U izvrsnom eseju Era re-civilizacije, Davida Lloyda Dusenburya i Philipa Pilkingtona, čitatelj će naići na pojam “wenming fuxing”, ključni pojam kineske političke retorike. Da bismo razumjeli njegovu dubinu, potrebno je sagledati više dimenzija: političku, kulturnu, filozofsku i povijesnu. Ideja recivilizacije nije samo deklaracija o obnovi kineske nacije; ona je civilizacijska strategija s jasnim dugoročnim ciljem – da Kina postane samosvjesna, samoodrživa i civilizacijski relevantna sila u 21. stoljeću. U današnjem globalnom kontekstu, obilježenom geopolitičkim napetostima, ekonomskim turbulencijama i klimatskim krizama, “wenming fuxing” predstavlja ne samo unutarnji projekt obnove, već i vanjski alat za promicanje kineskog utjecaja kao alternative zapadnom modelu modernizacije.
Povijesni kontekst tog pojma duboko je ukorijenjen u antičkoj kineskoj ideji “Zhongguo” (Kina kao središnja država), gdje je Kina viđena kao kulturno i moralno središte svijeta, okruženo barbarima, ali sposobna za harmoničnu integraciju vanjskih utjecaja. Ova ideja, utkana u konfucijanske moralne principe poput he (harmonije) i li (reda), evoluirala je kroz dinastije, gdje je civilizacija (wenming) označavala ne samo tehnološki napredak, već i etički i društveni poredak. U modernom dobu, nakon “stoljeća poniženja” pod kolonijalnim pritiscima, “wenming fuxing” simbolizira povratak tom središnjem položaju, ali prilagođen suvremenim izazovima poput digitalne revolucije i multipolarnog svjetskog poretka. Kao što Xi Jinping naglašava u svojim govorima, ovo nije samo nostalgični povratak, već kreativna reinterpretacija tradicije za budućnost. Retorička funkcija “wenming fuxinga” postala je posebno izražena nakon 2012. godine, kada je Xi Jinping preuzeo vodstvo Komunističke partije Kine (KPK). U tom razdoblju pojam se integrirao u službenu ideologiju, postajući ključnim ciljem KPK-a za mobilizaciju nacionalnog jedinstva. Xi-ov govor na Trećem plenarnom zasjedanju Centralnog komiteta KPK-a 2024. godine, na primjer, povezuje “wenming fuxing” s “velikim oživljavanjem kineske nacije”, ističući da je to “neprestan proces koji spaja prošlost s budućnošću”. Ova retorika nije samo unutarnja; ona služi kao most prema vanjskoj politici, gdje “wenming fuxing” podržava inicijative poput Globalne inicijative za civilizaciju (GCI) iz 2023., koja promiče “međusobno učenje civilizacija” kao odgovor na globalne sukobe. U 2025. godini, usred ekonomskih izazova poput sporog rasta BDP-a i geopolitičkih tenzija s SAD-om, Xi-ova nova godišnja poruka ističe “wenming fuxing” kao “misiju jedinstva i odlučnosti”, naglašavajući završetak 14. petogodišnjeg plana kao ključan korak prema samodostatnosti. Povezanost s nacionalnim ponosom, kulturnim identitetom i strategijom vanjske politike očita je u načinu na koji “wenming fuxing” hrani kolektivnu svijest o kineskoj superiornosti. Nacionalni ponos se hrani pričama o 5000 godina kontinuiteta, gdje Kina nije samo država, već civilizacija koja je preživjela dinastije i invazije. Kulturni identitet se revitalizira kroz kampanje poput “Xi Jinping Thought on Culture” iz 2023., koja poziva na “kreativnu transformaciju” klasičnih tekstova poput Dao De Jinga za suvremene probleme poput AI etike. U vanjskoj politici, ovo se manifestira u inicijativama poput Pasa svile (BRI), koja u 2025. doseže rekordnih 123 milijarde dolara u ugovorima, povezujući Kinu s 150 zemalja i promičući kineski model kao alternativu zapadnom. U kontekstu 2025., gdje Trumpova administracija pojačava trgovinske carine, “wenming fuxing” služi kao ideološki štit, naglašavajući da kineski put nije kopija, već superioran model za Globalni jug.
Naglasimo da “wenming fuxing” nije statičan koncept, već dinamičan okvir koji odgovara na suvremene krize. Kao što Xi ističe u poruci za 2025., “Kina može uspjeti samo ako uspijeva svijet”, ali uz naglasak na vlastitu civilizacijsku jedinstvenost. U nastavku ćemo istražiti njegove korijene, modele i implikacije, pokazujući kako ovaj pojam oblikuje ne samo Kinu, nego i globalni poredak.
Prije nego što razvijemo sve nijanse značenja toga pojma, kontekstualizirajmo ga u okružje eseja “Era re-civilizacije”.
Kraj povijesti i univerzalne liberalne države
Krajem 1980-ih Francis Fukuyama izazvao je snažnu intelektualnu reakciju tvrdnjom da svijet ulazi u razdoblje postideološke stabilnosti, u kojem je liberalna demokracija krajnja točka evolucije političkih ideja. U svom članku “Kraj povijesti?” (1989.) i kasnije u knjizi Kraj povijesti i posljednji čovjek (1992.), Fukuyama tvrdi kako posthistorijsko stanje ne nastaje katastrofom, već apoteozom zapadne ideje – liberalne demokracije. Njegova teza, premda naišla na gotovo univerzalni otpor kritičara poput Perryja Andersona, savršeno je odražavala zapadnu euforiju i osjećaj superiornosti nakon završetka Hladnog rata. Posthistorijska vizija liberalnog trijumfa predstavljala je ne samo intelektualnu hipotezu, nego i odraz moralnog i ideološkog zenita Zapada.
Temelj Fukuyamine teze leži u konceptu univerzalne ljudske težnje za priznanjem. Povijest se pokreće kroz društvene kontradikcije, koje su objektivni izraz ove primarne težnje, a liberalne države jedine mogu zadovoljiti ovu potrebu kroz univerzalnu i homogeniziranu političku kulturu. U post-historijskom poretku ideološki sukobi između velikih sila nestaju, iako rat nije potpuno isključen. Autor teksta ističe da Fukuyama relativizira “mir” postpovijesnog svijeta, ali istovremeno predviđa hegemoniju liberalnih demokracija kao ključni mehanizam povijesnog smiraja.
