Iako se ovih dana spominje kineska kletva o gustim povijesnim vremenima, ja bih ipak radije podsjetio na talijansku poslovicu: Vremena su teška, ali moderna. Tmurnom vremenu unatoč, naime, čuva se apeninska vedrina duh. Mislim da je neophodno u ovom vremenu i u ovom stanju u duhu (Zeitgeist) sačuvati pribranost i pokušati razumjeti ne samo što se to zbiva, nego i zašto se događa, i što je važnije: što se uopće može dogoditi?

A da bi se to razumjelo uputnije je ne kaskati za događajima iscrpljujući se u tumačenju šturih informacija, pozabaviti se logikom programatskih tekstova i politika koje su do tih događaja dovele. Ta, što se presudnih događaja tiče, sastanka u Rijadu primjerice, ionako je tu sve sažeto u engleskoj izreci: “If you’re not at the table, you’re on the menu” (Ako niste za stolom, onda ste na jelovniku).

Kompendij vjerovanja

Spominjao sam prije par brojeva Andreessena. Danas bih u pokušaju da razumijemo politiku i ideološku doktrinu novog konzervativnog naraštaja SAD-a, predstavio N. S. Lyonsa (pseudonim) esejista i autora The Upheavala, biltena Substacka, koji istražuje eru revolucionarnih kulturnih, tehnoloških i političkih promjena našeg svijeta. Prethodno je bio geopolitički analitičar sa sjedištem u Washingtonu, D.C. Sudjeluje širom svijeta na najrazličitijim panelima i konferencijama, cijenjen je na Trumpovoj desnici, i novi je konzervativni ideolog.

Prije par dana objavio je tekst naslova “American Strong Gods”, podnaslovljen sa “Trump i kraj Dugog dvadesetog stoljeća”.

Smatram da je tekst, unatoč očitim nedostacima koje ću i sam iznijeti, bitno proučiti, naprosto stoga jer je kompendij vjerovanja i stavova doktrine nove američke desnice.

Autor tekst započinje citatom pokojnog Henryja Kissingera iz 2018. godine u kojem se pita je li “Trump možda jedna od onih figura u povijesti koja se s vremena na vrijeme pojavi kako bi označila kraj jedne ere i natjerala je da se odrekne svojih starih pretvaranja”. Potom odmah kaže: Ako to nije bilo točno 2018., svakako je sada, izražavajući uvjerenje da ono što danas vidimo doista jest kraj jedne ere, epohalno prevrtanje svijeta kakvog smo poznavali, i da puni značaj i implikacije toga još nisu stvarno shvaćeni.

Točnije, vjerujem da Donald Trump označava zakašnjeli kraj Dugog dvadesetog stoljeća, osnovana je Lyonsova teza. Točnije, ona radna: ona presudna, ustvari je zahtjev da zaboravimo Hitlera! Što to znači, ostavimo za kraj.

Izvod ovog dugog štiva ukratko ide sljedećom putanjom:

Promjene

Ulaganja u obranu i konkurentnost su nužna, ali ne na štetu radnika i kućanstava

Industrija zdravlja vida

Sve više Hrvata rješenje za vid pronalazi na istom mjestu – evo zašto

Prvi tjedni Trumpove druge administracije donijeli su radikalne promjene i odražavali odbijanje konzervativnog pristupa institucijama ili korištenju legitimne moći. Trumpov “blitzkrieg” protiv trajnog upravljačkog aparata Washingtona označio je novu eru u američkom upravljanju, usporedivu s transformacijama koje su se događale u doba Franklina D. Roosevelta.

Povijesno, ovaj trenutak može se sagledati kao kraj Dugog dvadesetog stoljeća, pojma koji odražava produženo razdoblje dominacije liberalnih vrijednosti, uspostavljenih nakon Drugog svjetskog rata. Kao što je Veliki rat ugasio optimizam i ekspanzionizam Dugog devetnaestog stoljeća, tako i sada svjedočimo kraju liberalnog poretka temeljenog na otvorenom društvu i globaliziranom svjetskom poretku.

Dugo dvadeseto stoljeće utemeljeno je na poslijeratnim intelektualnim paradigmama Karla Poppera i Theodora Adorna, koji su uspostavili narativ da su jaki kolektivni identiteti i tradicionalne društvene strukture potencijalni izvori fašizma i autoritarizma. (Ovdje autor i Poppera i Adorna jedva razumije, no silno ih treba: anticipirajući tijek argumentacije, moram kazati da zaboravlja Adornovu lekciju da su upravo “snažni bogovi” proizveli Hitlera, kao i Popperovu “da smo Hitlera preživjeli, pa nam je neophodno otvoreno društvo da ga ponovo ne bismo doživjeli”.)

