Kad se čovjek vozi hercegovačkim krajem, gotovo uz svaku kuću može vidjeti mlade nasade smilja. "Ovo je samo dio nasada koje vidite ovdje uz cestu", kaže nam Mate Mikulić, agronom destilerije u Grudama te nastavlja: "Ljudi sade na svaku slobodnu površinu, no pravi reprezentativni nasadi gore su u kamenjaru". Smilje ne voli vlagu i vodu pa je hercegovački krš idealan za njegov uzgoj. U posljednje dvije godine vlada prava euforija za smiljem, ono je tema u svakom hercegovačkom kafiću, kako među mladima, tako i među starima. Krče se brda i pretvaraju u plantaže, a do slobodnog bagera i popratne mehanizacije skoro je nemoguće doći, piše Deutsche Welle.

Ovoga proljeća brojni proizvođači muku su mučili s otkupom smilja jer male destilerije nisu mogle primiti tolike količine. Iz tog razloga u prostorima bivše grudske pivovare otvorena je nova destilerija. Dnevno može preraditi dvije i pol tone smilja, a ima i destilator za analizu. Novootvorena destilerija će preko firme iz Hrvatske koja je i vlasnik destilerije raditi plasman ulja na svjetsko tržište. Dodatnu nadu u isplativost ove biljke ulio je konzultant čuvene francuske kozmetičke kuće L'Occitane koji je ljetos obilazio male hercegovačke destilerije i savjetovao proizvođače.

Iako je nova destilerija riješila problem otkupa, Rade Bošnjak iz Višnjice, sela u blizini Gruda, ipak je skeptičan. Euforično je kao i ostali zasadio 20 tisuća sadnica, no sada, kaže, sa znatiželjom iščekuje sljedeće proljeće kada će se iskristalizirati isplati li se smilje ili ne. "Otkupna cijena bila je 5 KM, a sada je već pala na 3 KM po kilogramu", objašnjava nam Rade te nastavlja: "Ja već imam plan B. Budući da je moj lokalitet i njegov položaj idealan i za vinovu lozu još uvijek dvojim". Na ideju o sadnji smilja došao je potpuno spontano. Pokojni mu je djed još krčio hercegovački kamen, a on nastavio pripremajući ga za lozu. No vidjevši mnogo samoniklog smilja pomislio je kako, s obzirom da mu je tu prirodno stanište, ipak kao i mnogi treba pokušati sa smiljem.

A svoju poticajnu i uspješnu priču o smilju ima obitelj Galić iz okolice Mostara. Oni nisu požalili što su mu dali priliku, štoviše, iz smilja se razvio pravi obiteljski biznis. 26-godišnji Marko prvi je došao na ideju uzgoja smilja. Po povratku iz Zagreba sa studija, preselili su iz grada na selo. Osim posla u struci htio se baviti još nečim. "Kafići me nikada nisu zanimali, a dan je dug, trebalo je još nekako upotpuniti ono vrijeme iza radnog vremena", kroz smijeh objašnjava Marko te nastavlja: "Nisam htio da to budu konvencionalne poljoprivredne kulture i, eto, istraživanjem sam preko lavande došao ipak do smilja." Projekt je zaživio u praksi 2013. godine kada je zasađeno prvih 20 tisuća sadnica. Marko sada ima ukupno 3 hektara i destileriju, a dosadno mu nije. U šali kaže kako ne treba kao ostali u Njemačku, Njemačka mu je tu, radi od jutra do mraka. Poduzetnička priča obitelji Galić dobiva zanimljiv zaplet kada se Markova godinu dana mlađa sestra Glorija također po povratku sa studija iz Zagreba uključuje u posao razmišljajući kako bi, osim ulja, koje je ipak sirovina, bilo ipak dobro imati nekakav finalni proizvod.

Uz svoj studij, Glorija je završila školu fitoaromaterapije, također u Zagrebu, što ju je dovelo do ideje da počne izrađivati prirodne proizvode, kozmetiku od svog vlastitog smilja. "Roditelji su u početku mislili kako se radi o nekom mom hobiju te kako ću se ja malo zabavljati sa svojim kremicama, no uspjeh je uslijedio u vrlo kratkom vremenu", priča Glorija: "To su sve moje vlastite recepture, osluškivala sam tržište, želje kupaca s kojima komuniciram i trud se isplatio." Njezina ručno rađena, 100 posto prirodna kozmetika prodaje se u ljekarnama širom BiH. Pet njezinih proizvoda od smilja još samo čeka certifikat da bi bili plasirani diljem Europske unije, a Poljska, Hrvatska i Njemačka već su sigurna tržišta.

Iako je ulje od smilja skupocjeno – za kilogram ulja se dobije čak oko 1.500 eura (a za kilogram ulja je potrebno 800 do 1.000 kilograma smilja, ovisno o kvaliteti), uspješno trgovati njime nije nimalo lako. Galići samo dio svog ulja koriste za kozmetiku, ostalo prodaju uglavnom u Hrvatsku, a onda iz Hrvatske roba ide uglavnom za Ameriku. "Ulje je burzovna roba, a kad roba ide na svjetsko tržište nije ju lako prodati, treba imati sigurnog partnera i veće količine", objašnjava za Deutsche Welle Marko. Što nas vraća na početak priče u nadi da će Hercegovina s velikom destilerijom uskoro moći postati konkurentna i na svjetskom tržištu te da će se smilje s hercegovačkog krša nalaziti u kremama poznatih svjetskih kozmetičkih marki. A možda i Glorijini proizvodi uskoro budu stajali na policama uz svjetski poznate brendove.