Fukuyamino intelektualno nasljeđe ne može se razumjeti bez povijesnih i filozofskih korijena. Hegel u “Fenomenologiji duha” (1807.) vidi povijest kao proces oblikovanja samosvijesti čovječanstva kroz djelovanje “svjetsko-povijesnih individua”. Napoleon, primjerice, oličava koncentraciju svjetskog pokreta u jednoj individui koja oblikuje tijek povijesti. Alexandre Kojève, koji reinterpretira Hegela, identificira Napoleona s početkom kraja povijesti, a Staljina kao njegova ezoteričnog nasljednika koji dovršava univerzalne ideale prosvjetiteljstva – jednakost i prava. Fukuyama, poput Kojèvea, selektivno koristi Hegela, stvarajući ideološki okvir u kojem “kraj povijesti” postaje gotovo predodređena liberalna hegemonija.
Međutim, liberalizam se u Fukuyaminoj tezi problematično poistovjećuje s demokracijom. Dok je demokracija oblik režima, liberalizam je politička ideologija – povijesno elitistička i često u koliziji s demokratskim idealima. Posthistorijski liberalizam stvara dekadenciju: depopulaciju, dekulturalizaciju i decivilizacijske učinke, primjerice, kroz društvene mreže i hiperkonzumerizam. Autor teksta kritički naglašava da Fukuyama podcjenjuje globalne izazove: rast Kine, Rusije i Irana destabilizira liberalni poredak i pokazuje ideološku slijepost zapadnog mišljenja.
Nasuprot posthistorijskom Zapadu, Kina teži civilizacijskoj obnovi ili “wenming fuxingu” koji uključuje integraciju tradicije i moderne tehnologije. Kineski projekt ne traži univerzalni liberalni poredak, nego revitalizaciju konfucijanskih i klasičnih tekstova, njihovu praktičnu primjenu u upravljanju državom i stvaranje društva koje poštuje višestoljetnu civilizacijsku memoriju. Kina se ponaša kao civilizacijska država (civilization-state), gdje je kultura aktivni faktor oblikovanja društva, za razliku od Zapada koji liberalizam reducira na apstraktne norme i tržišne mehanizme.
Zapad danas prolazi kroz dekadenciju i gubitak autoriteta: niska stopa nataliteta, ultraindividualizam i tehnološke platforme kao instrument decivilizacije. Autor teksta naglašava da je nužno ponovno civilizacijsko prestrukturiranje, u kojem se tradicija integrira s modernim inovacijama u tehnologiji, državnoj upravi i društvenim institucijama. Recivilizacija, kako je konceptualizira tekst, ne znači povratak u prošlost, nego transformativnu integraciju kulturnog naslijeđa i suvremenih praksi. Zapad i Kina, kao dvije civilizacijske strateške jedinice, mogu međusobno surađivati kroz povijesno uvjetovane, komplementarne pristupe, umjesto da pokušavaju homogenizirati globalni poredak liberalnim pravilima.
Konačno, esej naglašava da liberalizam nije univerzalno rješenje ni “zapadna ideja” koja može dominirati svijetom. Kina pokazuje civilizacijsko samopouzdanje i sposobnost strateškog planiranja, dok Zapad mora preuzeti odgovornost za vlastitu civilizacijsku obnovu. Era recivilizacije otvara novu povijesnu fazu u kojoj civilizacije aktivno oblikuju globalni poredak, učeći iz vlastitih tradicija i suvremenih izazova, te omogućujući koegzistenciju i suradnju različitih kulturnih i političkih sustava.
Moglo bi se kazati da Dusenbury i Pilkington nude romantičnu, gotovo mitsku priču: liberalni Zapad propada, dok Kina, spajajući Konfucija s modernom tehnologijom, ulazi u zlatnu eru “re-civilizacije”. To je, međutim, jednako ideološki selektivno kao Fukuyamin “kraj povijesti” iz 1989. Liberalizam nije destruktivan eksperiment: njegove institucije – vladavina prava, sloboda govora, tržište, znanost – stvorile su najbogatija i najinovativnija društva. Današnja kriza Zapada proizlazi iz unutarnjih i vanjskih izazova, a ne iz inherentne slabosti liberalizma.
Kina nije “civilizacijska država”, nego sofisticirani tehno-autoritarizam: masovni nadzor, represija Ujgura, kontrola interneta i političke represije ilustriraju instrumentalizaciju Konfucija za jačanje Partije, a ne moralnu obnovu. Povijest pokazuje da države koje sebe proglašavaju “civilizacijskim” često postaju agresivne i represivne, dok liberalni poredak omogućuje koegzistenciju različitih civilizacija. Argumenti o demografiji i natalitetu ne podržavaju Kinu niti osporavaju liberalizam. Pad nataliteta u liberalnim društvima rezultat je osobnih izbora i društvenih uvjeta, dok kineska politika represije i radnog pritiska ne može biti model za slobodna društva.
Zapad prolazi kroz tešku, ali prolaznu krizu; inovativnost, sloboda i sposobnost samoispitivanja još uvijek ga čine vitalnim. Prava alternativa nije “re-civilizacija”, nego reformirani liberalizam: jačanje institucija, zajedništva, obiteljske politike i obrana slobode od autoritarnih prijetnji. Stvarni izbor nije između dekadentnog Zapada i ponosne Kine, nego između popuštanja strahu i autoritarizmu ili hrabrog obnavljanja liberalnog poretka. Povijest se nastavlja, a pobjednik će biti onaj koji zna obraniti i obnoviti slobodu, ne onaj koji prvi proglašava kraj povijesti.
No, kudikamo korisnija od ideoloških prijepora arheologija je pojma “wenming fuxing”. Zaronimo u njezine dubine.
‘Wenming Fuxing’: Kinesko civilizacijsko oživljavanje u suvremenoj geopolitičkoj perspektivi
Pojam “wenming fuxing” koji se često prevodi kao “civilizacijsko oživljavanje” ili “recivilizacija”, ključna je ideja u suvremenoj kineskoj političkoj i kulturnoj misli. Radi se o složenom konceptu koji se proteže od povijesnog samopouzdanja, preko ideološke legitimacije režima, do globalnog strateškog položaja Kine. Sam termin sastoji se od dviju komponenti: “wenming” i “fuxing”. Svaka od njih nosi višeslojna značenja, koja u kombinaciji oblikuju viziju Kine kakvu njezina politička elita nastoji promovirati i unutar zemlje i u svijetu. Riječ “fuxing” u osnovi znači “obnova”, “oživljavanje” ili “ponovni uspon”. U kontekstu kineske političke terminologije, fuxing ne implicira kreiranje nečega posve novog, nego ponovno uspostavljanje snage i statusa koji su, prema narativu Kine, postojali u povijesnim epohama. Kineski državni diskurs koristi upravo ovu formulaciju u kontekstu “velikog oživljavanja kineske nacije” (Zhōnghuá mínzú wěidà fùxīng), naglašavajući kontinuitet civilizacijskog identiteta kroz stoljeća. Pojam “fuxing” ne odnosi se samo na političku ili ekonomsku obnovu, već se proteže i na kulturne, ekološke i duhovne dimenzije, što pokazuje njegovu višeslojnu i integrativnu prirodu.