Lyons nadalje tvrdi da su vodeće elite poduzele projekt dekonstrukcije “zatvorenog društva”, uklanjanja jakih veza s obitelji, vjerom i nacijom te promicanja univerzalnog humanizma. Ideologija otvorenog društva postala je dogma, a sve što je odstupalo od nje okarakterizirano je kao opasno i nazadno. Jasno, tu se odmah pokazuje fundamentalni nesporazum s liberalizmom i razumijevanje liberalizma kao zagovaranja razvezanosti svih socijalnih veza atomiziranih individua u društvu, no, nije to jedino neshvaćanje temeljnih pojmova politike i politologije.

Nakon kraja Hladnog rata, liberalni poredak je doživio trijumfalizam, vjerujući da je kraj povijesti postignut i da se svi narodi mogu preoblikovati po uzoru na zapadni model. To je rezultiralo misijama međunarodne “liberalne intervencije” i širenjem mehanizama globalnog upravljanja. SAD i međunarodne organizacije poput UN-a i EU-a promovirale su univerzalne vrijednosti demokracije, ljudskih prava i ekonomskog liberalizma, vjerujući da su ove politike jedini put ka miru i prosperitetu.

Rast menadžerske države

Međutim, istovremeno je došlo do rasta menadžerske države, gdje su političke odluke postajale domena neizabranih birokrata i tehnokrata, koji su kroz pravne procese i administrativne regulative marginalizirali volju građana. Demokracija je depolitizirana, a političke odluke svedene na tehničke procese, dok su politička neslaganja bila suzbijana pod izlikom očuvanja stabilnosti i liberalnog poretka.

Trumpova administracija predstavlja dramatičan raskid s ovim nasljeđem. Njegov povratak na vlast ukazuje na buđenje narodnog otpora protiv menadžerskog poretka i elitističkog konsenzusa. Politike zatvaranja granica, odbacivanja globalnih trgovinskih pravila, povlačenja iz međunarodnih organizacija i ukidanja institucija poput USAID-a signaliziraju kraj liberalne hegemonije i početak novog razdoblja političkog realizma.

Trumpovo djelovanje nije samo izolirani politički fenomen, već simptom dubljeg povijesnog pomaka. Nakon osam desetljeća dominacije otvorenog društva, svijet se vraća modelu u kojem nacionalna suverenost, identitet i pragmatična politika zamjenjuju apstraktne univerzalističke ideale. Ovo je povratak realpolitike, u kojoj će države ponovno djelovati na temelju vlastitih interesa, a ne ideoloških imperativa globalizma.

Kao što su rovovi Prvog svjetskog rata zatvorili Dugo devetnaesto stoljeće, tako sada Trumpov povratak i slični politički pokreti širom svijeta označavaju definitivan kraj Dugog dvadesetog stoljeća. Liberali su do sada vjerovali da je njihov trijumf neizbježan i vječan, ali povijest pokazuje da nijedan ideološki poredak nije imun na promjene. Trump je simptom epohalne transformacije koja nas vodi u novo razdoblje političke stvarnosti.

Konačno, autor zaključuje: “Danas populizam nije samo reakcija na desetljeća izdaje elita i lošeg upravljanja (iako jest i to); on je duboka, potisnuta timotička želja za davno odgođenom akcijom, za oslobađanjem iz gušeće letargije proceduralnog menadžerizma i za strastvenom borbom za kolektivni opstanak i vlastiti interes. To je povratak političkog u politiku”.

Rekli bismo da je tekst napisan konzistentno, iako selektivno i simplificirajući sve čime se bavi: nudi ponajprije selektivno tumačenje povijesti i specifičnu interpretaciju Dugog dvadesetog stoljeća, oslanjajući se na konzervativne autore poput R. R. Rena i Carl Schmitta. Naivno je misliti naravno da je liberalni poredak bio proizvod ideološke paranoje protiv “zatvorenog društva”.

Tekst tvrdi da je ideja otvorenog društva izgrađena na strahu od fašizma i da je time postala negativno definirana (“summum malum”).

Idealizacijom “jakih bogova” i zatvorenog društva autor implicitno zagovara povratak “jakih bogova” – identiteta, zajednice, nacionalnih lojalnosti – bez kritičkog sagledavanja autoritarnih tendencija koje su često dolazile s takvim sustavima. Povijesno, snažne nacionalne države i homogeni kolektivni identiteti nisu uvijek rezultirali stabilnošću, nego su često dovodili do ratova, sukoba i netolerancije.

