Prošle je godine došlo do golemog skandala kada su se njemački poreznici dočepali DVD-a s imenima stotina europskih građana koji su od očiju poreznika sklonili barem dio svog imutka u Lihtenštajn.

Direktor Njemačke pošte Klaus Zumwinkel je bio i ostao jedino poznato ime koje je dospjelo u javnost iako su istražitelji objavili kako raspolažu podacima o mnogim građanima ne samo Njemačke, nego i drugih europskih država. Malena kneževina se nakon tog skandala našla na stupu srama: njezin je premijer morao pokorno slušati u Berlinu, ali i u Bruxellesu, kako Europa želi zatvoriti rupu preko koje curi novac za poreznike. Osobit je problem bila mogućnost osnivanja zaklade u Lihtenštajnu koja je ostavljala široke mogućnosti za utaju: nositelj zaklade je mogao biti anoniman, a upravu je mogao prepisati kome hoće, pri čemu naravno nije morao kod kuće plaćati porez na darivanje ili nasljeđe. Nakon velike buke u europskim medijima Lihtenštajn je promijenio svoj zakon o zakladama, ali tako da zapravo ništa nije promijenio. Štoviše, Lihtenštajn je umetnuo odredbe koje su još atraktivnije za one koji ne žele poštovati nacionalne zakone, primjerice ako vlasnik zaklade ne želi nekome – djetetu ili supruzi – ostaviti nužan udio ostavštine kakav bi po slovu zakona bio obvezan.