Drugi ključni dio termina, “wenming”, obično se prevodi kao “civilizacija”, ali u kineskom kontekstu ovaj pojam obuhvaća i šire civilizacijske vrijednosti, moralne norme, kulturni identitet i standarde društvenog poretka. U suvremenoj kineskoj ideologiji, “wenming” se dijeli na nekoliko dimenzija: materijalna civilizacija, politička civilizacija, duhovna civilizacija, socijalna civilizacija i ekološka civilizacija. Drugim riječima, wenming nije samo pitanje tehnološkog ili gospodarskog napretka, već integralno uključuje moral, kulturu, društvenu koheziju i okoliš. U ovom smislu, “civilizacija” u kineskom diskursu nije apstraktan koncept, nego sveobuhvatni okvir unutar kojeg se razvija društvo, identitet i država.
Kroz koncept recivilizacije, Kina ima višestruke strateške ciljeve, koji se mogu promatrati na nekoliko razina. Prva je povijesno i kulturno samoopredjeljenje. Kineska vlast smatra da zemlja posjeduje dugu i bogatu civilizacijsku tradiciju, koja nije samo kulturni relikt, nego izvor snage i identiteta. Xi Jinping u svojim govorima naglašava važnost očuvanja i revitalizacije kineske tradicionalne kulture kao temelja nacionalnog duha i moći. Umjesto da slijedi zapadne modele modernizacije, Kina teži stvaranju modernog društva koje spaja tradiciju i suvremenost, oblikujući civilizacijski jedinstvenu formu razvoja, koja nije kopija Zapada, nego model koji odražava kineski identitet i vrijednosti.
Druga dimenzija odnosi se na ideološku legitimaciju režima. KPK kroz ideju recivilizacije pokušava sebe predstaviti ne samo kao stranku vlasti, nego i kao čuvara kineske civilizacijske tradicije i vodiča ka “velikom oživljavanju”. Koncept recivilizacije pruža moralnu i političku osnovu za autoritet partije, istovremeno naglašavajući kontinuitet između povijesne Kine i suvremenog državnog poretka. To se uklapa u širu ideološku strategiju poznatu kao “četiri samopouzdanja” – povjerenje u kineski put, teoriju, sustav i kulturu – te u “pet identifikacija” koje oblikuju nacionalni identitet kroz prizmu kineske kulture, povijesti i socijalizma s kineskim obilježjima.
Treća razina djelovanja je međunarodni civilizacijski angažman. Kina želi igrati ulogu ne samo kao ekonomska i vojna sila, nego i kao globalna civilizacijska sila. Kroz inicijative poput “Global Civilization Initiative” Xi Jinping predlaže koncept uključive razmjene i suživota civilizacija, što predstavlja alternativu sukobu civilizacija i poziva na međusobno učenje. Kineski diskurs recivilizacije nastoji legitimirati uspon Kine kao povijesno opravdan i civilizacijski konstruktivan, pozicionirajući zemlju ne samo kao konkurenta na globalnoj sceni, nego i kao čuvara i promicatelja civilizacijskih vrijednosti.
Četvrta dimenzija koncepta recivilizacije odnosi se na moderno društveno i ekonomsko upravljanje. Kineski model modernizacije kroz wenming fuxing uključuje ne samo materijalnu i tehnološku dimenziju, već i moralnu, kulturnu, socijalnu i ekološku. Na taj način Kina nastoji pokazati da je modernizacija moguća bez potpunog zapadnjačenja – da država može biti tehnološki napredna, gospodarski razvijena i međunarodno konkurentna, a istovremeno duboko ukorijenjena u vlastitom civilizacijskom identitetu. Kampanje za moralnu i kulturnu obnovu društva dio su šire vizije “socijalizma s kineskim obilježjima”, koja spaja materijalni napredak s civilizacijskim vrednotama.
Peta razina odnosi se na regionalni i globalni utjecaj. Kroz narativ recivilizacije Kina koristi kulturnu i ideološku dimenziju kao instrument “meke moći”, nastojeći učvrstiti svoj status u međunarodnoj politici. Istovremeno, koncept može dovesti do percepcije konkurentskog ili prijetećeg modela u odnosu na Zapad, što reflektira filozofsku premisu “Istok se diže, Zapad opada”. Ipak, kineski diskurs nastoji zadržati balans, promovirajući ideje suživota civilizacija i zajedne budućnosti čovječanstva, te poziva na globalnu suradnju unutar civilizacijskih okvira. U usporedbi s dominantnim zapadnim modelom, kineska recivilizacija se razlikuje u nekoliko ključnih dimenzija. Dok Zapad naglašava univerzalni liberalni okvir i ekonomski i politički individualizam, Kina stavlja naglasak na vlastitu povijesnu tradiciju, kulturni identitet, moralnu koheziju i civilizacijski kontinuitet. Modernizacija se ne smatra automatskim procesom zapadnjačenja, nego oblikom razvoja koji integrira tradiciju i suvremenost. Kineski model također stavlja snažan naglasak na suverenitet i kontrolu, nasuprot univerzalizmu i normativnom pristupu zapadnog liberalnog poretka.
Međutim, projekt “wenming fuxing” nosi i izazove i rizike. Ideološka instrumentalizacija pojma može poslužiti jačanju kontrole Partije, ali također može izazvati sukobe vrijednosti s onima koji ne prihvaćaju kineski civilizacijski model. Interni pritisci, poput društvenih nejednakosti ili kritika unutar Kine, testiraju održivost projekta. Na međunarodnoj razini, koncept može dovesti do geopolitičke polarizacije, budući da Zapad može percipirati kineski civilizacijski narativ kao natjecateljski ili prijeteći.
U konačnici, wenming fuxing nije samo politički slogan, već sveobuhvatni civilizacijski projekt. Njegova svrha je pokazati da Kina svoj put modernizacije i globalnog uspona temelji na vlastitoj povijesnoj, kulturnoj i moralnoj legitimnosti. Koncept kombinira povijesno pamćenje, kulturni identitet, političku legitimaciju i globalnu viziju, i na taj način oblikuje jedinstven model kineske modernizacije, koji se suprotstavlja jednostavnom zapadnjačenju i otvara prostor novim oblicima globalnog suživota civilizacija.
