Kada je fotograf snimio američkog ministra financija Scotta Bessenta kako čita tekstualnu poruku na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, ta je slika nehotice otkrila razmjere produbljivanja američke poljoprivredne krize. “Jučer smo spasili Argentinu”, glasila je poruka, navodno od ministrice poljoprivrede Brooke Rollins. “Zauzvrat, Argentinci ukidaju carine na izvoz žitarica, smanjuju njihovu cijenu i prodaju hrpu soje Kini, u vrijeme kada bismo mi inače prodavali Kini.”

U roku od 48 sati od odluke Argentine da ukine poreze na izvoz žitarica, kineski kupci kupili su otprilike 1,3 milijuna tona argentinske soje – baš kad su američki poljoprivrednici započeli sezonu žetve bez kineskih narudžbi. Porast argentinskog izvoza snizio je cijene soje pa je to za Kinu bila još veća prednost nad SAD-om.

Ovo nije samo priča o trgovinskim sporovima ili tokovima robe. To je studija slučaja o tome kako trgovinska politika američkog predsjednika Donalda Trumpa temeljno pogrešno razumije ekonomiju opskrbnog lanca 21. stoljeća i kako privremeni šokovi mogu pokrenuti trajne strukturne promjene.

Adut za pregovore

Iako konvencionalni narativ prikazuje soju kao adut za pregovaranje između SAD-a i Kine, ona nije konačna potrošačka roba. Soja je intermedijarni input unutar usko integriranog poljoprivredno-industrijskog lanca opskrbe. Postrojenja za drobljenje prerađuju soju u stočnu hranu i ulje, što zauzvrat održava stočarsku proizvodnju i sigurnost hrane. Ako se poremeti jedno čvorište, cijeli se sustav reorganizira – i nikada se ne vraća u svoj prijašnji oblik.

Kina je naučila ovu lekciju na teži način 2004., kada su globalni trgovci manipulirali cijenama soje, podižući ih s 540 dolara na više od 750 dolara po toni, a zatim najavljujući golemu žetvu koja je dovela do pada cijena na 500 dolara, a kineski prerađivači ostali su vezani skupim ugovorima. Studije procjenjuju da je otprilike 3000 prerađivača soje bankrotiralo, dok su strani trgovci stekli kontrolu nad 70-85 posto kineskih kapaciteta za drobljenje.

Kina nije samo izgubila novac; izgubila je kontrolu nad ključnom karikom u svom lancu opskrbe sigurnošću hranom. Kao odgovor na to, izgradila je ogromne strateške rezerve kroz svoju državnu korporaciju za žitarice, Sinograin, zaštitila svoje preostale državne drobilice i počela znatno ulagati u južnoameričku poljoprivrednu infrastrukturu.

Trumpove carine iz 2018. ubrzale su ovaj trud prema diversifikaciji. Kineska ulaganja već su financirala luke, željeznice i logističke mreže koje sada učinkovito premještaju južnoameričku soju na azijska tržišta, osiguravajući da do trenutka kada su te carine poremetile američko-kinesku trgovinu, potrebna infrastruktura bude na mjestu.

Kao posljedica toga, ono što je nekoć moglo potrajati dva desetljeća, raspalo se u samo sedam godina. Između 2011. i 2018. otprilike 60 posto cjelokupnog američkog izvoza soje otišlo je u Kinu. No, do 2024. udio Brazila u kineskom uvozu soje porastao je na 71 posto, sa samo dva posto u 1990-ima.

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

ZELENO GOSPODARSTVO

‘Prihode od tradicionalne djelatnosti ulažemo u obnovljive izvore energije’

Današnji trgovinski rat, kojim je dovršena reorganizacija započeta 2018., odražava inherentnu histerezu globalnih lanaca opskrbe. Kada su brazilski i argentinski poljoprivrednici proširili proizvodnju, taj kapacitet nije nestao nakon što su carine ukinute. Kineske drobilice stvorile su trajne odnose s južnoameričkim dobavljačima, dok su luke i logističke mreže optimizirane za rute Brazil-Kina. Globalne cijene soje, koje su nekoć bile usredotočene na sjevernoameričke žetve, sada slijede poljoprivredni kalendar Južne Amerike.

