Kompleksnost tržišta, u kombinaciji sa niskom razinom regulacije tržišta na kojima se trguje vrijednosnim papirima vezanih za naftu te složenim sustavom izvedenica, i plitkom razinom tržišta (mali broj sudionika sa dovoljno velikim kapitalom može kontrolirati tržište) dovodi do široke mogućnosti špekulativnih aktivnosti cijenama sirove nafte koji nisu odraz fundamenata globalnog tržišta (trenutnih odnosa ponude i potražnje). Uzevši navedeno u obzir, cjenovni vrhunac koji je sirova nafta na svjetskom tržištu dosegla 11. srpnja 2008. godine na razini od 147,27 USD/bbl, velikim se dijelom može objasniti gore opisanim faktorima.

Naime, post festum analize ukazuju na činjenicu da su za više od 60 posto drastičnog porasta cijene odgovorne špekulativne aktivnosti na nereguliranom svjetskom futures tržištu, prvenstveno NYMEX-u i Londonskom ICE i ICE Futures tržištu. Bez ikakvih uporišta u fundamentima potražne strane globalnog tržišta (potražnja je u periodu rapidnog rasta cijene ostala gotovo nepromijenjena), zbog manjka regulacije i plitke razine tržišta preliveni kapital, u cilju generiranja što veće razine povrata na uloženo, špekulativnim akcijama u konačnici je doveo do drastičnog rasta cijene u kratkom razdoblju.

Plin
Ukupna potrošnja prirodnog plina u svijetu u 2008. godini iznosila je 3 018,7 milijardi m3, dok je udio prirodnog plina u ukupnoj potrošnji energije u svijetu iste godine iznosio 24,1 posto (BP Statistical Review of World Energy June 2008).
Prema podacima IEA, potražnja za prirodnim plinom u svijetu porast će za više od 50 posto do 2030. godine te će iznositi 4,4 trilijuna m3. Pri tome se udio prirodnog plina u ukupnoj potrošnji primarne energije neće znatno mijenjati.
Najveći udio u potrošnji prirodnog plina u svijetu zauzima Europa s dijelom Azije (37,8 posto u 2008. godini), zatim slijedi Sjeverna Amerika s 27,6 posto, Azija Pacifik s 16,0 posto, Srednji Istok s 10,8 posto, Južna i Srednja Amerika s 4,7 posto te Afrika s udjelom od samo 3,1 posto.
Ugljen je, među fosilnim gorivima, najrasprostranjenije gorivo s najdugotrajnijim rezervama. Prema nekim procjenama ekonomski iskoristive dokazane rezerve ugljena se kreću oko tisuću milijardi tona. Uz godišnju potrošnju kakva se očekuje u budućnosti to bi bilo dostatno za gotovo 200 godina. Rezerve ugljena su raspodijeljene širom svijeta. Ima ih na svakom kontinentu, u preko 70 zemalja, a najviše u Sjedinjemim Američkim Državama, Rusiji, Kini, Indiji i Australiji.
Uz maksimalno uvažavanje problema globalnog zagrijavanja uzrokovanog emisijom stakleničkih plinova, može se ustvrditi da ugljen ima, te da će i u budućnosti imati vrlo važnu ulogu u energetici.
Oko 25 posto svih energetskih potreba na svjetskoj razini podmiruje se iz ugljena. Kada je u pitanju proizvodnja električne energije onda se oko 40 posto ukupno proizvedene električne energije u svijetu proizvede iz ugljena.
Analizirajući stanje na razini Europe onda je udjel ugljena u proizvodnji električne energije oko 30 posto.
Glavne uvozne luke za ugljen na europskom sjeverozapadu su Antwerpen, Roterdam i Amsterdam. Stoga se tu uspostavilo i tržište ugljena koje ima skraćeni naziv ARA. To je dakle referentno tržište ugljena za Europu.

