Posljednjih godina najsiromašnije i klimatski najosjetljivije zemlje svijeta jasno su dale do znanja jednu stvar: trenutačni sustav financiranja razvoja u gospodarstvima s niskim i srednjim dohotkom ne funkcionira. Na godišnjim klimatskim konferencijama i kroz značajne reformske napore poput Inicijative Bridgetown, ove vlade zahtijevaju – glasno i uporno – da bogatije zemlje učine više i bolje. Ali, postoji problem. Dok su potrebe za financiranjem samo rasle, tako je porastao i politički otpor “pomoći”. U zemljama donatorima, fiskalni pritisak, više kamatne stope i rastući nacionalizam stavili su razvojne proračune na kocku. U takvoj klimi, tradicionalne donatorske bespovratne potpore – koje još uvijek dominiraju financiranjem multilateralnih razvojnih banaka (MDB) – postale su politički toksične ili financijski opterećujuće.

Ultra-dugoročni kapital

Ako su ti čimbenici toliko ograničavajući, zašto bogate zemlje ne posuđuju multilateralnim razvojnim bankama, umjesto doniranja novca? Ili još važnije: zašto bogate zemlje ne izdaju 100-godišnje obveznice s ultra niskim kamatama multilateralnim razvojnim bankama i ne dopuste tim institucijama da ih otplaćuju polako, baš kao što su to učinile svojim redovnim vlasnicima obveznica? Ta ideja nije ni radikalna ni bez presedana. Kada je britanska vlada ukinula ropstvo 1833. godine, obvezala se platiti 20 milijuna funti (27 milijuna dolara) – što je ekvivalentno otprilike 40 posto tadašnjega godišnjeg proračuna vlade – da “kompenzira” robovlasnike. Kako bi financiralo program, ministarstvo financija izdalo je dugoročnu državnu obveznicu koju su britanski porezni obveznici otplatili tek 2015. – više od 180 godina kasnije. Da to stavimo u perspektivu, 100-godišnja donatorska obveznica od pet milijardi dolara iz Ujedinjenog Kraljevstva danas bi iznosila 0,3 posto trenutačnog državnog proračuna.

Ako države mogu stoljećima posuđivati kako bi prevladale povijesne nepravde, sigurno mogu učiniti isto kako bi financirale budućnost Afrike. Kao financijsko pitanje, ta bi ideja trebala biti očita. Uostalom, novac bi bio vraćen. Multilateralne razvojne banke poput Svjetske banke ili Afričke razvojne banke (AfDB) imaju snažne bilance, kreditni rejting AAA i stabilne novčane tokove iz svojih kreditnih portfelja. One se već zadužuju na globalnim tržištima kapitala pa zašto ne mogu i izravno – po povlaštenim stopama – od istih zemalja koje ih neprestano pritišću da učine više? Pretpostavimo da je bogata zemlja izdala 100-godišnju obveznicu multilateralnoj razvojnoj banci s kamatom od 0,1 posto. Multilateralna razvojna banka mogla bi odmah upotrijebiti taj kapital za financiranje ulaganja u infrastrukturu, otpornost na klimatske promjene, obrazovanje i još mnogo toga. Ali, za razliku od bespovratne potpore, taj bi se novac s vremenom vratio. Početni fiskalni trošak bio bi minimalan, a tom je politikom lakše upravljati. Birače bi se moglo uvjeriti da to nije milostinja, već ulaganje.