Dublja mana

Ekonomska logika iza ove promjene jednostavna je: koncentrirani kupci poput Kine mogu diversificirati svoje izvore opskrbe mnogo lakše nego što raspršeni prodavači poput američkih poljoprivrednika mogu pronaći ekvivalentna tržišta. Kina godišnje uvozi 100-105 milijuna tona soje, nadmašujući sve ostale uvoznike. Budući da čini 60 posto globalne trgovine sojom, američki poljoprivrednici nikako ne mogu ponoviti tu potražnju drugdje. Dok se Kina nekoć suočavala s prekomjernom ovisnošću o jednom dobavljaču, američki poljoprivrednici sada plaćaju cijenu oslanjanja na jednog kupca. Nijedna kombinacija manjih tržišta ne može nadoknaditi gubitak njihovog najvećeg kupca, koji je uložio u održive alternative.

Sve ovo naglašava nekoherentnost trenutačnog američkog trgovinskog stava. SAD je Argentini pružio otprilike 20 milijardi dolara financijske pomoći kako bi spriječio njezino daljnje lutanje u kinesku orbitu. Argentina je odgovorila ukidanjem poreza na izvoz, čime je njezina soja odmah postala konkurentnija prije nego što ju je prodala Kini.

U međuvremenu, američki poljoprivrednici, koji su primili oko 28 milijardi dolara subvencija između 2018. i 2019., gledali su kako njihov tržišni udio nestaje i sada se pripremaju za još jedno spašavanje. Kao što je glasnogovornik Udruge uzgajivača soje Illinoisa nedavno izjavio: “Zaista želimo dobre odnose s našim trgovinskim partnerima. Želimo tržišta. Ne želimo spašavanje.” Ipak, SAD nastavlja subvencionirati svoje poljoprivrednike i financirati svoje konkurente.

Ova dinamika otkriva dublju manu u načinu na koji SAD pristupa globalno međusobno povezanim tržištima. Carine mogu zaštititi industrije finalnih proizvoda s visokim troškovima prelaska drugome, ali su katastrofalne za intermedijarnu robu u fleksibilnim lancima opskrbe gdje kupci mogu lako zamijeniti karike. Očito je da američka trgovinska politika ne prepoznaje ovu bitnu razliku.

Paralele s trgovinskom politikom UK-a nakon Brexita su zapanjujuće. Strategije obiju zemalja odražavaju veliku retoriku o suverenitetu i utjecaju, zanemarujući kako se složeni lanci opskrbe prilagođavaju poremećajima. Tretirajući trgovinu kao bilateralnu kada je sama po sebi multilateralna, precjenjuju njezinu neophodnost i podcjenjuju troškove prilagodbe.

Moje vlastito istraživanje o trgovini nakon Brexita otkriva da se poremećaji s vremenom pojačavaju, a ne ublažavaju – 2023. pokazala je izraženiji pad trgovine nego prethodnih godina – što ukazuje na dublje strukturne promjene, a ne privremenu prilagodbu. UK izdvojeno je iz lanaca vrijednosti EU-a za robu široke potrošnje, dok je i dalje ovisno o EU-u za intermedijarna i kapitalna dobra. Poput američkih poljoprivrednika koji gube pristup kineskom tržištu, strana koja je pokrenula poremećaj suočava se s asimetričnom ranjivošću: kupcima s opcijama (EU i Kina) lakše je reorganizirati svoje izvore opskrbe nego što je prodavačima (UK i SAD) pronaći ekvivalentna alternativna tržišta.

Priča o soji ima širu poruku. U modernoj trgovini, kontrola nad čvorištima opskrbnog lanca važnija je od kontrole nad sirovinama. Kina je izgubila kontrolu nad svojim kapacitetom drobljenja 2004. i provela je dva desetljeća osiguravajući da više nikada ne bude tako ranjiva. SAD sada gubi pristup svom najvećem izvoznom tržištu jer nije uspio shvatiti da se nakon reorganizacije lanaca opskrbe neće vratiti samo zato što se carine mijenjaju.

Do trenutka kada je Bessent pročitao tu tekstualnu poruku, ishod je već bio jasan. On je, zapravo, čitao osmrtnicu o trgovinskom odnosu koji su godine pogrešne politike sustavno raskinule. Pitanje koje se sada postavlja ne glasi može li se on obnoviti, već razumiju li američki tvorci politike zašto ne može.