Tridesetogodišnja Chen Kuo imala je ono o čemu sanjaju mnogi Kinezi – vlastiti stan i dobro plaćen posao u multinacionalnoj korporaciji. No u listopadu je odselila u Australiju kako bi ondje započela život bez sigurnih planova za budućnost.

Poput tisuća Kineza koji svoj dom napuste svake godine, nju je povukla misao da bi izvan Kine mogla živjeti bolje. Unatoč tome što je Kina u posljednjih nekoliko godina ostvarila strahovit gospodarski napredak, nju je u Australiju privukla zdravija okolina, čvrst sustav socijalnih usluga te sloboda da ostvari obitelj u zemlji koja jamči vjerske slobode.  "Život u Kini vrlo je stresan. Ponekad bi u revizorskoj tvrtki radila 128 sati tjedno", kaže Chen Kuo, "a u inozemstvu će mi biti lakše djecu odgajati u kršćanskom duhu. Život je u Australiji slobodniji." Dok kineska Komunistička partija ovog mjeseca priprema važnu promjenu vlasti, država gubi rekordne brojke obrazovanih profesionalaca poput Chen Kuo. Posljednje godine za koju postoje statistički podaci, 2010., 508.000 Kineza otišlo je u 34 razvijene zemlje u sklopu Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj. U odnosu na 2000., riječ je o porastu za 45 posto. Sjedinjene Američke Države su Kinezima 2011. godine izdale 87.000 novih trajnih boravišnih dozvola, što je porast u odnosu na 70.000 zabilježenih godinu ranije.

Kineski doseljenici zaslužni su za procvat tržišta nekretnina u Manhattanu, gdje neki poduzetni agenti uče mandarinski kineksi, te na Cipru, putem kojega mogu dobiti putovnicu EU. Vrlo malo kineskih iseljenika spominje političke razloge, ali oni su u srži njihovih problema. Govore o nezaustavljivom razvoju koji je uništio okoliš te o proradaju socijalnih i moralnih normi. "Zelena karta pruža osjećaj sigurnosti", kaže jedan istaknuti bloger koji želi trajnu dozvolu za boravak u SADu. "Sustav ovdje nije stabilan i nikad ne znate što će se dogoditi." Taj je stav potkrijepila politička nestabilnost. Početkom ove godine državu je potresao skandal kad se otkrilo da je Bo Xilai, jedan od čelnika Komunističke partije, upetljan u ubojstva, mučenja i korupciju. "I dalje vlada nesigurnost i rizik, čak i na najvišim razinama, čak i na razini Bo Xilaija", ističe Liang Zai, stručnjak za migracije na Sveučilištu Albany u New Yorku. "Ljudi se pitaju što će se dogoditi za dvije ili tri godine." No kretanje nije samo jednosmjerno. S obzirom na to da gospodarstvo na Zapadu stagnira te da nema toliko prilika za posao, 2011. godine zabilježen je 40 posto veći povrat studenata u Kinu u odnosu na prethodnu godinu. Vlada je također pokrenula programe da kineske znanstvenike i akademike privuče natrag tako što im je privremeno ponudila različite privilegije i beneficije. Osjećaj nesigurnosti utječe i na siromašnije Kineze.

Prema podacima kineskog Ministarstva gospodarstva, 800.000 Kineza lani je radilo u inozemstvu, a 1990. godine bila je riječ o 60.000. Mnogi rade u manjim sektorima, kao taksisti, ribari ili poljoprivrednici, i brine ih da njihov sloj nije uspio iskoristiti tridesetogodišnji gospodarski procvat Kine. Iako se u tom razdoblju velik broj Kineza spasio siromaštva, jaz između bogatih i siromašnih u Kini među najširima je na svijetu, a gospodarstvom sve više dominiraju korporacije, od kojih su mnoge u državnom vlasništvu. "Sve pokreće strah od neuspjeha" , kaže Biao Xiang, demograf sa Sveučilišta Oxford. "Odlazak u inozemstvo kockarski je potez koji možda donese neke nove prilike." Zhang Ling vlasnik je restorana u Wenzhou i jedan je od ovih koji strahuju. Njegova šira obitelj prikupila je novac kako bi njegova sina poslali u srednju školu u Vancouver u Kanadu. Obitelj se nada da će se upisati na neko kanadsko sveučilište te jednog dana steći državljanstvo pa se možda jednom svi presele onamo. "To je poput stolice s različitim nogama", kaže Zhang. "Želimo da nam se jedna noga nađe u Kanadi ako nam ove ovdje puknu." Višegodišnji napredak znači da su milijuni uspjeli emigrirati na legalan način, bilo da se radi o programima ulaganja ili slanja djece u dugoročno sigurne krajeve. Wang Ruijin, tajnica u jednoj novinskoj tvrtki iz Pekinga, kaže da su ona i njezin muž svoju kćer prisilili da se prijavi na poslijediplomski studij na Novom Zelandu u nadi da će ondje ostati i otvoriti vrata ostatku obitelji.

Ian Johnson