‘Wenming Fuxing’ u suvremenom kontekstu
Pojam “wenming fuxing”, koji se često prevodi kao “civilizacijsko oživljavanje” ili “recivilizacija”, središnji je element suvremene kineske političke i kulturne strategije. Njegova važnost u javnom diskursu Kine naročito je došla do izražaja nakon dolaska Xi Jinpinga na vlast 2012. godine, kada je koncept postao ključni cilj Kineske komunističke partije (KPK). No, “wenming fuxing” nije tek moderan politički slogan; riječ je o duboko ukorijenjenoj ideji koja vuče korijene iz tisućljetne kineske civilizacijske tradicije i intelektualne povijesti.
Povijesni korijeni “wenming fuxinga” mogu se pratiti do antičkog koncepta Zhongguo, odnosno “Središnje države”, u kojem Kina vidi sebe kao civilizacijski epicentar svijeta. Ova ideja se tijekom stoljeća transformirala kroz filozofske sustave, osobito kroz konfucijanizam, koji je naglašavao moralni poredak, društvenu harmoniju i ulogu države u očuvanju etičkih standarda. Kroz konfucijansku tradiciju, ideja civilizacijskog kontinuiteta i kulturnog identiteta oblikovala je način na koji Kina gleda na sebe i na svoj odnos prema vanjskom svijetu.
U suvremenom diskursu, “wenming fuxing” kombinira elemente tradicije i moderne političke ideologije. Xi Jinping često naglašava da recivilizacija nije samo obnovljena moć i prestiž Kine, već i moralna i kulturna obnova. Prema njegovim riječima, kineski narod ima dugu i bogatu civilizacijsku baštinu, koja nije samo kulturni relikt, nego živi izvor nacionalnog identiteta i snage. Ova ideja također služi jačanju nacionalnog ponosa, a kroz retoriku “velikog oživljavanja kineske nacije” (Zhōnghuá mínzú wěidà fùxīng), KPK nastoji stvoriti narativ kontinuiteta između povijesne Kine i suvremenog državnog poretka.
Pojam “wenming fuxing” u suvremenom kontekstu ima višestruke funkcije. Prvo, on služi unutarnjoj političkoj legitimaciji – kroz recivilizaciju KPK sebe predstavlja ne samo kao stranku vlasti, već i kao čuvara kineske tradicije i vodiča nacije prema obnovljenoj moći i kulturnom identitetu. Drugo, pojam funkcionira u međunarodnoj dimenziji: Kina nastoji svoj uspon opravdati civilizacijskim narativom, pozicionirajući se kao globalna sila koja ne teži samo ekonomskom i vojnom utjecaju, već i kulturnoj i moralnoj relevantnosti. Treće, “wenming fuxing” uključuje sveobuhvatan model modernizacije, koji ne znači nužno kopiranje zapadnih sustava, već integraciju tehnološkog, gospodarskog i društvenog razvoja s kineskim civilizacijskim identitetom.
U ovoj početnoj perspektivi, ključno je razumjeti da “wenming fuxing” nije statičan pojam. On se razvija kroz kombinaciju tradicionalne kineske filozofije, modernih političkih ideja i geopolitičkih imperativa. Upravo kroz ovu složenost, koncept postaje centralni okvir za razumijevanje kineske strategije, kako u smislu unutarnjeg razvoja, tako i u smislu međunarodnih ambicija. U nastavku eseja, wenming fuxing će se promatrati kroz povijesne, ideološke, političke i međunarodne dimenzije, uz komparaciju sa zapadnim modelima modernizacije i civilizacije, te kritičku analizu potencijalnih rizika i kontradikcija.
Korijeni i teorijski okvir recivilizacije
Pojam “wenming fuxing” (civilizacijsko oživljavanje) ne može se razumjeti bez uvida u povijesni i filozofski okvir kineske misli. Njegova idejna osnova kombinira konfucijansku etiku, legalizam i modernu socijalističku ideologiju, stvarajući jedinstvenu sintezu koja legitimira političku, kulturnu i društvenu viziju Kine.
Konfucijanizam, s naglaskom na moral, društvenu harmoniju i obrazovanje, pruža temelj za razumijevanje “civilizacijske” dimenzije wenming. Kineska tradicija smatra da je stabilno i prosperitetno društvo moguće tek kad pojedinci i institucije slijede moralne norme, poštuju hijerarhiju i aktivno promiču zajedničko dobro. U kontekstu “wenming fuxinga” konfucijanska etika oblikuje moralnu dimenziju, promičući kulturni identitet, socijalnu koheziju i kontinuitet civilizacijskih vrijednosti.
Legalizam nadopunjuje ovu viziju kroz fokus na institucije, zakone i centraliziranu moć. Prema misliocima poput Shang Yanga, Han Feija i Li Sija, stabilnost države ovisi o jasnim pravilima, sustavnim nagradama i kaznama te apsolutnoj kontroli vlasti. Legalistički pristup u “wenming fuxingu” podupire učinkovito upravljanje, disciplinu i sposobnost države da implementira strateške projekte modernizacije bez oslanjanja isključivo na moralnu persuasiju ili običaje.
Kombinacija konfucijanske etike i legalističke administrativne discipline omogućuje Kini da razvije koncept civilizacijske države koja je istovremeno moralno utemeljena i institucionalno učinkovita. Ovaj sinergijski okvir pruža legitimitet KPK kao čuvara kineske tradicije i vodiča prema “velikom oživljavanju”.
Moderni mislioci, poput Zhang Weiweija, Jin Fenglina i drugih intelektualaca, nadograđuju ovaj okvir u kontekstu globalizacije i suvremene geopolitike. Zhang Weiwei, primjerice, promiče ideju “civilizacijske države” koja se modernizira bez slijepog kopiranja zapadnih modela, dok Jin Fenglin naglašava nužnost kulturnog kontinuiteta i institucionalne učinkovitosti.
“Wenming fuxing” također uključuje aktualizaciju kulturne memorije, što znači reinterpretaciju povijesnih tradicija kako bi odgovarale suvremenim izazovima. To se očituje u obrazovnim politikama, digitalnoj modernizaciji, urbanizaciji i diplomatskim inicijativama koje kombiniraju tradiciju i modernost. Povijesne ideje Kine – od konfucijanskog moralnog uređenja društva do legalističkog fokusa na zakon i red – sada se koriste za oblikovanje suvremenog nacionalnog identiteta i globalnog statusa.