Predviđanje cijene ugljena kao i ostalih energenata više je vještina nego znanost. U posljednjih nekoliko godina bilo je puno utjecajnih čimbenika na proizvodnju i potrošnju ugljena tako da je predviđanje cijene ugljena bilo slično nagađanju. Liberalizirano tržište električne energije izazvalo je nepredvidive promjene potrošnje. Zakonski propisi koji reguliraju emisije u zrak iz termoelektrana su imali svoj utjecaj. Cijene prirodnog plina su otišle na neočekivane iznose. Nakon desetljeća stabilnog poslovanja, proizvođači ugljena su suočeni s porastom troškova i postupnim smanjenjem njihovih rezervi ugljena.
Kombinacijom navedenih čimbenika s vremenskim nepogodama, višom silom i problemima prijevoza došlo se u situaciju nepredvidivosti kretanja cijene ugljena. Ta neizvjesnost je znakovito povećala rizike s kojima se moraju suočiti, kako proizvođači, tako i potrošači ugljena. U isto vrijeme investitori ili kreditori traže stabilne i predvidive uvjete poslovanja.
Da bi se donekle ublažili navedeni rizici, odnosno olakšalo poslovanje sudionicima tržišta ugljena razvijeni su različiti modeli trgovanja. Strategije korištene za smanjivanje rizika trgovanja uključivale su: veći broj područja ili regija opskrbe, veći broj dobavljača, veći broj prijevoznika, i ako je bilo moguće, različito trajanje ugovora.
Promjenljivost cijene ugljena ima nekoliko učinaka. Proizvođači su u strahu da će cijene padati.
Potrošači su u strahu da će cijene rasti. Trgovci, koji žele profitirati preuzimanjem rizika, su najzadovoljniji takvom situacijom. Oni nude usluge trgovanja i upravljanja rizikom i proizvođačima i potrošačima. Promjenu cijene ugljena na tržištu uzrokuje nemogućnost predviđanja vanjskih utjecaja na proizvodnju i potrošnju: hladna zima, vruće ljeto, razina korištenja nuklearnih elektrana, velike kiše i poplave, nesreće u rudnicima, zagušenja u prijevozu, zakonska regulativa vezana za okoliš, cijene nafte, cijene plina, cijene emisijskih dozvola, potrošnja električne energije, politička klima prema određenim tipovima energije, i mnogi drugi elementi.

Električna energija
Povijesno gledajući, Čile je prva zemlja na svijetu u kojoj je pokrenut postupak deregulacije i otvaranja tržišta električne energije i to 1978. godine. Reforma elektroenergetskog sektora u Novom Zelandu započela je 1987. godine. U Europi prvi korak u deregulaciji napravljen je u Engleskoj i Walesu usvajanjem Zakona o električnoj energiji (Electricity Act iz 1989. godine), da bi zatim isti postupak uslijedio i u Argentini (1989.), Norveškoj (1990.), Australiji i Peruu (1993.), Kaliforniji, Boliviji i Kolumbiji (1994.) itd. Danas su gotovo sve države u Europi pri završetku procesa razdvajanja djelatnosti i potpunog otvaranja tržišta.
Osnovna pretpostavka otvaranja tržišta je razdvajanje djelatnosti nekada vertikalno integriranih elektroprivrednih poduzeća koji su obavljali sve djelatnosti od proizvodnje do opskrbe krajnjih potrošača.
Pri tome se u dvije djelatnosti može ostvariti tržišna konkurencija (proizvodnja i opskrba), dok dvije djelatnosti predstavljaju prirodne monopole (prijenos i distribucija). Prirodne je monopole nužno regulirati, ali i omogućiti ulazak drugih tvrtki u tržišne djelatnosti pod jednakim uvjetima.
Tržišta električne energije u EU danas su prilično razvijena te je stvoreno nekoliko nacionalnih i regionalnih tržišta električne energije, dok je krajnji cilj stvoriti jedinstveno unutarnje tržište električne energije.
Postoji velika raznolikost modela i načina trgovanja električnom energijom te se takva tržišta sastoje od više „podtržišta“. Moguće je podjelu tržišta električne energije izvršiti prema tri kriterija: prema roku isporuke – promptno i terminsko tržište; prema načinu trgovanja – bilateralno tržište, OTC i burza; te prema načinu isporuke – fizičko i financijsko.
Osim modela tržišta električne energije novo okruženje podrazumijeva nastajanje niza drugih popratnih tržišta kao što su tržišta pomoćnih usluga i tržišta energije uravnoteženja koji su u domeni operatora prijenosnih sustava, tržišta zelenih certifikata za električnu energiju iz obnovljivih izvora energije, kao i tržišta emisijskih dozvola za emisije ugljičnog dioksida itd.

