Međunarodni monetarni fond je samo tijekom ove godine u nekoliko navrata revidirao prognoze gospodarskog rasta u Kini (redovito s pozitivnim predznakom), približivši se na kraju proklamiranom cilju partijskih planera koji su zacrtali stopu rasta od “oko 5 posto”. Ne treba posebno naglašavati kako je MMF tek jedna u nizu javnih i privatnih financijskih institucija koje (s vrlo predvidljivim ishodom) pokušavaju opipati puls kineskog gospodarstva – horde analitičara svakodnevno se probijaju kroz guste naslage službene (i one manje službene) statistike i žvaču ogromne količine podataka kako bi što preciznije kvantificirali ekonomsku aktivnost uvjerljivo najvećeg svjetskog izvoznika koji usto guta i zastrašujuće količine sirovina, šta ga čini jednim od ključnih aktera na globalnoj razini.
Represija nad potrošačima
No, sav taj trud zapravo je najobičnija šarada, posve nepotrebna praksa trošenja kapitala i ljudskih resursa koja ne samo da ništa neće promijeniti na stvari, već teško može ponuditi neke nove spoznaje za koje smo dosad, nekim čudom, bili prikraćeni. Analize pritom nisu uzaludne zbog raširene percepcije o agresivnom štimanju i šminkanju službene statistike, makar državne institucije vjerojatno ne prežu ni od takve prakse. Stvar je još banalnija – evidentirane stope gospodarskog rasta odraz su puno jednostavnijeg koncepta izvedenog iz činjenice da vladajuća vrhuška čvrsti drži pod kontrolom sve (ključne) poluge ekonomske aktivnosti. I zato prognoze dosad nisu imale nikakva smisla jer bi nadležni rukovodioci po potrebi ionako pritisnuli neku od brojnih poluga koje imaju na raspolaganju kako bi popeglali brojke i doveli ih u željene okvire, u skladu s definiranim ciljevima. Teško da može jednostavnije. Taj bi obrazac trebao biti početak svake priče o globalnoj trgovini, iako su najčešći povod za rasprave na tu temu, barem tijekom ove godine, bili radikalni potezi Bijele kuće i provokacije s potpisom Donalda Trumpa. On se, dakako, ne zadovoljava marginalnim rolama, ali najprije valja pojasniti model po kojem funkcionira – Kina. A taj model u značajnoj mjeri počiva na svojevrsnoj represiji domaćeg stanovništva – ne onoj političke (o tome uopće ne treba trošiti riječi), već ekonomske naravi. Zahvaljujući toj represiji, Kina obilato koristi financijske resurse milijarde svojih građana i sustavno ih preusmjerava, u ime viših interesa, prema industrijskom sektoru. Ili kako to običava crtati Michael Pettis, građani u praksi subvencioniraju razvoj industrije (između ostaloga i niskim plaćama), a onda i očitu namjere kineske dominacije na svjetskim tržištima (od bogatih destinacija kao što su Europa ili SAD, do zemalja nekadašnjeg “trećeg svijeta”). Ma koliko možda na prvi pogled zvučala neobično, potonju tvrdnju nije osobito teško argumentirati. Uz prilično krhak okvir institucionalnih potpora u sklopu sustava socijalnog i mirovinskog osiguranja, gomilanje štednje je imperativ za ogromnu većinu kineskih građana prepuštenih samima sebi (ili u nešto boljoj varijanti svom jedinom djetetu). Država se, naime, ne može pohvaliti osobito izdašnom ili pouzdanom skrbi za svoje stanovnike. Otuda i fascinantne brojke kada su u pitanju stope osobne štednje: prema nekim procjenama, cifre se penju se i do 40 posto (raspoloživog dohotka), što je neusporedivo više u usporedbi s potrošački nastrojenim američkim građanima (njihova stopa štednje u prosjeku rijetko ide preko 5%), makar se ni američko društvo ne može pohvaliti osobito pouzdanim “safety net” mehanizmom (poput onoga kakav se uvriježio u Europi).
