Zamislite predsjedničkog kandidata koji potpuno iskreno govori o američkim problemima i stvarima u kojima Sjedinjene Američke Države zaostaju za drugima u gospodarskom smislu. Taj mitski kandidat mogao bi obećati da će potpuno preokrenuti statistiku glede siromaštva djece i proglasiti sramotnom činjenicu da je prema tome mjerilu od 35 gospodarski najnaprednijih zemalja u svijetu Amerika na 34. mjestu, bolja samo od Rumunjske.

Mogao bi napasti obrazovna postignuća, primijetivši da su SAD tek 28. po postotku četverogodišnjaka upisanih u malu školu. Mogao bi spomenuti i mortalitet novorođenčadi, mjerilo po kojem SAD stoje lošije od 48 drugih zemalja te upozoriti da, suprotno popularnom mišljenju javnosti, po pitanju društvene mobilnosti SAD zaostaju za većim dijelom Europe, Australijom i Kanadom.Taj kandidat možda bi pokušao uzburkati strasti okrenuvši naglavce dobro poznatu stilsku figuru koja se koristi u kampanji: tako bi mogao reći da Amerika doista jest broj jedan – po osudama građana na zatvorske kazne jer ima više zatvorenika od Rusije, Kube, Irana ili Kine; po pretilosti s obzirom da je prema tome mjerilu puno teža od drugoplasiranog Meksika; po potrošnji energije po stanovniku jer prosječni Amerikanac troši dvostruko više energije od prosječnog Nijemca. Takav je kandidat u američkoj političkoj kulturi potpuno nezamisliv. Amerikanci zahtijevaju da ih netko neprestano uvjerava kako su njihova zemlja, postignuća i vrijednosti izvanredne. Predsjednički kandidati i predsjednici u pravilu im ugađaju, a iznimke nisu ni predsjednik Obama te republikanski predsjednički kandidat Mitt Romney.

Kandidatima jest dozvoljeno govoriti o velikim problemima koji more državu, ali samo ako ih obećaju riješiti i to sljedećom rečenicom: "Nezaposlenost je previsoka, zato ću ja otvoriti milijune novih radnih mjesta". Nije dozvoljeno predugo se zadržavati na statističkim podacima koji predstavljaju izazov poimanju da su SAD predvodnik ostatka svijeta. "Stanovnici ove države žele da predsjednik bude domoljub, optimist, glasnik bolje budućnosti", kaže Robert Dallek, stručnjak za povijest američkih predsjednika. "To kao da nam je usađeno u DNA." Ovo državno obilježje, koje nazivaju američkom iznimnošću, možda nadahnjuje određene političare da se uzdignu na stupanj naše slike o sebi. No tijekom predsjedničke kampanje, to se može pokazati istinski kontraproduktivnim te zajamčiti da se problemima o kojima se ne može iskreno govoriti i žustro raspravljati vjerojatno neće ozbiljno pristupiti kada dođe vrijeme da ih se riješi. Konzervativci su odnedavna glavni pobornici američke iznimnosti, pa tako optužuju predsjednika Obamu da tome pojmu ne iskazuje dovoljno poštovanja.

No samocenzura koju to nameće političarima odnosi se na obje glavne stranke. Demokrati su manje skloni suočavanju s državnom dužničkom krizom negoli republikanci. No republikanci ne žele priznati porast temperature na svjetskoj razini. A opet, ni jedna, ni druga stranka ne želi se nijednim od ovih problema dublje pozabaviti. Radije bi odvratile pogled od tako teških problema, i to jer bi mi, narod, radije odvratili pogled od njih. "Europski političari puno su slobodniji glede iskrenog razotkrivanja ružne strane društvenih problema", smatra Deborah Lea Madsen, profesorica američkih studija pri Ženevskom sveučilištu. Dodaje kako neki američki političar koji odveć iskreno prozbori o manama te zemlje riskira da ga se opiše najrazornijim pridjevom – protuameričkim.

Scott Shane