María Cristina Riveros jedva si može priuštiti da preživi, a kamoli da umre. Kad jednom dođe njezin kraj, grob joj neće obilježiti mramorni nadgrobni spomenik. Ona će, kaže, svoje tijelo ostaviti znanosti kako bi svoju obitelj poštedjela troška.

"Ne pogađa me smrt, pogađa me život", kaže pedesettrogodišnja María, nezaposlena njegovateljica starijih osoba dok čeka u redu za hranu u obližnjoj crkvi. Zbog europske gospodarske krize Španjolci kojima je najteže škrtare na smrti. Ne uspijevaju plaćati grobna mjesta pa su tisuće Španjolaca izgubile pravo na njih. Odlučuju se za jeftine sprovode ili ih otplaćuju u mjesečnim ratama. No dok mjere štednje štete pogrebnoj industriji, a neki kažu i društvenom tkivu zemlje, znanost cvjeta. Doniranje tijela postalo je toliko popularna alternativa visokim troškovima pogreba da se neki medicinski fakulteti žale da u hladnjačama više za njih nemaju dovoljno mjesta. José Luis Ramón sa Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Barceloni zadužen je za donacije, a kaže da se broj prijava za donacije ove godine povećao za gotovo četvrtinu, na 1500 prijava.

Kad je pregledao prijave, neki su donatori tražili da im sveučilište potvrdi da će platiti prijevoz njihovih tijela od bolnice do laboratorija. Prosječan pokop košta oko 3000 eura, kaže Eduardo Vidal, izvršni direktor najvećeg španjolskog pogrebnog poduzeća Grupo Mémora. No mnogi Španjolci, kaže, odlučuju se za jeftinije sprovode od 1000 eura te za kovčege od iverice. Ranije je Mémora zarađivala izdašne svote na prijevozu tijela kad bi netko umro u inozemstvu, no sve manje Španjolaca odlazi na godišnji odmor, a kamoli da ondje umru. Kad netko iz Barcelone, na primjer, umre u Bilbau, gradu koji je od Barcelone udaljen 600 kilometara ili šest sati vožnje, obitelji se sve češće odlučuju na kremiranje tijela i prijevoz urne automobilom ili vlakom radije nego da plaćaju prijevoz tijela, na čemu uštede oko 1000 eura. Na groblju Poblenou u Barceloni preko imena umrlih polijepljeni su deseci obavijesti o uklanjanju. Uklonjena tijela obično se premještaju u jeftinije gornje niše ili se zakapaju u neoznačene grobnice. Na groblju Son Valenti u Palmi na Majorci godišnju rentu od 10,50 eura po tijelu ne plaća 6200 vlasnika grobnica, zbog čega su lokalne vlasti bile prisiljene izbaciti čitave obitelji.

Španjolci također prodaju obiteljske grobnice. Jedna obitelj iz Andaluzije kaže da su nedavno ekshumirali petnaestak rođaka iz nekoliko proteklih generacija i kremirali ih kako godišnje ne bi morali plaćati tisuće eura na održavanje grobova. Nisu se htjeli predstaviti zbog straha od osude susjeda. Ekonomski savjetnik Fausto Ruiz želi prodati svoju obiteljsku parcelu na groblju Montju?c, gdje raskošni mauzoleji, niše i grobnice stoje i više od 100.000 eura. Ruiz za svoju parcelu traži 80.000 eura, a nada se da će novcem moći uzdržavati majku, čiji skupocjen ukus prkosi dobi i krizi. Kaže da se njegov otac, kojemu su 82 godine i koji se oporavlja od moždanog udara, želi pokopati u jeftinijoj niši na drugom groblju. "Majka se pobunila, no zanemarili smo njezino protivljenje jer se u vrijeme krize moraš pripremiti na najgore."

Dan Bilefsky; Silvia Taulés doprinjela izvještaju