Za mnoge filmofile to je najvažniji događaj predstojećeg filmskog festivala Berlinale: premijera rekonstruiranog njemačkog klasika nijemog filma “Metropolis”, čiji su se dijelovi desetljećima smatrali zauvijek nestalima.

Zamislite da je dio partiture čuvene Beethovenove 9. simfonije nestao odmah nakon praizvedbe i da su tek sada ponovo pronađene note koje su nedostajale. Ili da se zagubi 50-ak stranica Kafkinog romana “Proces”, a onda ih se pronađe, slučajno, na nečijem tavanu. Nešto slično se stvarno dogodilo, i to s nijemim filmom njemačkog redatelja Fritza Langa “Metropolis”. Riječ je o jednom od najpoznatijih djela svjetske filmske povijesti – jedinom filmu koji se nalazi na UNESCO-vom popisu svjetske kulturne baštine.

Premijera tog izuzetnog filmskog uratka 1927. u Berlinu sve do sada je bila jedno od rijetkih njegovih prikazivanja u punoj dužini. Naime, distributeri su se uplašili da će ovaj film o futurističkom gradu sa svojih više od dva i pol sata trajanja zaplašiti potencijalnu publiku. Zato su ga najprije za pola sata skratili Amerikanci, koji su otkupili film, a potom su njihov primjer slijedili i Nijemci. Izrezanom materijalu se jednostavno izgubio svaki trag. Nitko više nije vjerovao da će izrezani dijelovi filma ikada više biti pronađeni. A onda je iz daleke Argentine u Njemačku stigla senzacionalna vijest. Naime, film je u originalnoj verziji kupio i jedan argentinski distributer. On je također skratio film, ali je izrezane dijelove dao jednom kolekcionaru, prenosi Deutsche Welle. Ovaj ih je pak predao jednom muzeju, koji ga je potom prepustio jednom drugom muzeju u Buenos Airesu. Tek je nova direktorica tog muzeja shvatila kakav se vrijedan materijal nalazi u arhivi i o tome u ljeto 2008. godine obavijestila kolegu Rainera Rothera, šefa Berlinskog filmskog i televizijskog muzeja. A onda je sve išlo razmjerno brzo. Rekonstrukcija i restauracija čuvenog Langovog filma povjerena je Zakladi Friedrich Wilhelm Murnau, čiji predsjednik Helmut Possmann ističe: “Kada je bilo jasno da je riječ o materijalu iz Metropolisa, po reakcijama iz cijelog svijeta se moglo primjetiti da taj film nije izuzetno značajan samo za Njemačku. Uopće nije postavljano pitanje treba li ga restaurirati.” Jedna od onih koji su mjesecima radili na rekonstrukciji je bila i Anke Wilkening. Ona priča da je materijal dobrim dijelom bio u lošem stanju, a također je trebalo izrezane scene ponovo uklopiti u postojeći film. To nije bilo lako jer je vrlo malo ljudi uopće imalo prilike vidjeti film u prvobitnom izdanju. Zato je materijal sklapan pomoću originalne filmske glazbe koju je napisao Gottfried Huppertz. Prema mišljenju Anke Wilkening, čitav trud se isplatio: “Radi se o dvije kompletne scene, koje su izrezane 1927. godine, kao i o nekoliko kraćih isječaka. Tih pola sata sadržajno je od velikog značenja za Metropolis.”