Demonizacijom upravljačke države i tehnokracije unatoč legitimne kritike birokratske rigidnosti, tekst sugerira da je cijeli poslijeratni administrativni aparat usmjeren isključivo na depolitizaciju i sprječavanje demokracije. U stvarnosti, institucije poput Europske unije, Ujedinjenih naroda i nacionalnih birokracija često služe kao mehanizmi za stabilnost, stručnost i dugoročno planiranje koje izravna demokracija ponekad ne može osigurati.

Zjapi i pojednostavljeno prikazivanje suvremenih političkih sukoba: tekst sugerira da je Trumpova administracija svojevrsna “kontrarevolucija” protiv dugog liberalnog poretka, ali ne razmatra složenost Trumpove politike – uključujući njezine interne kontradikcije, ekonomske neuspjehe i populističku retoriku koja ne mora nužno voditi stabilnijem društvu.

Sve su to nedostaci Lyonsove perspektive i argumentacije, ali ono što nije manjak, nego je naprosto neodrživ suvišak, uvodno je spomenut imperativ zaborava: nužno nam je zaboraviti Hitlera!

Autor kaže: “Antifašizam dvadesetog stoljeća pretvorio se u veliki križarski rat – obilježen, ironično, vatrenim žarom i žestokom netolerancijom. Postavljajući “nikad više” kao svoj konačni prioritet, ideologija otvorenog društva stavila je summum malum (najveće zlo) u svoju srž, umjesto bilo kojeg summum bonum (najvišeg dobra). Jedinstvena figura Hitlera nije samo vrebala u pozadini uma dvadesetog stoljeća; dominirala je njegovim podsvijestim, postajući svojevrsni sekularni Sotona, koji zauvijek prijeti iskušenjem čovječanstva u novu zloću. Ova “druga karijera Adolfa Hitlera,” kako se šaljivo naziva, pružala je parareligijski raison d’être za konsenzus otvorenog društva i cijeli poslijeratni liberalni poredak: spriječiti uskrsnuće nemrtvog Führera”.

Hitlera više nema…

Zašto dakle treba zatomiti “jedinstvenu figuru Hitlera”? Lyons odgovara: “Ako se pretpostavi da su jedine opcije ‘otvoreno društvo ili Auschwitz’, održavanje nulte tolerancije prema percipiranim vrijednostima zatvorenog društva funkcionalno je moralna zapovijed”.

Vulgo kazano, odbacivanjem Auschwitza i Hitlera, otvara se mogućnost za zatvoreno društvo! Do usporim argumentaciju: ako otvorenom društvu njegovim iščeznućem nije neminovno alternativa fašizam/nacizam, onda ne postoje prepreke izgradnje alternativnog zatvorenog društva.

Ali, kako se potom strukturira političko polje?

Ako je populizam, kako zaključuje Lyons, povratak političkog u politiku, onda treba uvidjeti da se to političko polje strukturisa sa Schmittom na distinkciji prijatelj-neprijatelj. Desnica ovdje brka opoziciju i neprijatelja. Iz opozicije konzervativno-liberalno ili desno-lijevo, desnica je ljevicu i liberale pretvorila ne u političke suparnike, nego, homogeniziraju političko polje u nacionalnom jedinstvu apela: MAGA!, Drugi je iz politike izlučen, drugi je fizička prepreka koju valja otkloniti, kako to stara receptura preporučuje.

Ono sto je do sada bilo pitanje opozicionog djelovanja u političkoj sferi, zamijenjeno je Schmittovskom borbom na život, egzistencijalnim rizikom i prebačeno je u političku sferu koja je time promijenjena. To je smisao neprijatelja iznutra u govoru JD Vancea.

Štoviše, sljedeći obrazac, SAD i Europa, nisu u istim političkim sferama, odnosno sferama koje su na isti način politički strukturirane, te stoga postaju neprijatelji.

Od WWII do sada političko polje se definiralo s polaritetima vlast-opozicija. Lijeva opozicija je bila unutar političkog polja suparnik, a ne neprijatelj. Neprijatelj je bio izvan političkog polja. To su dvije razine ‘drugog’. Jedno je unutar političkog polja – opozicija/suparnik kojeg se poražava na izborima, a drugo je izvan političkog polja – neprijatelj kojeg se eliminira.

Ako bismo slijedili ovu logiku, mi smo zaista došli u dvadesete i tridesete godine XX. stoljeća, i ne samo da nismo na kraju početka nečeg novog, nego nismo ni na početku kraja nečeg starog, upravo tog XX. stoljeća.

Prije će biti da smo novoj konzervativnoj teoriji usprkos i njenoj praksi zahvajujući na njegovom početku.

Stoga nam štošta tragičnog izgleda kao farsa.