Sukladno očekivanjima, još jedna francuska vlada izgubila je povjerenje parlamenta – samo devet mjeseci nakon što je prisegnuo na dužnost, premijer François Bayrou ostao je početkom ovoga tjedna bez potpore većine, uključujući čak i dio zastupnika na čiju je podršku (vjerojatno) računao prije samoga glasanja. Bayrou je (bio) šesti premijer otkako se 2017. godine u Elizejsku palaču uselio Emmanuel Macron pa se njegov odlazak teško može okarakterizirati “šokantnim” i sugerira kako najnovija smjena na čelu Vlade ne odstupa previše od recentnog obrasca. Nitko ozbiljan nije očekivao da bi, uz neprijateljski nastrojenu oporbu i zamjetan pad popularnosti aktualnog predsjednika, mogao ostaviti značajnijeg traga na domaćoj političkoj sceni (barem ne u svojstvu premijera). Uostalom, nešto dugoročnija statistika još je uvijek bitno bolja od neslavnog europskog rekorda koji i dalje čvrsto drži Italija, gdje su se premijeri (tijekom mirnodopskog razdoblja moderne povijesti) u prosjeku zadržavali na dužnosti manje od godinu dana.

Pozadina cijele priče

Problem je, međutim, pozadina cijele priče: Bayrou je izgubio naklonost parlamentarne većine zahvaljujući iznimno nepopularnom prijedlogu 44 milijarde eura teškog paketa reformi koji je obuhvaćao niz inicijativa, s jasnim ciljem smanjenje državnih izdataka i povećanje poreza. Riječ je zapravo tek o vatrogasnim mjerama koje bi barem donekle umirile investitore, signalizirajući nekakav zaokret u fiskalnoj politici koju je u značajnoj mjeri oblikovao i oporbeni populizam. Štednja je, dakako, pojam kojeg se gnuša većina francuskih glasača, a toga je itekako svjesna i lijeva i desna oporba, ujedinjena u grčevitoj jurnjavi za političkim bodovima koji će se istopiti neposredno po dolasku na vlast jer stezanje remena u segmentu javne potrošnje, tako se barem sada čini, nema alternative. Različitim političkim manevrima Macron samo odgađa taj trenutak (smjene vlasti i vjerojatan izborni trijumf Marine Le Pen), kupujući vrijeme u očajničkim nastojanjima da u široj javnosti osvijesti potrebu provedbe dubljih rezova u javnom proračunu (iako se već prošlogodišnje kockanje s prijevremenim izborima nije isplatilo, lišivši ga većine u parlamentu).

“Moja smjena neće nimalo promijeniti surovu realnost”, upozorio je premijer na odlasku, itekako svjestan (baš kao i njegovi politički oponenti, unatoč mahom nerealnim obećanjima) da proračunski deficit od čak 5,5 posto BDP-a, planiran za ovu godinu, opasno nagriza povjerenje investitora koji taj isti deficit trebaju financirati. Na to, između ostaloga, jasno upućuje i kretanje prinosa na francuske državne obveznice koji, unatoč ekspanzivnoj monetarnoj politici Europske središnje banke, kontinuirano – rastu. Zabrinutost investitora u ovom je slučaju vjerojatno najlakše ilustrirati usporedbom s prinosima na talijanske državne obveznice: na rok od deset godina, prinosi su se gotovo izjednačili, unatoč činjenici da Francuska nosi nekoliko stepenica viši kreditni rejting od Italije (AA- naspram BBB+). U nepune dvije godine, pozamašan jaz se gotovo u potpunosti istopio (da stvar bude još zanimljivija, Hrvatska se već mjesecima zadužuje jeftinije i od jednih i od drugih).

U tom je kontekstu negativna revizija kreditnog rejtinga, o kojoj se sve učestalije spekulira, zapravo najmanji problem za iduću francusku vladu, bila ona Macronova (unatoč klimavim pozicija u parlamentu) ili neka druga. Pitanje uravnoteženja proračuna, ili barem svođenja deficita u bitno prihvatljivije okvire (što bliže granici od 3% BDP-a), i dalje ostaje neuralgična točna ekonomske politike koja javne financije čini vrlo ranjivima.

Samo dan prije, s premijerske je pozicije (u ovom slučaju samovoljno) odšetao Shigeru Ishiba, otvarajući prostor za novog lidera japanske Liberalno-demokratske stranke kojemu će, kao i njegovu francuskom kolegi, problem rasta dugoročnih kamatnih stopa zasigurno biti jedan od prioriteta. Japanski javni dug više je nego dvostruko veći od francuskoga, a odmakom od dugogodišnje prakse kontrole krivulje prinosa u režiji kreatora monetarne politike, sve je manje interesa ulagača za dugoročne vrijednosne papire koji rastom (kratkoročnih) kamatnih stopa središnje banke sve više gube na vrijednosti. Još početkom prošle godine, kamatna stopa na 30-godišnje državne obveznice bila je ispod jedan posto (upravo zahvaljujući iznimno agilnoj roli središnje banke), dok danas prelazi tri posto i uvelike nadmašuje čak i razine s početka stoljeća, prije velike financijske krize.

Restriktivnija politika

Tragom strategije koju aktivno primjenjuje aktualni američki ministar financija (baš kao i njegova prethodnica koju je još prije nekoliko mjeseci gorljivo kritizirao), rupu u javnim financijama (u uvjetima slabijih apetita investitora za vrijednosnice s duljim rokovima dospijeća) neko je vrijeme moguće krpati kratkoročnim zaduživanjem, no pozitivan trend kamatnih stopa središnje banke u tom slučaju postaje sve značajniji problem za Japan.

Inflacija ne pokazuje značajnije znakove posustajanja, a monetarne vlasti valjda žele zadržati mrvicu kredibilnosti u očima investitora (i stabilizirati dugoročne kamatne stope). Na meniju je, dakle, restriktivnija monetarna politika, a odlazak premijera koji je fiskalnu disciplinu, barem u teoriji, smatrao vrlo bitnom stavkom svoje vladavine, ulagačima sigurno nije po volji.

Samsung Training Academy

Centar koji viziju pametnog prostora pretvara u stvarnost

Rizici u poslovanju

Iluzija stabilnosti je završila: Kako zaštititi poslovanje u vremenu trajne neizvjesnosti