Samo je trgovina drogama i ljudima unosnija od krađe umjetnina. Godišnje nestanu djela u vrijednosti od 6 do 8 milijardi dolara. No, lopovi se često preračunaju kada je riječ o cijeni ukradene robe. Na nedavno održanom kongresu njemačke Savezne udruge sudskih vještaka objavljeno je da se širom svijeta krađom umjetničkih djela svake godine nanese šteta u iznosu od šest do osam milijardi američkih dolara. Ako se pođe čak i od najnižeg iznosa od šest milijardi, to bi značilo da se svakoga dana u godini u prosjeku ukradu umjetnička djela u vrijednosti od skoro 16,5 milijuna dolara ili preračunato 11 milijuna eura. A to bi pak značilo da svake godine nestane više od 8.000 umjetnina od kojih svaka mora biti vrijedna najmanje pet milijuna eura.

Stradaju privatnici
Većina krađa, čak 43 posto, pogađa privatne vlasnike i to je najčešće riječ o djelima koja nisu uopće ili su loše katalogizirana. Na drugom mjestu sa 14 posto su galerije, a ostatak otpada na muzeje, crkve, groblja i slično. Lopovi najviše “operiraju” u Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, Poljskoj i Rusiji. Najčešće se kradu slike, skulpture i sakralna umjetnost, prenosi Deutsche Welle. Na popisu “najomiljenijih” umjetnika je Picasso (741 prijavljena krađa), a nakon njega slijede Miro, Chagall, Dali, Dürer i Warhol. Basnoslovno vrijedna slika Paula Cezannea “Dječak u crvenoj vesti” ukradena je 2008. iz zbirke u Švicarskoj zajedno s djelima Degasa, Moneta i Van Gogha. No, činjenica je da su mnoga umjetnička djela često precijenjena – to mogu potvrditi i aukcijske kuće kojima se svako malo javljaju vlasnici umjetnina s fantastičnim predodžbama o vrijednosti djela koja nude na prodaju. A i lopovi se obično ravnaju prema tim slobodnim procjenama kada određuju vrijednost svog plijena. Ako je riječ o vrlo poznatim djelima, onda kriminalci obično ni ne pokušavaju prodati ukradenu robu nego traže “otkupninu” od vlasnika.

Pošteni nalaznici
To se službeno opovrgava, jer se ne želi motivirati lopove koji traže ideju za izvor zarade, no uobičajeno je plaćanje nagrade “poštenom nalazniku” u iznosu od sedam do deset posto vrijednosti djela. Taj iznos plaća osiguranje jer je to za njega daleko jeftinije nego odšteta vlasniku. A ni od policije se ne mogu očekivati čuda: uspješno se rješava samo 10 do 20 posto slučajeva. Zato je i popis poznatih slika koje su netragom nestale prilično dugačak. No, čak i ako na početku navedeni iznos od šest do osam milijardi dolara možda nije realan, on u svijetu organiziranog kriminala ionako nije nešto posebno. Prema procjenama UN-a, širom svijeta u trgovini ljudima se “okrene” 35 milijardi, a u krijumčarenju droga između 400 i 500 milijardi dolara. Naravno, i ovdje je riječ o procjenama, jer se o takvim poslovima rijetko vode knjige i obaviještavaju porezni uredi. A i kod tih vrsta kriminala ukradene umjetnine često igraju važnu ulogu: kao polog kod kupovine droge ili za ilegalne kredite. Zato je, dakle, i lopovima vrlo važna tržišna vrijednost “njihovih” umjetničkih djela.