Ukratko, korijeni wenming fuxinga čine sintezu filozofije, politike i kulture, gdje konfucijanstvo osigurava moralnu dimenziju, legalizam institucionalnu disciplinu, a moderni mislioci prilagođavaju te principe suvremenim izazovima. Ovaj teorijski okvir postavlja temelje za razumijevanje kineskog modela modernizacije, koji se razlikuje od zapadnih normi, a istovremeno legitimira političku strategiju KPK i civilizacijski identitet nacije.
Kineski koncept “wenming fuxing” ne može se u potpunosti razumjeti bez analize kako se njegova vizija modernizacije razlikuje od dominantnih zapadnih modela razvoja. Dok Zapad u modernizaciji često vidi proces linearne transformacije prema liberalnoj demokraciji i tržišnom kapitalizmu, Kina promiče model koji integrira tradicionalne vrijednosti, centraliziranu upravu i kolektivnu dobrobit, što je ujedno i temelj recivilizacijskog projekta.
Ključne razlike u modelima modernizacije
Zapadni model modernizacije temelji se na nekoliko principa:
Liberalna demokracija – sustav višestranačkih izbora, institucionalizirana sloboda govora i nezavisni sudovi.
Tržišni kapitalizam – privatno vlasništvo i tržišne mehanizme smatra se glavnim pokretačem gospodarskog rasta.
Individualizam – osobna sloboda i autonomija pojedinca postavljeni su iznad kolektivnih interesa, pri čemu država ima ograničenu ulogu u svakodnevnom životu građana.
Suprotno tome, kineski model, koji se artikulira kroz “wenming fuxing”, naglašava:
Kolektivnu dobrobit i socijalnu koheziju – razvoj društva usmjeren je na harmoniju i smanjenje unutarnjih razlika, a ne samo na individualnu slobodu.
Državnu koordinaciju i planiranje – vlada centralno upravlja strateškim industrijama, infrastrukturom i tehnološkim inicijativama.
Integraciju tradicije i modernosti – modernizacija se ne temelji na kopiranju zapadnog modela, nego na reinterpretaciji kineske kulturne i povijesne baštine.
Jedan od najpoznatijih primjera kineskog modela modernizacije je program “Made in China 2025”, koji ima za cilj transformirati Kinu iz industrijske sile fokusirane na jeftinu proizvodnju u globalnog lidera u visokotehnološkim sektorima, uključujući robotiku, umjetnu inteligenciju i zelenu tehnologiju. Ova inicijativa pokazuje kako kineski razvoj kombinira državnu intervenciju, inovacije i nacionalni identitet, umjesto da se oslanja isključivo na tržišne mehanizme.
Drugi primjer je digitalni yuan, kineska centralno-bankarska digitalna valuta, koja ilustrira integraciju tehnologije, državne kontrole i socijalne funkcionalnosti. Dok zapadne zemlje eksperimentiraju s privatnim kriptovalutama i decentraliziranim modelima, Kina koristi digitalni novac kao instrument za stabilnost financijskog sustava i poticanje ekonomskog planiranja.
Također, Kina snažno investira u pametne gradove i urbani razvoj, gdje digitalne tehnologije upravljaju prometom, energijom, javnim uslugama i sigurnošću. Ovi projekti reflektiraju holistički pristup modernizaciji – kombinaciju tehnologije, urbanog planiranja, ekološke održivosti i društvene kontrole, u skladu s konceptom “wenming fuxing”.
Zapadni analitičari često ističu da kineski model može biti učinkovit u postizanju brzog gospodarskog rasta i tehnološke modernizacije, ali upozoravaju na rizik ograničenja političkih sloboda i nejednakosti moći. Primjerice, Francis Fukuyama u svojim radovima o “kraj povijesti” sugerira da zapadni liberalni model kombinira političku i ekonomsku slobodu, dok kineski model predstavlja autoritarnu alternativu koja može biti izazov globalnom liberalnom poretku. S druge strane, mislioci poput Zhang Weiweija argumentiraju da kineski pristup omogućava stabilnost, dugoročnu strategiju i kulturnu relevantnost, što zapadni model često zanemaruje. Kineski model modernizacije kroz “wenming fuxing” predstavlja alternativnu paradigmu koja kombinira materijalni napredak s moralnim, kulturnim i društvenim integritetom. Za razliku od zapadnog pristupa, koji naglašava individualnu slobodu i univerzalizam, kineski model promiče harmoniju, suverenitet i civilizacijski kontinuitet. Ta distinkcija ne samo da legitimira unutarnju politiku KPK, nego i oblikuje međunarodnu percepciju Kine kao globalnog igrača koji nudi vlastitu viziju modernosti i razvoja.
Civilizacijska država i međunarodna perspektiva
Koncepcija civilizacijske države jedna je od najintrigantnijih komponenti kineskog projekta “wenming fuxing”. Ona nadilazi tradicionalnu definiciju države u modernoj političkoj teoriji, gdje država funkcionalno regulira teritorij, stanovništvo i zakone. Kina svojim diskursom civilizacijske države naglašava povijesni kontinuitet, kulturni identitet i civilizacijske vrijednosti kao legitimacijske temelje državne moći, čime redefinira način na koji država percipira samu sebe i svoju ulogu u međunarodnoj areni.
Ideja civilizacijske države razvijena je u suvremenoj kineskoj misli kroz radove intelektualaca poput Zhang Weiweija, koji argumentira da Kina ne smije imitirati zapadne demokracije, već treba slijediti vlastiti civilizacijski put. Prema tom pristupu, država nije samo administrativno tijelo, nego čuvar kulturnog kontinuiteta i moralnih normi. Kineski model povezuje političku legitimaciju s kulturnim narativom: autoritet Komunističke partije Kine (KPK) opravdava se ne samo funkcionalnim upravljanjem, nego i civilizacijskom misijom – “velikim oživljavanjem kineske nacije”. Filozofski, koncept civilizacijske države crpi inspiraciju iz konfucijanizma, koji stavlja naglasak na harmoniju društva, moralnu odgovornost vladara i kolektivno blagostanje. S druge strane, elemente modernog socijalizma i legalističke tradicije, koji uključuju pravila i disciplinu države, Kina integrira kako bi osigurala institucionalnu efikasnost i stabilnost.
Kroz “wenming fuxing” Kina teži oblikovanju međunarodnog poretka koji je multipolaran i civilizacijski inkluzivan. Umjesto da univerzalizira zapadni liberalni model, kineski diskurs promovira ideju suživota civilizacija i razmjenu vrijednosti, naglašavajući da svaka civilizacija ima pravo na autonomni razvoj. Praktični izrazi ove strategije vidljivi su kroz inicijativu “Belt and Road”, koja infrastrukturnim projektima povezuje Aziju, Europu i Afriku te simbolizira kinesku viziju globalne suradnje i reciprociteta, kroz Konfucijeve institute koji šire kineski jezik i kulturu u svijetu, promovirajući kulturnu diplomaciju i razumijevanje, ali istovremeno oblikuju percepciju Kine kao kulturnog lidera, te kroz sudjelovanje u međunarodnim organizacijama, poput UN-a, gdje Kina naglašava koncept zajedničke budućnosti čovječanstva i inkluzivnog globalnog upravljanja.
