedinice prigovorile bi se da taj pristup nosi neproporcionalno velike troškove onima koji su ekonomski najranjiviji. No imajmo na umu da ti ljudi najviše pate od klimatskih promjena.

Postupni porast cijene

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Neposredniji zadatak trebao bi biti mobilizacija sredstava potrebnih za primjenu hvatanja i skladištenja ugljika na globalnoj razini. Jedna od najvećih slabosti Pariškog sporazuma, uz činjenicu da “doprinosi određeni na nacionalnoj razini” nisu obvezujući, jest što se odnosi na količinu emisija, pri čemu cijena ugljika ne igra gotovo nikakvu ulogu.

Eksplicitnijom, univerzalno primijenjenom cijenom ugljika mogli bismo istovremeno obeshrabriti emisije, potaknuti inovacije i ulaganja u tehnologiju za dekarbonizaciju kao što je hvatanje i skladištenje ugljika i početi ih koristiti za isisavanje ugljika iz zraka.

Sada razmislite o Europskoj uniji, koja se obvezala postići ugljičnu neutralnost do 2050. te 55% smanjenje do 2030. Brojne zemlje članice već su usvojile zakonski obvezujuće ciljeve.

Kako bi stvari krenule dalje, EU može koristiti tržište emisijama CO2 koje je stvorila prije 15 godina. Taj moćan alat već pokriva 45% emisija bloka, ali mogao bi se poboljšati.

Budući da je europsko tržište ugljika isprva ciljalo samo na količinu emisija ugljika – oslanjajući se na strukturu ograničenja i trgovine – cijena ugljika bila je vrlo hirovita. Stoga, nakon globalne financijske krize, izgubilo je više od 80% svoje vrijednosti i ostalo obamrlo niz godina.

Europska komisija tek je nedavno uvidjela da se mora više usredotočiti na cijenu ugljika, koja sada prelazi 30 eura po toni. Određivanje cijena ugljika daleko je najučinkovitiji način smanjenja emisija jer ustrajno mijenja donošenje odluka emitenata s vremenom.

Što su cijene ugljika više, to je snažniji poticaj za prelazak na energiju s niskim udjelom ili nultom stopom emisije ugljika te za provođenjem dugoročnih projekata čiste energije.

No visoka cijena ugljika ne može se nametnuti preko noći. Umjesto toga cijenu je potrebno postupno povisiti s vremenom, slijedeći putanju koja je kompatibilna sa zadanim ciljem ugljične neutralnosti.

Europska komisija s pravom uzima u obzir rastuću cijenu. No mogla bi uvelike poboljšati učinkovitost svoje strategije objavljivanjem ciljane cijene ugljika prije vremena.

Nužna je zajednička inicijativa

Diljem svijeta sve je više vlada – od Japana i Južne Koreje do Novog Zelanda i Velika Britanija – najavilo ciljeve nulte neto stope emisija. Nedavno obećanje Kine da će postići ugljičnu neutralnost do 2060. od osobite je važnosti, s obzirom na veličinu njenog stanovništva i gospodarstva, čiji je udio agregatnih emisija veći od SAD-a i Europe zajedno.

Povrh toga, Kina je već stvorila tržište za ugljik; no kao u slučaju Europe taj mehanizam mogao bi se koristiti učinkovitije kad bi postojale eksplicitne cijene ugljika.

Klimatske promjene globalno su pitanje koje iziskuje međudržavnu suradnju. Sjedinjene Američke Države, gdje će ubrzo doći do dramatične promjene pristupa federalne vlade klimatskoj politici, mogle bi igrati značajnu ulogu po tom pitanju.

Osim što je potvrdio američku predanost Pariškom sporazumu, Biden popunjava ključna mjesta s iskusnim donositeljima klimatske politike kao što je bivši državni tajnik John Kerry i bivša predsjednica američkih Federalnih rezervi, Janet Yellen.

Pri predstavljanju nalaza grupe, Yellen je jasno dala do znanja da razumije izazov, napominjući da bi se “cijene ugljika s vremenom trebale povisiti kako bi se potaknule tvrtke i ubrzao prelazak na nultu neto stopu emisija”.

Nepotrebno je isticati da bi zajednička inicijativa određivanja cijena ugljika između tri vodeća svjetska emitenta – Europe, SAD-a i Kine – mogla dramatično ojačati globalne napore u borbi s klimatskim promjenama. Već znamo da je određivanje cijena ugljika nužno radi pridržavanja svih nedavnih obećanja po pitanju ugljične neutralnosti.

S vjerodostojnim globalnim okvirom za popunjavanje ove praznine u Pariškom sporazumu,vsvi dijelovi konačno bi se posložili u cilju rješavanja najobeshrabrujućeg izazova čovječanstva.

© Project Syndicate 2021.