Nedavni summit Donalda Trumpa s Xi Jinpingom ponovno je pokrenuo poznatu raspravu: bi li Sjedinjene Države branile Tajvan u slučaju da Kina izvrši invaziju? Skeptici ukazuju na suprotstavljene američke prioritete – od sukoba na Bliskom istoku do operacija na zapadnoj hemisferi – kao dokaz da Tajvan pada na popisu prioriteta američke nacionalne sigurnosti. Sam Trump doveo je u pitanje bi li se Amerikanci borili “u ratu udaljenom 15 tisuća kilometara”, a prodaju oružja Tajvanu opisao kao “vrlo dobar pregovarački adut.” Promjena u američkoj retorici izgledala je poput dara za Xija.

Razvoj privatnog sektora

No, slijepo fokusiranje na Trumpove riječi zamagljuje stvarnu situaciju na terenu. Tijekom proteklog desetljeća, odnosi SAD-a i Tajvana prošli su kroz strukturnu transformaciju. Američka potpora Tajvanu nije više stvar izbora pojedine administracije, niti je pregovarački adut. Naprotiv, duboko je integrirana u aparat američke moći – kroz mandate Kongresa, vojno planiranje, lance opskrbe poluvodičima, partnerstva na razini država i ulaganja privatnog sektora.

Zbog tih je veza washingtonsku politiku prema Tajvanu teško preokrenuti bilo kojoj administraciji, a Pekingu ju je još teže oslabiti. Vrijeme u kojem su analitičari secirali svaku predsjedničku izjavu tražeći tragove o budućim potezima prema Tajvanu polako prolazi. Retorika na visokoj razini i dalje je važna, ali trajnost odnosa SAD-a i Tajvana više ne ovisi o pojedinačnim čelnicima, već o institucionalnom zamahu. Unatoč smjeni na čelu države u Taipeiju i Washingtonu u protekle dvije godine, kao i nezapamćenom vojnom pritisku Kine na Tajvan, odnosi dviju zemalja dodatno su se produbili. Kongresna izaslanstva (uključujući nedavni posjet Odbora za vanjsku politiku Senata) redovito borave na Tajvanu. Nastavljena je i prodaja oružja – Trumpova je administracija dosad odobrila najveće pakete vojne pomoći u povijesti bilateralnih odnosa. Trump je potpisao nove zakone o jačanju bilateralnih odnosa, njegova Strategija nacionalne sigurnosti stavlja naglasak na odvraćanje u Tajvanskom tjesnacu, dok je nedavno najavljeni Trgovinski sporazum formalizirao strateško gospodarsko partnerstvo. Razvoj privatnog sektora pokazao se posebno transformativnim, ponajprije zato što je dominacija Tajvana u proizvodnji naprednih poluvodiča i infrastruktura za umjetnu inteligenciju preoblikovala taj otok iz tradicionalnog geopolitičkog žarišta u ključni stup globalnog gospodarstva. Opskrbni lanci “izvan crvene zone” (provjerene mreže zaštićene od kineskog utjecaja) prešli su iz teorijskog koncepta u praksu, a Tajvan se nalazi u samom središtu te tranzicije.

Širenje TSMC-ova kampusa u Arizoni tek je najvidljiviji primjer ovog šireg trenda. Tajvanske tvrtke svih veličina pojačano ulažu u američke podatkovne centre, napredne materijale i elektroniku; dok američki tehnološki giganti produbljuju svoju prisutnost na Tajvanu, posebice u sektorima umjetne inteligencije i računalstva u oblaku. U međuvremenu, obje strane ubrzano smanjuju svoju izloženost prema Kini. Godinama su američki dužnosnici apstraktno raspravljali o “razdvajanju” od Kine. No, tržišta i industrija sada to pretvaraju u stvarnost. Tajvanski kapital revitalizira američku proizvodnju, dok se tvrtke iz SAD-a sve više oslanjaju na Tajvan u razvoju inovacija sljedeće generacije. Ključni element ovog procesa su partnerstva u obrambenoj tehnologiji koja povezuju napredak privatnog sektora s tajvanskom strategijom asimetrične obrane i modernizacijom američke vojske.