Kineski model također redefinira pojam suvereniteta i međunarodnih normi. Dok zapadni model često stavlja univerzalna ljudska prava u prvi plan, kineska interpretacija fokusira se na kolektivne interese, društvenu stabilnost i civilizacijski kontekst. U praksi, to znači da Kina promiče razvoj i red na način koji odgovara njezinim kulturnim vrijednostima, čak i ako se to kosi s zapadnim normativnim standardima. Ova perspektiva uključuje i kulturalni pluralizam, jer Kina argumentira da svaka civilizacija donosi vlastite vrijednosti i rješenja, što omogućava međunarodnu suradnju bez imperijalističkog nametanja zapadnih normi. U ovom kontekstu, “wenming fuxing” nije samo unutarnja strategija, već i civilizacijska platforma za međunarodnu legitimaciju kineskog uspona.
Kineska civilizacijska država odstupa od klasične zapadne teorije države, koja uglavnom naglašava teritorijalnu suverenost i pravne institucije, demokratsku participaciju i pluralizam te univerzalne norme ljudskih prava i individualnu autonomiju. Kina, s druge strane, naglašava kontinuitet civilizacije, kulturni identitet i moralnu koheziju, što joj omogućava fleksibilnije upravljanje dugoročnim strateškim ciljevima i globalnim ambicijama. Ova filozofska i institucionalna kombinacija čini “wenming fuxing” i civilizacijsku državu iznimno jedinstvenim modelom u globalnom kontekstu.
Civilizacijska država u okviru “wenming fuxing” nije samo unutarnja ideja, nego i globalna strategija. Ona kombinira kulturni kontinuitet, političku legitimaciju i međunarodnu multipolarnost kako bi Kina oblikovala vlastitu ulogu u svijetu. Kroz meku moć, kulturnu diplomaciju i infrastrukturne inicijative, Kina nastoji prikazati svoj rast kao civilizacijski opravdan, inkluzivan i stabilan, što predstavlja alternativu zapadu.
Zapadna kritika i kontrast
Dok Kina kroz pojam “wenming fuxing” i model civilizacijske države promovira svoj kulturni, moralni i politički narativ, zapadni analitičari i mediji često gledaju na taj koncept kroz prizmu izazova i potencijalne prijetnje liberalnom poretku. Zapadna kritika fokusira se na nekoliko ključnih dimenzija: autoritarizam, kontrolu društva, ideološku konkurenciju i geopolitičke implikacije.
Jedan od najčešćih argumenata zapadnih stručnjaka je da “wenming fuxing” služi kao ideološki instrument za učvršćivanje vlasti Komunističke partije Kine (KPK). Dok kineski diskurs naglašava moralnu legitimaciju i kulturni kontinuitet, zapadni kritičari vide u tom narativu način za opravdanje kontrole nad društvom, medijima, obrazovanjem i digitalnom sferom. Primjeri uključuju sustav društvenih bodova, nadzor nad internetom i cenzuru te regulaciju kulturnih i medijskih sadržaja u skladu s državnim prioritetima. Akademici poput Elizabeth Economy i Richard McGregor ističu da se kineski model modernizacije kroz “wenming fuxing” koristi za konsolidaciju političke moći i smanjenje pluralizma, što je u očima zapadnog promatrača u suprotnosti s liberalnim vrijednostima. Wenming fuxing također predstavlja konkurentski ideološki model u globalnom kontekstu. Dok Zapad promiče univerzalne demokratske norme i ljudska prava, kineski model nudi alternativu kroz razvoj i stabilnost kroz državnu koordinaciju, moralnu i kulturnu koheziju te modernizaciju koja se temelji na civilizacijskom identitetu, a ne na zapadnom liberalizmu. Zapadni think-tankovi, poput Council on Foreign Relations (CFR) ili Brookings Institution, argumentiraju da kineska inicijativa potencijalno stvara geopolitički sukob vrijednosti, gdje norme i standardi “wenming fuxinga” mogu biti u kontradikciji s liberalnim institucijama i praksama. Zapravo, “wenming fuxing” izaziva preispitivanje globalnog poretka. Dok kineski diskurs tvrdi da promiče suživot civilizacija, zapadni analitičari često percipiraju kinesku strategiju kao oblik meke moći i utjecaja, koji može dovesti do jačanja kineske uloge u međunarodnim institucijama, oblikovanja normi kroz kulturne i infrastrukturne inicijative te stvaranja alternativnog globalnog poretka koji umanjuje prevlast zapadnih demokracija.
Primjerice, debate u Europi i SAD-u često se fokusiraju na pitanje može li kulturna i civilizacijska promocija Kine biti neutralna, ili je to samo produžetak geopolitičkog natjecanja. Kina često naglašava da njezin model modernizacije i recivilizacije promiče mirnu koegzistenciju i globalnu suradnju. No, zapadni kritičari ističu kontradikcije: dok se istovremeno promovira inkluzivnost i suživot civilizacija, kineska politika u praksi može uključivati regionalnu dominaciju i kontrolu nad strateškim područjima, poput Južnog kineskog mora, a dok se tvrdi da je “wenming fuxing” kulturno i civilizacijski konstruktivan, Zapad ga često percipira kao instrument konkurencije koji redefinira međunarodne norme prema kineskim prioritetima.
Zapadni akademski radovi pokazuju raznolike interpretacije “wenming fuxinga”. David Shambaugh opisuje ga kao jedinstvenu kinesku formu soft powera, koja kombinira ekonomsku, kulturnu i ideološku dimenziju. Susan Shirk upozorava da ideja recivilizacije može pogoršati geopolitičke tenzije, jer podupire nacionalistički narativ i potencijalnu ekspanzionističku politiku. S druge strane, neki europski i američki analitičari, poput Andrew J. Nathana, priznaju da kineski model pokazuje efikasnost u koordinaciji velikih infrastrukturnih projekata i socijalne stabilnosti, te da stvara alternativu zapadnom liberalnom modelu. Zapadna kritika “wenming fuxinga” uglavnom se temelji na percepciji autoritarne instrumentalizacije, ideološke konkurencije i globalnog rivalstva. Koncept civilizacijske države, iako u kineskoj perspektivi promiče kulturni kontinuitet i mirnu suradnju, u očima Zapada često implicira izazov liberalnom poretku i potencijalni sukob vrijednosti. Ova kontradikcija između unutarnjeg civilizacijskog legitimiteta i vanjskog geopolitičkog tumačenja čini wenming fuxing ključnim elementom suvremenih međunarodnih debata i istraživanja kineske strategije u 21. stoljeću.
