Ako Hugo Chávez poživi do 2018., na čelu Venezuele bit će dulje nego ijedan drugi predsjednik u posljednjih sto godina, uključujući i Juana Vicentea Gómeza, koji je zemljom vladao od 1908. do 1935. Nitko to nije očekivao kad je Chávez 1998. godine prvi put pobijedio na izborima.

Chávez je došao na vlast jer su nakon 40 godina demokratske političke stranke gubile utjecaj, cijene nafte bile su niske, za probleme siromašnih nitko nije mario, političko je vodstvo bilo podijeljeno, a privatne medijske tvrtke nastojale su uništiti demokraciju. U to je vrijeme Chávez imao potporu medija i viših slojeva. Nisu ni slutili što će sve učiniti. Ni Chávez nije znao da će uspostaviti radikalnu vlast, ukinuti privatno vlasništvo i stvoriti ideološko partnerstvo s Kubom. Upravo to muči one koji su mu dali podršku 1998. Venezuelanci su glasali za drukčijeg Cháveza, a ne za autokratskog vođu koji danas kontrolira većinu države. U proteklih je 13 godina cijena nafte bila konstantno visoka, otprilike 100 dolara po barelu, a Venezuela je jedna od država s najvećim rezervama nafte na svijetu. Chávez je povećao ovisnost države o nafti, koja čini oko 95 posto izvoza, a prije nego što je došao na vlast, riječ je bila o 67 posto. Zbog tako naglog rasta Chávez je pod vodstvom Fidela Castra uspio uspostaviti nekoliko socijalnih programa, uključujući i prodaju uvozne hrane ispod tržišne cijene i oskudne, ali izravne novčane stipendije.

Zbog tih su beneficija mnogi Venezuelanci prestali raditi. Stambeni je program privukao tisuće zainteresiranih, koji su dobili vaučere, ali ne i kuće. Program zasad nije polučio uspjeh, a izbjeglice su okupirale ministarstva, hotele i druge zgrade. Problem je dijelom u tome što nema građevinskog materijala jer je vlada izvlastila tvornice cementa a i Sidor, tvrtku za proizvodnju željezne opreme u vlasništvu Argentinaca. Unatoč socijalnim programima, siromašni su postali siromašniji, a malo njih ima normalne poslove. Državna kontrola medija, koji provode masovnu propagandnu kampanju kojom Venezuelu prikazuju kao sretnu državu pod vodstvom predsjednika koji je uvijek u doticaju s narodom, ojačala je Chávezov uspjeh. Chávez je 7. listopada ponovno osvojio vlast sa 55 posto glasova, pobijedivši Henriquea Caprilesa Radonskog. Osim "ventajisma" (korištenja državnih medija i javnih resursa za promicanje predsjednika), izbori su povukli ozbiljna pitanja. Naime, Chávez nadzire rad Državnog izbornog vijeća i drugih saveznih agencija. Samo Venezuelanci mogu u potpunosti razumjeti kakvu vlast vlada ima nad izbornim procesom i iskorištavanjem državnih resursa u korist službenog kandidata. Druga je stvar u tome što Chávez nema jakog protukandidata. Opozicija se okupila oko guvernera Caprilesa, no nije imala dovoljno sredstava za borbu protiv moći države.

Unatoč tome, oko 6,5 milijuna Venezuelanaca usprotivilo se režimu kako bi pokazali da je u njihovoj zemlji demokracija još uvijek živa, iako je pod opsadom. Fenomen Cháveza ne bi se mogao stvoriti u drugim zemljama Latinske Amerike u kojima postoje korektivni mehanizmi i raznolikost gospodarskih djelatnosti. No Venezuela je takav sustav imala u drugoj polovici 20. stoljeća, kada vođe poput Cháveza nisu bili zamislivi. Venezuela ima dugu tradiciju caudilla, južnoameričkih diktatora, a upravo ta povijest objašnjava Chávezov uspjeh. On sebe smatra nasljednikom Simóna Bolívara, osnivača države Venezuele, i pokušava ga oponašati tako što stalno ponavlja njegove riječi, ali stvarnost mijenja po potrebi. Tako kaže da je Bolívar, koji je zapravo bio konzervativac, uspostavio sustav koji je bio "preteča socijalizma". Chávez je zapeo u labirintu koji je sam stvorio. Iako želi uspostaviti "socijalistički sustav 21. stoljeća", koji je zapravo nacionalizacija čitavog gospodarstva, i osuđuje ga na ovisnost o državi, njegov je neuspjeh neizbježan. Zamislite scenarij u kojem cijena nafte padne na 60 do 70 dolara po barelu. Chávezova kula od karata bi se urušila. Chávez je uništio poljoprivredu, a ako nafta propadne, ne bi imali izbora. Fenomen zvan Hugo Chávez održavat će se na životu dokle god njegov crni partner bude živ.

Simón Alberto Consalvi zamjenik je urednika El Nacionala, dnevnog lista u Caracasu. Ovaj je članak sa španjolskog prevela Carolina Aguilera.

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com