Abdul Wasi Hamdard pobjegao je od talibana, inače nesklonih modernoj umjetnosti, 1996. godine i s nekoliko milijuna drugih Afganistanaca završio u Pakistanu kao izbjeglica. Živio je sam u sobičku tek nešto većem od kreveta, u kojemu je imao prozor i platno. "Svakog sam dana slikao od 9 ujutro do sljedeće zore", kaže. "Tad sam bio jako sretan." Rezultat toga bila je zapanjujuća proizvodnja: 10.000 platna u sljedećih nekoliko godina, čime se prometnuo u jednog od najuspješnijih mladih afganistanskih umjetnika.

Kad su talibani pali krajem 2001., Abdul Wasi Hamdard, koji je tada bio u kasnim tridesetima, vratio se u Afganistan, a kabulske su galerije razgrabile njegove slike. Glavni je grad tada bio pun stranaca na proputovanju, kojima su cijene tako kvalitetnih platna od 100 dolara do tisuću ili dvije za veće komade bile prava bagatela. "U svakom dijelu svijeta naći ćete barem jednu moju sliku", kaže. Norveško i indijsko veleposlanstvo organizirali su izložbe, a američko veleposlanstvo imalo je čak i malu galeriju, u kojoj su Hamdardova djela bili glavni izlošci. Njegov prijatelj Karim Khosravi otvorio je galeriju Bamiyan i dobro zarađivao od 30postotne provizije na prodaju Hamdardovih slika. Jedna je Šveđanka pokrenula internetsku stranicu s njegovim radovima. Novac je stalno pristizao – nije bila riječ o obilju, no za afganistanske uvjete bilo ga je i više nego dovoljno. Preselio se u veliku kuću sa sedmoricom braće, koji inače voze taksije i rade u restoranima, a plaće su im često bile manje od jedne njegove male slike. Dvoje članova njegove obitelji oboljelo je od duševnih bolesti, majka mu je pretrpjela moždani udar i ostala nepokretna. Kuća im se jednog dana samo urušila i morao ju je obnoviti, na što je potrošio svu ušteđevinu.

"Da imam atelje i mir, slikao bih sretne slike", kaže. "No imam puno problema." Njegove su slike postale apstraktno ekspresionističke, iskrivljene i mračne. U Kabulu su se stvari promijenile. Zbog napada talibana na veleposlanstva i druge zgrade u kojima borave stranci povećale su se sigurnosne mjere. Zapadnjaci više ne zalaze na turistička mjesta gdje se nalaze i galerije. Ona je Šveđanka napustila grad, a na njezinoj stranici nema aktivnosti. Američko je veleposlanstvo zatvorilo svoju galeriju. Broj stranaca sve je manji kako se bliži rok za povlačenje NATO-vih snaga 2014. godine. Prodaja umjetnina, koja je uvelike ovisila o stranoj zajednici, značajno je opala, no Hamdard ne želi sniziti cijene. Neko je vrijeme slikao klišejizirane afganistanske motive koji su odavno glavna turistička ponuda, na primjer utakmice buzkashija, u kojima konjanici naganjaju strvinu koze kao lopticu za polo. A onda je jednoga dana prije dvije godine stao. Kaže da se osjećao kao da nije uspio. "Kako biste se vi osjećali da vaš narod ne cijeni vaš rad?", kaže. S obzirom na to da je slike uglavnom prodavao strancima, za njegov je rad znalo vrlo malo njegovih sunarodnjaka, kaže Khosravi. Hamdarda su braća molila da se vrati slikanju, no on danas radi na Sveučilištu u Kabulu i predaje crtanje na dodiplomskom studiju. Plaća mu je 140 dolara. "To je problem s mojom braćom. Znam zašto me potiču da slikam, zato što žele novac", kaže. "Ja želim da se oni dive mojoj umjetnosti. Da jednom barem o umjetnosti razgovaraju ovako kao što ste vi, možda bih se i predomislio."

Ron Nordland