Multilateralne razvojne banke također bi bile na dobitku. Dobile bi obilan, fleksibilan kapital kojim bi se mogle koristiti za proširenje kreditiranja bez razvodnjavanja svoje bilance ili ugrožavanja svog kreditnog rejtinga. Ako su strukturirane kao podređeni ili hibridni kapital, donatorske obveznice mogle bi funkcionirati kao vlasnički kapital. Velika 100-godišnja donatorska obveznica izdana izravno, primjerice, Afričkoj razvojnoj banci, mogla bi omogućiti banci da ponudi zajmove s dospijećem blizu 30 godina ili više zemljama sa srednjim dohotkom. Kako sada stoje stvari, samo zemlje s niskim dohotkom (u najboljem slučaju) dobivaju takve uvjete, i to samo za prilično male projekte ispod 500 milijuna dolara. Donatorske obveznice podržale bi razvoj na načine koji su jednostavno nevjerojatni u prevladavajućem sustavu. Kapital i baza financiranja Afričke razvojne banke trenutno ograničavaju duljinu zajmova koje može sigurno ponuditi. Zbog ograničenja financiranja i protokola upravljanja rizicima, zajmovi zemljama sa srednjim dohotkom obično imaju kraća dospijeća (10 – 25 godina) i više kamatne stope (najmanje četiri posto).

Razlike u pristupu jeftinom financiranju stvaraju i ograničenja za prekogranične projekte koji uključuju zemlju s niskim dohotkom i zemlju sa srednjim dohotkom. Prečesto mješovito financiranje u tim slučajevima završi skuplje za zemlju s niskim dohotkom nego što bi bio domaći projekt slične veličine. Stoga bi ultra-dugoročni donatorski kapital – koji bi se mogao osigurati u mnogo većim razmjerima od bespovratnih sredstava službene razvojne pomoći (SRP) – ojačao bilancu Afričke razvojne banke i smanjio troškove sredstava, a to bi značilo strpljivije, stabilnije financiranje velikih infrastrukturnih, energetskih i klimatskih projekata – posebno onih koji prelaze granice. Upravo su to vrste ulaganja kojima su potrebna desetljeća da se isplate. Što se tiče zemalja s niskim dohotkom, one bi imale koristi od robusnijeg i odgovornijeg sustava multilateralnih razvojnih banaka – onog s većim financijskim kapacitetom i manje ovisnosti o nepredvidljivom nadopunjavanju kapitala – i mogućnosti zaduživanja zajedno sa susjednim zemljama sa srednjim dohotkom. Imajući taj prijedlog na umu, moji kolege i ja iz tvrtke Development Reimagined modelirali smo scenarij u kojem je svaka država članica G20 pridonijela 5 milijardi dolara 100-godišnje donatorske obveznice Afričkoj razvojnoj banci. Ukupno oko 90 milijardi dolara, to bi bila jedna od najvećih injekcija kapitala u povijesti te banke, povećavajući njezin uplaćeni kapital za otprilike 4,5 – 6 puta i gotovo udvostručujući njezin kreditni kapacitet. Takvo monumentalno povećanje financijskih sredstava moglo bi donijeti preokret Africi. To bi smanjilo troškove kapitala na kontinentu (zahvaljujući ojačanom kreditnom profilu Afričke razvojne banke i nižim troškovima financiranja). To bi banci omogućilo da ponudi dugoročne zajmove zemljama sa srednjim dohotkom, popunjavajući ključnu prazninu u financiranju infrastrukture i borbe protiv klimatskih promjena. I podržalo bi velike, održive prekogranične infrastrukturne projekte koji iziskuju vrlo strpljiv kapital.

Prekretnica za Afriku

Ako postigne da ovaj prijedlog postane središnjim dijelom dnevnog reda G20, Južnoafrička Republika mogla bi iskoristiti svoje predsjedanje skupinom kako bi poslala snažnu poruku. To ne samo da bi pokazalo globalno vodstvo koje je financiranju klime i razvoja tako hitno potrebno, također bi pomoglo u prelasku s ovisnosti o pomoći na održiva ulaganja. U vrijeme opadanja službene razvojne pomoći (koja je i dalje važna), imamo priliku prijeći s nepredvidljivog modela dodjele bespovratnih sredstava na rotirajući, otplativi, jeftini sustav kapitala koji koristi donatorima, multilateralnim razvojnim bankama i zemljama primateljima. Rizici nikada nisu bili veći. Južnoafrička Republika trebala bi iskoristiti taj trenutak.