Odnedavno, od šokantnog američkog zaokreta prema Rusiji, britanski premijer Keir Starmer uskladio se u stavovima i postupcima s Europom kao da do razlaza nikada nije došlo. Europska unija i Ujedinjeno Kraljevstvo nastupaju jedinstveno i samorazumljivo.
Toliko su sada u percepciji javnosti Britanci važni, da neće biti čudno da uz, na primjer, Friedricha Merza i Emmanuela Macrona, uvijek u pitanju vanjske politike i obrane, stupa i Keir Starmer. U svibnju će europski šefovi otputovati u London na EU-UK summit. Britanski premijer želi potpuni “reset”, okretanje nove stranice, a Europska unija želi s Britanijom što tješnju suradnju. Ti novi odnosi, koje prije koju godinu nisu mogli ni zamisliti, već su počeli.
Poslije, kad se razgovori zahuktaju, Britanci će se trgnuti jer će ustanoviti da i EU inzistira na svojim točkama, primjeni nekih već potpisanih sporazuma, pa neće ići baš sve glatko. Trebat će naći zajednički jezik briselskog bloka i Londona oko Trumpovih carina i odgovora na njih, zatim oko sankcija prema Rusiji te oko trgovine s Kinom. Oko Kine, i Britanci i Europljani imaju slične poglede i interese. Prevladava pragmatičnost, ali pitanja koja se otvaraju, od odnosa Kine i Rusije, od navale kineske tehnologije na domaća tržišta su iznimno složena. Osim u nekim segmentima, nastupat će skupa, ali sve će se morati uskladiti i s američkim zahtjevima.
No, u budućnosti će trebati smisliti i strategiju odnosa prema Rusiji, što će biti još teže od nastupa prema Kini. Oko Ukrajine, oko Grenlanda, odnosa prema Kanadii, postoji veliko međusobno razumijevanje. U svemu, blizina Europske unije i Velike Britanije tolika je da je pitanje gdje vodi ta ljubav, kojoj se ne usudimo izgovoriti ime, pa se zato prisjetimo konteksta njenog članstva.
Od 1973. godine, kad se pridružila zemljama kontinenta, pa do prije deset godina kad je najavila izlazak, Britanija je bila u svakodnevnim poslovima Unije dobra, konstruktivna, nezaobilazna članica. Uniji su promjene u modele organizacije koji su se svi pokazali dobrima. Na primjer, oni su stvorili moćni i prebogati Europski fond i program za regionalni razvoj, namijenjen slabije razvijenim pokrajinama država članica, koji je Hrvatskoj bio i još je uvijek, vrlo koristan.
K tome, modernizirala je staru briselsku zajednicu, unijela je dinamiku, kozmopolitizam i okrenutost prema svijetu. Britanci znaju bolje, kad surađuju s drugima, artikulirati pozicije, i ne manje bitno, potaknuti na njihovu realizaciju. Sve to nedostaje otkad su otišli. Nakon Brexita, nisu propali ni Europska unija ni Ujedinjeno Kraljevstvo, no izlazak je provincijalizirao Uniju. Ali još više je naštetio Britaniji…
Od početka su kritizirali
Jesu Britanci potpisali sporazume s drugim zemljama, što im je pomoglo trgovini, ali imaju značajan trgovinski deficit sa zajednicom kojoj su pripadali. Patili su prehrambeni, poljoprivredni sektor, nametnute su im sa strane EU razne fitosanitarne kontrole, promet roba bio je otežan i skuplji. London je i dalje najjači financijski centar, ali ipak manje nego kad je bio dio Europske unije.
Mnoge tvrtke koji su favorizirali Brexit, kao vlasnik Dysona, napustili su UK nakon Brexita. No, jedan od ciljeva Brexita, a to je manje migranata iz Europe, ipak je postignut. Iako migrantski tokovi nisu spriječeni, oni iz EU-a su skoro presahli. Britanski BDP bio je veći od prosjeka europskog prije Brexita, a pao je nakon izlaska iz EU-a. Prema londonskom Centru za europske reforme, britanski BDP bio bi 5,5 posto viši da su ostali zemlja članica.
Dakle, nisu se nametnuli kao globalni igrač, što su obećavali glasačima, nego baš obratno. Puno su jači bili kad su bili dio EU. Ovako, američki potpredsjednik J. D. Vance nazvao ih je slučajnom malom zemljom. A to jest velika uvreda. Ne zaboravimo nikada da je unutar Europske unije, Britanija bila najefikasnija od svih velikih država u ideaciji i primjeni europskih regulativa i odluka. Njihovi prijedlozi i rješenja bili su model za neke od najefikasnijih, najjasnijih, ne samo direktiva i regulativa, nego i “politika”, odnosno strategija Europske unije.