Kineski narativ suživota civilizacija
Jedan od najsnažnijih i najsofisticiranijih elemenata koncepta “wenming fuxing” je ideja međusobnog učenja među civilizacijama. Ovaj narativ promiče viziju svijeta u kojem se različite civilizacije mogu susretati, razmjenjivati ideje i tehnologije te istovremeno zadržati vlastiti identitet i autonomiju. U kineskoj percepciji, “wenming fuxing” nije samo nacionalni projekt, nego i globalna strategija koja afirmira kulturnu diplomaciju i civilizacijski pluralizam.
Kineski narativ temelji se na višestoljetnoj filozofskoj tradiciji: konfucijanski koncept harmonije sugerira da društveni poredak i međuljudski odnosi trebaju biti uravnoteženi i skladni, što se prenosi i na odnose među državama. Daoistička ideja nenametljive fleksibilnosti implicira da dominantna sila ne mora nužno nametati svoju volju, nego može oblikovati utjecaj kroz primjer i kulturološki autoritet. Historijski pragmatizam kineske diplomacije pokazuje se kroz sposobnost Kine da u povijesti uvozi i integrira strane ideje – primjerice, budizam iz Indije, znanstvene i tehnološke koncepte iz Perzije ili Europe, bez gubitka vlastitog kulturnog identiteta. Kina je kroz povijest demonstrirala sposobnost asimilacije vanjskih utjecaja. U razdoblju Tang dinastije Kina je uspostavila kulturnu i diplomatsku mrežu kroz koju su budizam, umjetnost i tehnologija iz Indije i Bliskog Istoka ušli u kinesko društvo. Tijekom dinastije Song, kineske inovacije poput tiska i kompasa bile su dijelom međunarodne razmjene znanja, pokazujući otvorenost civilizacije prema učenju iz drugih kultura. Moderna Kina, kroz inicijative poput Konfucijevih instituta i Belt and Road Initiative, nastavlja ovu tradiciju, promovirajući kulturnu diplomaciju i obrazovne razmjene.
Kineski narativ suživota civilizacija također uključuje stvaranje međunarodnog okvira u kojem se razmjena i dijalog mogu odvijati. Global Civilization Initiative, pokrenuta od strane Xi Jinpinga, naglašava važnost inkluzivnog dijaloga među civilizacijama kao alternativu sukobu ili uništavajućem rivalstvu. Inicijativa promiče zajedničke projekte u obrazovanju, znanosti, umjetnosti i kulturnoj razmjeni, pokušavajući stvoriti platformu za interkulturalno učenje. Kineski narativ sugerira da civilizacije ne trebaju biti u permanentnom sukobu, nego mogu surađivati na principima uzajamnog poštovanja, učenja i komplementarnosti.
Iako ideja suživota civilizacija u teoriji zvuči univerzalno pozitivno, u praksi postoji nekoliko izazova. Geopolitička percepcija: dok Kina tvrdi da promiče mirnu suradnju, neki zapadni analitičari vide GCI i slične inicijative kao oblik meke moći koji može služiti strateškim ciljevima Kine. Kulturne i ideološke napetosti: civilizacijski pluralizam zahtijeva kompromis i uzajamno razumijevanje, što nije uvijek moguće između autoritarnih i liberalnih poredaka. Globalna neravnoteža moći: ekonomska, tehnološka i politička nadmoć Kine može stvoriti situacije u kojima se kulturna razmjena doživljava kao dominacija, a ne kao suživot. Ovaj narativ suživota civilizacija unutar “wenming fuxinga” pokazuje da Kina ne vidi samo vlastitu modernizaciju kroz prizmu ekonomskog i tehnološkog razvoja, nego i kroz civilizacijsku dimenziju koja promiče dijalog, učenje i pluralizam. Povijesni primjeri asimilacije stranih ideja, filozofski temelji harmonije i aktivna kulturna diplomacija u modernom dobu čine “wenming fuxing” ne samo nacionalnim projektom, nego i pokušajem oblikovanja globalnog okvira suživota civilizacija. Ipak, kontradikcije između ideala i percepcije globalnih aktera pokazuju da put prema istinskom suživotu zahtijeva pažljivu ravnotežu između civilizacijskog narativa i realpolitičkih izazova.
Iako koncept “wenming fuxing” u teoriji nudi koherentan civilizacijski narativ i strategiju nacionalnog uspona, njegova implementacija susreće niz unutarnjih i vanjskih izazova, koji ukazuju na kompleksnost i rizike ove vizije. Analiza rizika pomaže razumjeti granice kineskog projekta recivilizacije, kao i kontradikcije između ideala i realnosti. Ideološka instrumentalizacija i kontrola: Kina koristi “wenming fuxing” kao sredstvo ideološke legitimizacije Komunističke partije Kine (KPK). Pojam recivilizacije pruža moralnu i kulturnu osnovu za autoritet partije, ali istovremeno nameće rizik: prekomjerna ideologizacija može dovesti do društvene rigidnosti i ograničavanja individualnih sloboda. Kampanje za moralnu obnovu i promociju socijalizma s kineskim obilježjima ponekad se susreću s kritikama unutar intelektualnih i urbanih zajednica, gdje građani mogu osjetiti pritisak da se uključe u propagandni diskurs ili društvene kampanje.
Iako “wenming fuxing” promiče harmoniju i kolektivnu dobrobit, Kina se suočava s rastućim socijalnim i ekonomskim nejednakostima. Razlike između urbanih i ruralnih područja, bogatih i siromašnih regija, te unutarnje migracije stvaraju napetosti koje mogu ugroziti percepciju civilizacijskog jedinstva. Sustavi obrazovanja, zapošljavanja i digitalne kontrole također utječu na društvenu mobilnost i osjećaj pripadnosti nacionalnom narativu.
Kineska modernizacija uključuje masovnu primjenu tehnologija nadzora i digitalne infrastrukture, poput socijalnog kredita, praćenja internetskih aktivnosti i umjetne inteligencije. Iako se to prezentira kao dio moralne i ekološke dimenzije “wenming fuxinga”, dolazi u sukob s globalnim normama privatnosti i ljudskih prava te stvara unutarnje etičke i socijalne dileme.
