Negativne posljedice vađenja minerala za okoliš i za ljude postaju svakim danom jasnije – i alarmantnije. Otprilike 60 posto vodotoka u Gani sada je jako zagađeno zbog rudarenja zlata uz obale rijeka. U Peruu su mnoge zajednice izgubile pristup sigurnoj pitkoj vodi nakon što su mjere zaštite okoliša nedostatno provođene, a regulatorne kontrole obustavljene kako bi se olakšali novi rudarski projekti, zagađujući čak i rijeku Rímac, koja opskrbljuje vodom glavni grad Limu. Ove ekološke krize pogoršavaju se produbljivanjem nejednakosti i društvenih podjela u mnogim zemljama ovisnim o rudarstvu. Globalni atlas ekološke pravde (Global Atlas of Environmental Justice – EJA) dokumentirao je više od 900 sukoba povezanih s rudarstvom diljem svijeta, od kojih oko 85 posto uključuje korištenje ili onečišćenje rijeka, jezera i podzemnih voda.

Kratkoročno i kratkovidno

U tom kontekstu, velika gospodarstva brzo izmjenjuju geopolitiku resursa. Sjedinjene Američke Države, dok nastoje stabilizirati globalno gospodarstvo temeljeno na fosilnim gorivima, također se trude osigurati minerale potrebne za električna vozila, obnovljive izvore energije, oružane sustave, digitalnu infrastrukturu i gradnju, često kroz prisilu i agresivne pregovaračke taktike. U nastojanju da smanje ovisnost o Kini, koja dominira obradom rijetkih zemnih metala, okolišni i humanitarni aspekti sve se više zanemaruju.

Saudijska Arabija također se pozicionira kao rastuća sila u sektoru minerala kao dio napora za diversifikaciju izvan nafte, sklapajući nova partnerstva, uključujući SAD, i organizirajući značajnu rudarsku konferenciju. Istodobno, ta Kraljevina aktivno potkopava napredak na drugim multilateralnim forumima, uključujući ovogodišnju Konferenciju Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama održanu u Brazilu (COP30) i tekuće pretpregovore Skupštine UN-a za okoliš (UNEA7).

U Europi industrijske skupine lobiraju za daljnju deregulaciju, pri čemu se tvrtke proizvođači fosilnih goriva poput ExxonMobila, TotalEnergiesa i Siemensa koriste obmanjujućim taktikama kako bi ugrozile novouspostavljene mehanizme osmišljene za zaštitu prava zajednica u regijama koje proizvode resurse. Trebali bismo biti zabrinuti jer tvrtke i zemlje koje su poticale globalno zatopljenje, degradaciju okoliša i kršenja ljudskih prava sada nastoje dominirati rudarskim sektorom. Dopuštanje da to učine dovelo bi u opasnost cijelo čovječanstvo, a ne samo ugrožene skupine.

Vlade ne smiju ostati pasivne. Moraju ponovno preuzeti odgovornost za usmjeravanje glavnog pokretača ekspanzije rudarstva: potražnje. Smanjenje potrošnje materijala, osobito u razvijenim zemljama, ostaje najučinkovitiji način zaštite ključnih ekosustava i sprječavanja dugoročnih šteta koje rudarenje neizbježno uzrokuje. Ipak, unatoč neospornim dokazima da povećanje vađenja resursa ugrožava opskrbu vodom i javnu sigurnost, vlade diljem svijeta smanjuju mjere zaštite okoliša u nastojanju da privuku strane investicije, čime ugrožavaju upravo one ekosustave koji održavaju sav život na Zemlji. Iz ekonomske perspektive, ovaj pristup doista je usmjeren na kratkoročno. Zapravo, nedavna istraživanja pokazuju da odgovorne prakse nisu samo moralno ispravne, već i ekonomski opravdane. Novo izvješće Programa UN-a za razvoj, temeljeno na pet godina podataka od 235 multinacionalnih kompanija, pokazuje da tvrtke koje rade na provođenju strategija za postupanje u skladu s ljudskim pravima dugoročno ostvaruju bolje rezultate. Stoga bi vlade trebale paziti u slučajevima tvrdnji industrije da profitabilnost iziskuje ukidanje ekoloških propisa ili ignoriranje ljudskih prava.