Uveli su također jasniji i direktniji način pisane komunikacije. Nezadovoljnici koji pušu na briselsku birokraciju, neka znaju da je napravljena po modelu nabolje od svih – britanske javne uprave. Ako netko zna što treba rezati, a što ostaviti, tko je koristan, a tko liječnina, to su Britanci. Istina je da su i od samog početka kritizirali, bunili se, zahtijevali, a ta britanska disonanca bila je drugačija od svađa ili neslaganja druge dvije velike zemlje, Francuske i Njemačke.
Za vrijeme dok su bili članovi, London je svoje partnere u Bruxellesu izluđivao preprekama koje je gotovo zlurado postavljao, ali su zbog toga kontinentalne zemlje, kao u nekoj igri, iznalazile kreativna rješenja.
Te britanske smicalice imale su dvojak izvor. S jedne strane, Ujedinjeno Kraljevstvo ima posve drugačiju povijest velikog imperija, i nisu dovoljno uvažavali karakter, očekivanja, ciljeve zemalja koje su već bile u europskoj zajednici. Drugi razlog bio je domaća politika. Stalno su sastanke u Bruxellesu opisavali kao “bitke”, iz kojih bi se na svoj otok vraćali “pobjednički” ili “poraženo”. U stvarnosti, često se radilo o sitnicama, nepotrebnom inzistiranju, ponekad i na vlastitu štetu, samo da bi percepcija u britanskoj javnosti bila za njih povoljna.
Dok su unutar Unije bili odlični – najbolji (!) – istodobno su njihovi mediji uporno krojili narativ u kojem u Bruxellesu ništa ne valja, kako su tamo bezveznjaci koji prevrću papire i uvode apsurdne regulative. Prvi koji je to kao dopisnik novina velikih tiraža počeo i godinama “gulio”, a poslije su preuzeli i drugi, bio je Boris Johnson. Nije bilo ludosti koju bi plasirao, kao o četvrtastim krastavcima za pakiranje, da javnost nije povjerovala. A kako su svi prepisivali iz britanskih medija, karikaturalna slika Unije proširila se i nametnula.
Boris Johnson niti sam nije mogao zamisliti koliko je on osobno pridonio negativnoj percepciji. Jer zapravo, kao sin britanskog direktora u Europskoj komisiji i odgojen po briselskim školama, niti nije bio baš jako protiv Unije. Dakako, kad je postao premijer i sada kad se namjerava ponovo vratiti na čelo Konzervativaca, drži takvu liniju, no ne mora značiti da će na njoj ustrajati. Niti David Cameron, koji je raspisao referendum o ostanku Ujedinjenog Kraljevstva, nije bio protiv Europske unije, naprotiv.
Ispod tih anegdota, koliko god bile stvarne, ipak su i dublji razlozi koji su djelovali na javnost. Dugo vremena glavna zemlja u EU bila je Njemačka. To je zemlja koja je vodila Europu, što je kod Britanaca izazivalo nelagodu. Nije im bilo dovoljno stalo da se jače angažiraju i postanu rival i partner Nijemaca, nego jednostavno nisu mogli otrpjeti za njih abnormalnu situaciju da njima, bivšoj najjačoj svjetskoj sili, u malom gradu usred flamanske ravnice, jedna Njemačka kroji koliko se mogu prostrijeti. Volja naroda htjela je razlaz.
Ta se volja naroda, što pokazuju ankete već nekoliko godina, promijenila. Prema YouGov, 62 posto Britanaca misli da je Brexit neuspjeh, pukih 11 posto da je bio dobra odluka, a oko 20 posto ih je indiferentno. Među glasačima koji su htjeli izaći iz Europske unije, samo 22 posto ocjenjuje Brexit uspješnim, 35 posto neuspješnim, a ostatak misli “ da nije ni uspješan ni neuspješan”. Među onima koji su glasali da Britanija ostane u EU, samo tri posto je zadovoljno Brexitom. Priličan broj je onih koji bi htjeli nazad u EU, više od 55 posto. Mladi glasači su više nego dvotrećinski za ponovno članstvo u Uniji.
Povratak? Sve je na stolu
To nije nemoguće, ali nije ni vjerojatno. No, ako se nastave redati politički šokovi započeti prekidom američko-europskog savezništva, opcije su otvorene.
Pokaže li se Trumpova i Muskova promjena paradigme uspješnom, tada će Britanija ostati na većoj udaljenosti od Europe, manje će joj trebati europsko zaleđe. Doduše, ako Trump i Musk budu uspješni, i u Europskoj uniji će uslijediti promjene koje će tu situaciju reflektirati. Obratno, ako Trumpov eksperiment propadne ekonomski, politički i sigurnosno također će doći do reformi Europske unije, dubljih nego u prethodnom slučaju.