Kineski narativ recivilizacije, posebno u međunarodnoj dimenziji, često se percipira kao konkurentski ili prijeteći Zapadu. Dok Kina tvrdi da promiče suživot civilizacija, zapadni analitičari i diplomati često vide u “wenming fuxingu” oblik meke moći i strateške ekspanzije, koja bi mogla potkopati liberalni međunarodni poredak. Takva percepcija povećava rizik od geopolitičke polarizacije i konkurencije u globalnim institucijama.
Kina promiče kulturni pluralizam i dijalog među civilizacijama, ali ideološka neslaganja i razlikovanje vrijednosti između autoritarnih i liberalnih država mogu otežati međunarodne projekte suživota. Primjerice, kritike zapadnih medija i think-tankova prema kineskoj implementaciji ljudskih prava, slobodi medija i političkom nadzoru često su u kontrastu kineskom narativu harmonije i moralne civilizacije.
“Wenming fuxing” teži afirmaciji Kine kao globalne civilizacijske sile, ali ta ambicija može biti kontradiktorna s realnostima međunarodne politike. Projekti poput “Belt and Road Initiative” ili kulturne diplomacije ponekad se doživljavaju kao ekonomski ili geopolitički instrumenti, što suprotstavlja deklariranoj filozofiji suživota i učenja među civilizacijama. Ova kontradikcija pokazuje kako ambicija da se bude civilizacijska sila može biti izazovna za usklađivanje sa stvarnim međunarodnim reakcijama.
“Wenming fuxing” je u svojoj srži civilizacijski projekt, ali njegova realizacija zahtijeva balansiranje između unutarnje legitimacije – jačanje nacionalnog identiteta i političke kohezije bez gušenja društvene dinamike, vanjske percepcije – promicanje suživota civilizacija i kulturne razmjene, dok istovremeno izbjegava eskalaciju geopolitičkih tenzija, te modernizacije i tradicije – integracija tehnološkog, ekonomskog i društvenog napretka s kontinuitetom kineske civilizacijske baštine. Sustavna analiza rizika pokazuje da je wenming fuxing složen projekt koji kombinira kulturalnu, političku i globalnu dimenziju, ali njegova uspješnost ovisi o sposobnosti Kine da održi unutarnju stabilnost i međunarodni kredibilitet istovremeno.
‘Wenming Fuxing’ kao civilizacijska strategija
Kroz sve prethodne dijelove, koncept “wenming fuxing” otkriva se kao višeslojna, multidimenzionalna strategija koja nadilazi obični politički slogan i postaje civilizacijski okvir unutar kojeg Kina oblikuje svoj nacionalni identitet, unutarnju politiku i međunarodnu poziciju. Ovaj zaključak sintetizira glavne dimenzije i implikacije projekta recivilizacije.
Prije svega, “wenming fuxing” pokušaj je redefinicije kineske modernizacije. Za razliku od zapadnog modela, koji primarno naglašava liberalnu demokraciju, individualizam i univerzalne norme, kineski model integrira tradicionalnu kulturnu baštinu, socijalističku ideologiju s kineskim obilježjima, tehnološki i ekonomski napredak te moralnu, društvenu i ekološku dimenziju. Takva integracija omogućuje Kinu da promovira civilizacijski kontinuitet, naglašavajući kako je modernizacija moguća bez potpune zapadnjačke transformacije. “Wenming fuxing” u tom smislu postaje sredstvo očuvanja identiteta dok se istovremeno jača globalna konkurentnost.
Projekt recivilizacije snažno je povezan s političkom legitimacijom Komunističke partije Kine (KPK). Ideja “velikog oživljavanja kineske nacije” služi kao moralni i ideološki okvir koji ujedinjuje građane kroz zajednički narativ: povijesnu veličinu, kulturnu superiornost i civilizacijski kontinuitet. Kroz kampanje za kulturnu i moralnu obnovu, kao i kroz projekte socijalne kohezije, KPK nastoji pokazati da je jedini garant stabilnosti i prosperiteta ujedinjena država vođena snažnim civilizacijskim idealima.
Unutarnji izazovi, međutim, ostaju. Socijalne nejednakosti, digitalni nadzor i pritisak ideološke homogenizacije mogu izazvati napetosti i testirati dugoročnu održivost “wenming fuxinga”. Uspjeh projekta ovisi o sposobnosti da se uravnoteži kontrola i kreativna društvena dinamika, kako bi se zadržala legitimnost unutar društva, a istovremeno održao napredak. Na međunarodnoj razini, “wenming fuxing” pozicionira Kinu kao civilizacijsku silu sposobnu oblikovati globalni poredak prema vlastitim vrijednostima. Kroz inicijative poput Belt and Road, kulturne diplomacije i filozofije učenja među civilizacijama, Kina nastoji promovirati svoj model razvoja kao alternativu zapadnim univerzalnim standardima.
Ovdje dolazi do kontradikcija i izazova: dok Kina tvrdi da promiče suživot i kulturni dijalog, zapadni analitičari često vide u ovom pristupu oblik strateškog utjecaja i natjecanja. To stvara napetost između deklarirane filozofije suživota civilizacija i geopolitičkih percepcija konkurencije.
“Wenming fuxing” nije samo politički ili ekonomski projekt – on je i filozofski koncept koji redefinira pojam civilizacije. Integracija konfucijanske etike, moralnog vodstva, kulturne memorije i suvremenih izazova omogućuje Kini da stvori model koji je jedinstven, samoodrživ i civilizacijski relevantan. Kineski narativ suživota civilizacija naglašava povijesnu sposobnost Kine da usvaja vanjske ideje, poput budizma ili tehnologija, i prilagođava ih vlastitom identitetu, čime stvara kulturalnu i civilizacijsku fleksibilnost.
U konačnici, “wenming fuxing” sveobuhvatan je civilizacijski projekt koji se proteže od povijesnog identiteta, preko ideološke legitimacije, do globalne strategije. Njegova svrha nije samo afirmacija kineske moći, nego i prikaz alternativnog modela modernizacije i globalnog suživota civilizacija, koji se temelji na vlastitim kulturnim, moralnim i političkim osnovama. Shvaćanje “wenming fuxinga” zahtijeva slojevitu i kritičku perspektivu: potrebno je prepoznati kako se kineski projekt uklapa u dugoročne geopolitičke, kulturne i civilizacijske tokove, kako bi se razumjela njegova kompleksnost, rizici i potencijal. Kroz ovaj koncept, Kina nastoji dokazati da civilizacija može biti sredstvo modernizacije, identiteta i globalnog utjecaja, bez potpunog oslanjanja na zapadnjačke modele i norme, čime otvara prostor za nove oblike međunarodne suradnje i dijaloga.