…u ime prosperiteta industrije
Međutim, uslijed rigidnih ograničenja po pitanju odljeva kapitala (u financijskom žargonu kapitalnih kontrola), dobar dio te štednje (osobito nakon kraha tržišta nekretnina) koncentriran je u konvencionalnim financijskim instrumentima poput bankovnih depozita koji nose skromne kamatne stope, posljednjih godina dodatne pritisnute kroničnom deflacijom. Domaći je bankovni sustav pak pod budnom paskom kreatora ekonomske politike, a šačica najvećih banaka u državnom vlasništvu kontrolira oko 40 posto ukupne aktive te kroji kreditnu politiku slijepo slijedeći naputke s vrha. Praksa usto pokazuje da se i privatne financijske institucije rijetko usude oglušiti na dobronamjerne naputke i smjernice lokalnih partijskih ćelija.
Utjecaj te političko-ekonomske transmisije gotovo je nemoguće precijeniti jer putem kreditne politike sustavno jača konkurentnost domaćeg korporativnog sektora u inozemstvu. Nekako se uvriježilo mišljenje da su kineski industrijski divovi rasli na potentnoj kombinaciji drske krađe intelektualnog vlasništva i državnih subvencija. Nema tu ničeg spornog, ali se istodobno puno rjeđe spominje krucijalna uloga banaka i iznimno povoljnih (jeftinih) infuzija kapitala, koordiniranih u skladu sa strateškim vizijama oblikovanima na najvišoj državnoj razini.
O tome Siemens ili Končar mogu samo sanjati; sličan oblik tijesne suradnje države, banaka i industrije na Starom kontinentu se bez previše oklijevanja trpa u kategoriju nepoštene prakse (i nedopuštenih državnih potpora) koja narušava normalno funkcioniranje tržišta i naprosto nije dopuštena. Dok Siemens ili Končar redovito polažu račune svojim dioničarima, iz kvartala u kvartal ganjajući rast prihoda i dobiti, njihovi kineski rivali od strateškog značaja za državu mogu opušteno štancati vlakove ili transformatore, bez previše straha od bankrota ili problema s likvidnošću – uvijek će se naći neka banka ili paradržavna institucija spremna osigurati potreban kapital i sanirati gubitke uvjetovane žestokom utrkom s inozemnim (ali nerijetko i domaćim) rivalima te dampinškom (neki je nazivaju i predatorskom) politikom cijena.
Pritom sigurno dobro dođe i oprobana praksa umjetnog održavanja tečaja putem detaljno razrađenog obrasca tihih intervencija na deviznom tržištu koji gotovo da ne ostavlja nikakve tragove aktivnosti državnih institucija poput središnje banke i ministarstva financija (kako bi službena politika mogla nijekati grubo kršenje ustaljenih normi). Recikliranje rastućih (deviznih) prihoda iz inozemstva vrlo je odgovorna zadaća šarolike skupine aktera, obavijena velom tajne koja uporno prkosi konvencionalnoj logici. Jer uz tolike milijarde dolara i eura na ime bujajućeg izvoza, aprecijacija tečaja je ključna komponenta mehanizma prilagodbe globalnih neravnoteža. Umjesto toga, dolar je od 2014. godine naovamo u odnosu na kineski yuan aprecirao za otprilike 15 posto, učinivši domaće potrošače još siromašnijima, a izvoznike konkurentnijima.
Promjene su neminovne
Kina je mogla odabrati i drugi put. Zašto nije? Osjetljiva dilema možda nije ekonomske, već političke naravi – jačanje domaće potrošnje na duge bi staze moglo ozbiljnije ugroziti koncentraciju moći u rukama Partije (šačice odabranih). O tome možemo samo nagađati. Bilo kako bilo, postojećim je modelom domaća potrošnja marginalizirana i čini manje od 50 posto BDP-a (u SAD je, primjerice, oko 70%), a više nema previše prostora niti za velike infrastrukturne projekte kojima su nicali “mostovi koji ne vode nikamo”.