Bude li tako, prostor između otoka i kontinenta smanjiti će se možda do ponovnog udruživanja u nekom obliku. Za sada, britanska vlada ne želi o tome govoriti, a niti bi EU sada bila na to spremna. U biti, nije još posve jasno niti što misle pod “resetom”. Ne žele zajedničko tržište, ne žele carinsku uniju, nisu zainteresirani da se otvore na Erasmus. No, vidjet ćemo, ti razgovori nisu još započeli, a važno je da su britanski glasači otvoreni zbližavanju.
Još nešto važno: Na terenu se, gdje god je mogla, Britanija u Bruxellesu zadržala. Primjerice, Bruxelles je pun ureda, predstavništava koje razvijaju tijesne veze. Lokalne zajednice i biznisi, razne sektorske i stručne udruge, to je tamo gdje je Europa razvijena, gdje se identificiraju potrebe i probavaju rješenja.
Na toj razini nastavila se tijesna suradnja britanskih i europskih regija i gradova, izmjena informacija, dobrih praksi, i gdje je moguće, konkretnih akcija. To ne odjekuje po medijima, jer je dosadna svakodnevnica oko prometnih ili drugih infrastrukturnih rješenja, oko otpada, oko upotrebe umjetne inteligencije. No, sve se to održalo usprkos politici, a britanski gradovi i regije nisu zatvorili urede svojih predstavništava u Bruxellesu. Interes postoji.
Riječju: povratak Britanije u EU kakva je sada ne vidimo. No, ako se Unija, kako neki od nas očekuju, presloži da bi reflektirala novu realnost, povratak je moguć. Kao što je moguće i odgurivanje nekih postojećih članica na rubove gdje će manje smetati. Ipak, to nije sada na dnevnom redu. U ovoj povijesnoj sekvenci, hitro se uspostavila vrlo tijesna suradnja, što se vidjelo prošli tjedan kad je britanski premijer pozvao u London jezgru zemalja koje bi mogle izrasti u novi sigurnosni format jednog dana. Točno je da su osnove bile postavljene od kad je Keir Starmer nakon 14 godina torijevskih vlada došao na vlast, ali da bliskost bude takva, i da se ne čuje gunđanje iz opozicije, to je novo.
U Londonu i u Bruxellesu organiziraju se konferencije i eventi koji tematiziraju međusobne odnose, što je znak da se ambijent mijenja. Naravno da se mijenja, kad se ubrzava obrambena industrija koja može postati novi zamašnjak, i kad je rat u Europi postao mogući scenarij. Donald Trump pokušava udaljiti Britaniju od Europske unije time da joj, između uvreda koje joj dijeli, također i laska, i da ju je zasad poštedio kazne carinama, koje misli udariti Europskoj uniji.
Otkako su otišli…
Ne znamo kakva će biti uloga Amerike oko NATO-a. Možda će, ako se transatlantski NATO zadrži, američki odnos prema Europskoj uniji i pojedinim zemljama ovisiti od predsjednika do predsjednika, što znači da bi američke sigurnosne garancije bile kratkoročne i nesigurne. Na drugoj strani, europske zemlje i Velika Britanija imaju iste interese kad je u pitanju sigurnost, ali su i međusobno sličnije u načinu života nego što su, iako imaju isti jezik, UK i SAD.
Ta sličnost bit će temelj, a sigurnosni i obrambeni sporazum bit će format buduće suradnje, i prilika za proširenje veza, pa čak i kad Laburisti – možda tek nakon drugog mandata, izađu sa scene. Uz to, izbori su Britaniji još daleko, tek u ljeto 2029. Ono što možemo očekivati jest da službeni London i Europska unija sklope ozbiljan sporazum o sigurnosnoj, obrambenoj i vanjskoj politici. To će značiti da imaju pravni temelj za zajedničko nastupanje, da odluke, kad ih donesu, imaju jaču težinu.
Ipak, dok Britanija nije bila u EU, ovdje su se donijele odluke koje sada mogu biti prepreka, a tiču se financiranja obrambene industrije. Europa najavljuje goleme svote za investicije, i zaduživat će se kao blok povoljnije od Ujedinjenog Kraljevstva, a ta će se sredstva potrošiti u zemljama članicama. Bruxelles potiče veću suradnju unutar EU-a u obrambenoj nabavi, istraživanju i razvoju, a Britanci u tome neće moći ravnopravno sudjelovati.
Razlikovat će se javna nabava, na štetu golemih i važnih britanskih tvrtki. To bi mogao biti stalni kamen spoticanja, no moguće je da će naći rješenja za to u bilateralnoj suradnji s nekim EU zemljama. Svejedno, ako će se formirati zajednička europska obrana, ako će nastupati kao blok u vanjskoj politici, kakav god bio taj format, Britanci će biti unutra. Nema još ni skica, kamoli slike što bi to moglo biti i kada, ali politička volja, a to je preduvjet bez kojeg se ne može, nazire se.