Kada ljudi ne mogu vjerovati političkim vođama da će zaštititi njihova prava, vrlo je vjerojatno da će se opirati, a društveni sukob uzrokuje pad ulaganja. Reakcija na projekt rudarenja litija u dolini rijeke Jadar tvrtke Rio Tinto u Srbiji izvrstan je primjer. Mnogi Srbi vjerovali su da njihova vlada stavlja korporativne interese na prvo mjesto nastavljajući projekt unatoč tome što nije ispunjavao ni osnovne standarde održivosti. Negodovanje javnosti zaustavilo je razvoj i tvrtka se suočila s velikim gubicima.

Samo snažni pravni okviri, potkrijepljeni učinkovitom provedbom, mogu stvoriti uvjete za stabilan razvoj u kojem se poštuju prava. To znači zaštitu prava autohtonih naroda; osiguravanje slobodnog, prethodnog i informiranog pristanka svih pogođenih zajednica; zaštitu vodnih resursa; provođenje prostornog planiranja, uspostavljanje zona zabrane pristupa; te provođenje neovisnih, participativnih i transparentnih procjena utjecaja na okoliš i društvo.

Prilika za početak

S obzirom na današnje pojačane geopolitičke napetosti, multilateralni forumi poput Konferencije stranaka za donošenje odluka Okvirne konvencije UN-a o promjeni klime (COP-a) i Skupštine UN-a za okoliš (UNEA-e) i dalje su ključni za suzbijanje globalne fragmentacije i promicanje zajedničkih rješenja. Zemlje bogate mineralima trebale bi surađivati na podizanju svojih ekoloških standarda, baš kao što zemlje proizvođači nafte zajednički utječu na globalne cijene. Zajedničkim djelovanjem mogu spriječiti destruktivnu utrku prema dnu i osigurati da lokalne zajednice, osobito autohtoni narodi i drugi nositelji prava, budu saslušane.

Visoka razina logističke zrelosti

Logistika kao motor rasta: konkurentska prednost danas se gradi u lancu opskrbe

Pokreni nešto svoje

Kako biti dobar roditelj u vremenu digitalizacije i umjetne inteligencije?

U vrijeme kada čista pitka voda postaje sve oskudnija, ledenjaci se tope, a poljoprivreda je sve ugroženija, koordinirano međunarodno djelovanje više nije neobvezno. Rezolucija koju su Kolumbija i Oman predstavili za prosinačku Skupštinu UN-a za okoliš, pozivajući na obvezujući ugovor o mineralima, važan je korak prema pravednijim globalnim standardima.

Inicijativu je pokrenula Kolumbija, susponzorirale su je zemlje poput Zambije, koje vrlo dobro razumiju troškove eksploatacijske industrije, a prijedlog poziva na suradnju diljem lanca proizvodnje minerala kako bi se smanjila šteta za okoliš i zaštitila prava autohtonih naroda i drugih pogođenih zajednica. Stavljanjem odgovornosti na zemlje koje troše resurse cilj je osigurati da teret reformi ne padne isključivo na gospodarstva koja proizvode minerale. Važno je da se također bavi opasnostima koje predstavljaju brane za jalovinu i drugi rudarski otpad, koje su dovele do razornih urušavanja i stotina smrtnih slučajeva.

Ove mjere zajedno nude rijetku priliku za početak ispravljanja nejednakosti koje dugo definiraju vađenje minerala. Sve zemlje, osobito proizvođači minerala koji su povijesno isključeni iz pregovaračkog stola, trebale bi iskoristiti ovaj trenutak. Skupština UN-a za okoliš UNEA7 pruža mogućnost za postizanje pravde u pogledu resursa.