Rijetki od nas pametni su onoliko koliko bi željeli, a inteligencija varira od osobe do osobe. Što je vrlo važno jer pametniji ljudi općenito više zarađuju, zdraviji su, odgajaju pametniju djecu, sretniji su, a i žive dulje. No otkud dolazi inteligencija? Kako ona nastaje?

Znanstvenici su pokušali odgovore na ova pitanja potražiti u našim genima. Analizirali su genom tisuća ljudi u potrazi za varijantama gena koje neupitno utječu na našu inteligenciju te pronašli ukupno dvije. Jedan od njih određuje sklonost oboljenja od Alzheimerove bolesti i utječe na kvocijent inteligencije u kasnoj dobi, dok druga doista utječe na rast mozga, ali u prosjeku podiže IQ za svega 1,29 posto.Prema rezultatima jednog istraživanja nekoliko stotina varijanti gena zajedno utječe na razlike u inteligenciji između 40 i 50 posto kod 3500 ispitanika. No autori nisu sigurni koji su geni pritom najznačajniji. Kada su pokušali upotrijebiti te gene za predviđanje razlika u inteligenciji, njima su opravdali samo jedan posto razlika u kvocijentu inteligencije. "Ako nam je ovako teško pronaći učinke samo jedan posto", izjavio je Robert Plomin, profesor bihevioralne genetike sa sveučilišta King's College London za časopis New Scientist, "time zapravo pokazujemo da je 99 posto čaše prazno".No je li genetska čaša uistinu prazna ili samo tragamo za pogrešnim stvarima?

Kevin Mitchell, razvojni neurogenetičar sa sveučilišta Trinity College Dublin, smatra da je riječ o potonjem. U eseju kojega je objavio na svojemu blogu Mitchell predlaže da bismo umjesto razmišljanja o genetici inteligencije trebali analizirati "genetiku gluposti", koja se nalazi i u naslovu njegovog članka. Prema tome, ne bismo trebali tražiti genetsku dinamiku koja gradi inteligenciju, već onu koja je narušava. Premisa s koje polazi ovaj argument jest da je skupina gena koja utječe na rast i razvoj velikog i pametnog ljudskog mozga postala "fiksna" kod ljudi nakon što je prvotno evoluirala putem prirodne selekcije jer danas svi imamo istu skupinu gena, a tek rijetke njihove varijante utječu na inteligenciju. No u nekim drugim genetskim domenama doista se jako razlikujemo, na primjer po broju mutacija gena. Mutacije se prenose s koljena na koljeno, što bi značilo da neki od nas stvaraju i imaju više mutacija od ostalih. Na primjer, od ukupno 23.000 gena, vi možda imate 500 mutacija dok ja imam 1000. Većina mutacija nema nikakvog učinka. No one koje imaju uglavnom čine više štete nego koristi, izjavio je Mitchell u intervjuu. Također nasljeđujemo osobinu poznatu pod terminom razvojna stabilnost.

Riječ je o točnosti razvoja genetskog nacrta. Razvojna stabilnost, dakle, održava pravilan smjer projekta genetskog nacrta. Najjasnije se očituje u fizičkoj simetriji. Naime, dvije strane naših tijela i mozgova razvijaju se odvojeno, ali prema istom planu koji sadrži 23.000 gena. Ako imate visoku razvojnu stabilnost, bit ćete vrlo simetrični, a lijeva i desna strana vašega lica bit će identične. Ako niste toliko razvojno stabilni, stopala će vam biti različitih veličina i imat ćete lice koje izgleda kao da je riječ o licima dvaju osoba koja su nekako spojena u jedno. Simetrija i inteligencija usko su povezane zato što obje ovise o razvojnoj stabilnosti. Možda su nam simetrična lica privlačnija jer ukazuju na stabilnost genetskog razvoja, što je prilično cijenjeno prilikom odabira partnera. Leonid Kruglyak, genetičar sa sveučilišta Princeton u New Jerseyju u poruci elektronske pošte napisao nam je da genetičari već dulje vrijeme znaju da mutacije "katkad usporavaju mozak" i da složene osobine nastaju na složen način. Mitchell se slaže. "Ovo uopće nije nova ideja", kaže. "No u studijama inteligencije nisu je se pridržavali."

David Dobbs