Naime, samo tijekom posljednjih desetak godina nacionalni se dug doslovno udvostručio i sada doseže gotovo 90 posto BDP-a, dok je stvarna razina zaduženosti, podebljana za ogromne obveze lokalne samouprave (za koje implicitno jamči država) skrivene u čudnovatim LGFV (“Local Government Financial Vehicle”) entitetima, daleko od očiju javnosti (ne prikazuju se u službenim bilancama) neusporedivo veća i prema nekim procjenama opasno se približava razini od 300 posto BDP-a.
Uz moćnu industriju kojoj je, zahvaljujući financijskoj represiji, domaće tržište premalo, te rastući dug koji predstavlja sve veći teret i bitno ograničava javnu potrošnju i investicije, postojeći model ekonomskog rasta oslanja se gotovo isključivo na izvoz. Konkretne brojke su uistinu spektakularne. U siječnju je Kina zaprepastila ostatak svijeta podatkom kako je tijekom prošle godine suficit vanjskotrgovinske razmjene premašio granicu od bilijun dolara. Ove godine joj je za taj pothvat bilo dovoljno prvih 11 mjeseci, a za prikladnu usporedbu može poslužiti višak evidentiran 2019. godine, tada tek nešto veći od 400 milijardi dolara.
Drastično više carine u režiji Bijele kuće zasad nisu uspjele zaustaviti streloviti rast suficita. Razlog je vrlo jednostavan – dio kineskog izvoza na američko tržište sada dolazi zaobilaznim putem, preko trećih zemalja, i što je još važnije, Kina se okreće drugim tržištima. Nezgrapan i, po svemu sudeći, ograničenog shvaćanja problematike globalnih neravnoteža, Trump se ponaša poput slona u staklani, jednako antagonizirajući i neprijatelje i saveznike, uz očigledan fokus na sigurnost. No, i takva je stihija pokrenula tektonske promjene na globalnoj razini, jer Kina je, ako se malčice odmaknemo od svakodnevnih vijesti kako bi sagledali cijelu sliku, koncept tržišta zapravo učinila inferiornim partijskim inicijativa i petoljetkama.
Promjena stava u ostatku svijeta sve je uočljivija. Otkako se vratio iz posjeta Pekingu, Emmanuel Macron poput papagaja ponavlja kako se (ekonomski) odnosi Europske unije i Kine moraju iz temelja izmijeniti. Članice EU-a tek trebaju dogovoriti zajednički pristup, ali je posve jasno da nas očekuje krupan zaokret. Uostalom, protekcionizam više nije prljava riječ koju je dugo vremena bila nepristojno koristiti: povratkom Donalda Trumpa u Bijelu kuću, stvari su se, čini se, pomakle preko točke s koje nema povratka. Kao simbolična ilustracija u prilog tome može poslužiti nedavna odluka meksičkog parlamenta koji je, nakon podosta odugovlačenja, pregovora i lobiranja različitih interesnih skupina, uspio skupiti potrebnu većinu i odrapio drastično više carine na uvozne proizvode (ovisno o kategoriji, između 5% i 50%) koji pristižu iz Azije. Formalno je riječ o zemljama s kojima Meksiko nema potpisan sporazum o slobodnoj trgovini, no svima je jasno kako je u cijeloj priči ključni protagonist – Kina. Bit će toga još, u to nema nikakve sumnje.
S druge strane, promjena u smjeru jačanja domaće potrošnje za Kinu iziskuje godine bolnih prilagodbi, uz vrlo izvjestan rast nezaposlenosti i usporenu ekonomsku ekspanziju (ako ne i negativne stope rasta BDP-a u početnoj fazi). Matematika je u ovom slučaju jasna i neumoljiva, no pravo je pitanje kakve će sve lomove u budućnosti izazvati, čini se, neminovna promjena ekonomske politike kineskog vrha.
