Hormuški tjesnac, smješten između Omana i Irana, predstavlja najvažniju svjetsku arteriju za protok energenata i jednu od najkritičnijih točaka globalne sigurnosti. Kroz ovaj uski morski prolaz svakog dana prođe oko 20 milijuna barela nafte, što čini otprilike petinu ukupne svjetske potrošnje naftnih tekućina. Tim putem svoju naftu i plin izvoze neke od najvećih članica OPEC-a, uključujući Saudijsku Arabiju, Ujedinjene Arapske Emirate, Kuvajt, Irak i Iran. Uz to, tjesnac je od presudne važnosti i za transport ukapljenog prirodnog plina (LNG), prvenstveno iz Katara, jer gotovo 20 posto cjelokupne globalne trgovine LNG-om ovisi o prohodnosti ovog kanala. Njegova strateška važnost je tolika da i najmanja naznaka nestabilnosti u regiji, poput nedavnih napetosti, može momentalno podići cijenu barela sirove nafte na svjetskim tržištima, što se izravno odražava na cijene goriva i troškove života diljem svijeta.

Službeno izuzeti

Hormuški tjesnac otvoren za Irak, prolaze i malezijski i turski tankeri

Geografija tjesnaca čini ga iznimno ranjivim. Na svom najužem dijelu širok je tek 33 kilometra, a stvarni plovni put za divovske tankere sastoji se od dvije prometne trake, svaka širine samo tri kilometra, koje prolaze kroz teritorijalne vode Irana i Omana. Ta činjenica Iranu daje golemu asimetričnu moć i mogućnost da, čak i uz ograničene vojne resurse, paralizira globalnu trgovinu. U slučaju sukoba, kako upozorava američka Agencija za energetske informacije, posljedice bi bile katastrofalne. Vojni sukobi koji su eskalirali početkom 2026. godine, a u kojima su sudjelovali Iran, SAD i Izrael, pokazali su koliko je ovaj scenarij realan, dovodeći do privremenih blokada i drastičnog pada komercijalnog prometa. Analitičari Hormuz nazivaju “ekonomskim satom rata”: kratka blokada uzrokuje naftni šok, no produljena blokada prerasta u globalni inflacijski i recesijski šok koji pogađa sve, od industrije do kućanstava.

Glavne žrtve potencijalnog zatvaranja tjesnaca bile bi azijske ekonomije, koje su i najveći kupci bliskoistočne nafte. Procjenjuje se da čak 84 posto sirove nafte koja prođe kroz Hormuz završava na azijskim tržištima, pri čemu Kina, Indija, Japan i Južna Koreja zajedno čine gotovo 70 posto ukupnog protoka. Dok Japan i Južna Koreja imaju značajne strateške rezerve nafte koje im mogu kupiti vrijeme, druge zemlje poput Indije znatno su izloženije. Iako Europa i SAD manje izravno ovise o nafti iz Perzijskog zaljeva, nisu imuni na posljedice. Poremećaj u Hormuzu utječe na globalne cijene dizela, zrakoplovnog goriva i troškove prijevoza, potičući inflatorna očekivanja i usporavajući gospodarski rast na globalnoj razini.

Alternative za transport nafte koje bi zaobišle tjesnac postoje, ali su njihovi kapaciteti daleko od dovoljnih da nadomjeste puni protok. Saudijska Arabija i UAE imaju naftovode koji povezuju njihova naftna polja s lukama na Crvenom moru i u Omanskom zaljevu, no njihov zajednički maksimalni kapacitet ne može prevesti ni polovicu od 20 milijuna barela koji dnevno prolaze kroz Hormuz. U slučaju potpune blokade, svijet bi se suočio s neto manjkom od otprilike 15 milijuna barela dnevno. Čak ni goleme strateške rezerve nafte koje drže članice Međunarodne agencije za energiju (IEA) ne bi mogle dugoročno premostiti takav jaz. One mogu ublažiti početni šok na nekoliko tjedana, možda i mjeseci, ali ne mogu trajno riješiti problem.

Tko stabilizira tjesnac, odlučuje o poretku

Kriza u Hormuškom tjesnacu nije samo energetsko, već i prvorazredno geopolitičko pitanje. Povijesno gledano, Sjedinjene Američke Države su od Carterove doktrine iz 1980. godine jamčile sigurnost plovidbe u Perzijskom zaljevu, no nedavni događaji pokazali su granice njihove moći i spremnost saveznika da ih slijede. Sukob je razotkrio promjene u globalnom odnosu snaga, pri čemu se Kina, kao najveći uvoznik nafte, nameće kao potencijalni novi stabilizator. Iran, s druge strane, koristi svoj položaj za ostvarivanje strateških ciljeva, pa čak i naplatu prolaska brodovima, pretvarajući tjesnac u svojevrsnu carinsku postaju i instrument prisile. Pitanje tko će u budućnosti kontrolirati Hormuz – hoće li to biti SAD, Iran ili neka multilateralna koalicija predvođena Kinom – odredit će ne samo budućnost energetskih tržišta, već i obrise novog globalnog poretka.

Na kraju, važno je naglasiti da Hormuz nije ključan samo za naftu i plin. Kroz njega prolazi i oko 30 posto svjetske trgovine gnojivima te gotovo polovica svjetske trgovine sumporom, sirovinama ključnim za poljoprivrednu proizvodnju. Dugotrajna blokada stoga ne bi samo izazvala energetsku krizu i ekonomsku recesiju, već bi izravno ugrozila i globalnu proizvodnju hrane, potencijalno uzrokujući glad u najranjivijim dijelovima svijeta. Stabilnost ovog uskog vodenog puta stoga nije regionalno, već civilizacijsko pitanje o kojem ovisi prosperitet milijardi ljudi.

_{* uz korištenje AI-ja}

izravan kontakt

Povratak sajmova mijenja pravila igre u industriji namještaja

Energetska samodostatnost

Zarađujte na vlastitoj energiji: Nova platforma osvaja tržište