Jednako je važno što ove veze mijenjaju i percepciju javnosti. Sve veći broj Amerikanaca ne doživljava Tajvan kao udaljeni sigurnosni problem, već kao demokratskog i tehnološkog partnera s centralnom pozicijom u globalnom gospodarstvu 21. stoljeća. Daleko od toga da je sigurnosni klijent kojem treba potvrda, Tajvan je postao dio tehnološke infrastrukture koja podupire moć SAD-a i njegovih saveznika. Možda i najpodcjenjenija dimenzija ovog trenda odvija se ispod savezne razine. Više od polovice američkih saveznih država sada održava neki oblik trgovinske ili investicijske prisutnosti u Tajvanu, natječući se za privlačenje tajvanskog kapitala u raznim industrijama. Deseci država potpisali su sporazume o potpori razvoju radne snage povezane s tajvanskim investicijama. Državne delegacije redovito posjećuju Tajvan, a podnacionalna politička potpora postala je formalizirana. Samo u 2025. godini više od 30 državnih zakonodavnih tijela usvojilo je rezolucije kojima se podupire Tajvan.

Strateška dvosmislenost

Istodobno se šire i odnosi među ljudima. Kako su obrazovne razmjene u kontinentalnoj Kini opale, Tajvan se nametnuo kao vodeće odredište za učenje mandarinskog jezika kroz uranjanje. Programi poput Globalnog okvira za suradnju i osposobljavanje redovito okupljaju stručnjake za javno zdravstvo, kibernetičku sigurnost i humanitarnu pomoć iz cijelog svijeta kako bi iskoristili tajvansko stručno znanje.

Iako ovakve razmjene možda nemaju obvezujući karakter “tvrde sile” kakav nosi prodaja oružja, one su izuzetno važne. One šire potporu Tajvanu daleko izvan Washingtona, ukorjenjujući taj otok u lokalna gospodarstva, sveučilišta i zajednice diljem Sjedinjenih Američkih Država. Velika je ironija u tome što, iako Kina već dugo diplomatski pokušava izolirati Tajvan, mnogi njezini potezi – poput vojne prisile, operacija u “sivoj zoni” i gospodarskog zastrašivanja – imaju potpuno suprotan učinak. Umjesto da oslabi međunarodni položaj Tajvana, kineski je pritisak ubrzao integraciju Tajvana u demokratske tehnološke i sigurnosne mreže, potičući stvaranje lanaca opskrbe osmišljenih isključivo za smanjenje ovisnosti o Kini.

Međutim, ova dinamika nosi određene rizike. Kako se Tajvan sve više integrira u zapadnu tehnološku i sigurnosnu arhitekturu, kineski bi čelnici mogli zaključiti da se prostor za prisilno ujedinjenje sužava. Odvraćanje možda jest sve snažnije, ali raste i opasnost od eskalacije sukoba.

Metro Extra Event

‘Da bi gosti odlučili doći kod nas, moramo imati nešto drugačije, autentičan narativ’

koliko dobro znamo što ne znamo

‘Ne gubite novac zbog loših odluka. Gubite ga jer ne znate da su loše.’

Zato Trumpovo približavanje Xiju ne bi trebalo tumačiti kao dokaz slabljenja potpore Tajvanu. Strateška dvosmislenost koju SAD održava još od vremena predsjednika Jimmyja Carter možda je postala još nejasnija, ali širi smjer odnosa između SAD-a i Tajvana danas manje oblikuje diplomatski teatar, a više strukturne sile koje nastavljaju produbljivati njihovu integraciju. Kongresni čelnici, planeri u Pentagonu, guverneri, gradonačelnici, sveučilišta i privatni sektor redom jačaju te veze, dok tajvanske tvrtke imaju snažne ekonomske i geopolitičke poticaje za nastavak tog trenda.

Budućnost Tajvana više ne kroji isključivo trenutačni fokus Washingtona, već sve čvršća integracija Tajvana u institucije, gospodarstva i tehnološke tokove slobodnog svijeta.