Toplinska energija
Specifičnost toplinske energije ograničenost je distribucije na veće udaljenosti te je stoga njen značaj isključivo lokalnog karaktera. Daljinsko grijanje odgovara na lokalne zahtjeve za toplinskom energijom i prelazi granice tradicionalnog energetskog sustava.
Sustavi daljinskog grijanja u pojedinim državama, u ovisnosti o klimatskim, nacionalnim, regionalnim i lokalnim uvjetima, razlikuju se prema tehnološkim rješenjima proizvodnje i distribucije toplinske energije, njihovom udjelu u pokrivanju ukupnih potreba za grijanjem prostora te uređenosti tržišta.
Tehnološka rješenja za proizvodnju toplinske energije razlikuju se po tipu procesa (direktni ili spojni) i izvoru energije (primarni energenti, otpadna toplina, obnovljivi izvori energije itd). U kontekstu uređenja tržišta u nekim zemljama zapadne Europe, primjerice u Finskoj, Švedskoj i Njemačkoj, djelatnost daljinskog grijanja smatra se poslovnom funkcijom koju pokreću tržišne sile no osigurana je transparentnost pri određivanju cijena i zloporaba dominantnog tržišnog položaja je zabranjena.
Danska, Island, Nizozemska i Norveška imaju regulirane tarife. Toplinska energija u većini država srednje i istočne Europe, primjerice Rumunjskoj, Bugarskoj, Mađarskoj, Latviji, Slovačkoj, Sloveniji smatra se javnom uslugom i prisutna je barem djelomična regulacija.

Obnovljivi izvori
Direktivom 2009/28/EC Europska komisija je donijela niz mjera kojima se nastoji smanjiti emisija stakleničkih plinova korištenjem obnovljivih izvora energije. Cilj je do 2020. godine 20 posto ukupne potrošnje energije zadovoljiti iz obnovljivih izvora energije. Na tom tragu su i obvezujući nacionalni ciljevi koji bi trebali slijediti ukupni zadani cilj. U ostvarenju tog cilja najviše se očekuje od energije vjetra za koju se pretpostavlja kako će do 2020. zadovoljiti 35 posto potreba za električnom energijom iz obnovljivih izvora.
U 2008. u Europskoj uniji izgrađeno je 24 GW novih energetskih proizvodnih kapaciteta od čega je 35 posto energija vjetra. Kao rezultat toga obnovljivi izvori energije su u 2008. godini predstavljali više od 57 posto novoizgrađenih energetskih postrojenja u Europi.

(Nastavak u broju od ponedjeljka)

Potvrda izvrsnosti

Partner koji pokreće razvoj i raste zajedno s hrvatskim gospodarstvom

Intervju

Kabeli su postali strateška osnova energetske i digitalne budućnosti Europe

Goran Granić ravnatelj je Energetskog instituta ‘Hrvoje Požar’ i član Redakcijskog savjeta Poslovnog dnevnika

Toplina

Više od 5000 sustava
U Europi postoji više od 5000 sustava daljinskog grijanja toplinskom energijom koji pokrivaju oko deset posto ukupnih potreba za grijanjem prostora. Udjeli daljinskog grijanja u pokrivanju ukupnih potreba za grijanjem prostora pojedine zemlje kreću se od preko 90 posto na Islandu, oko 50 posto Švedskoj, Litvi, Finskoj, Poljskoj do 5 posto u Norveškoj te oko tri posto u Nizozemskoj i Švicarskoj.

Plin

Tri područja
Tradicionalno tržište plina može se podijeliti na tri značajna područja. Sjeverna Amerika u kojoj je tržište potpuno otvoreno s Henry Hub kao glavnom tržišnom točkom. U Europi su i dalje dominantni dugoročni ugovori, a cijena plina je vezana za cijenu nafte ili cijenu pojedinih naftnih derivata.

Referentna točka
Velika Britanija je pratila promjene u Sjevernoj Americi te razvila tržište plina s National Balancing Point (NBP) kao glavnom tržišnom točkom. U zadnje vrijeme National Balancing Point postao je referentna točka za određivanje cijena kod dugoročnih ugovora, što je dodatno osnažilo NBP kao značajnu tržišnu točku. Kroz proces liberalizacije energetskog tržišta i u ostalim zemljama Europske unije osnivaju se tržišne točke te se sve više plina prodaje na slobodnom tržištu.

Azija i Pacifik
Područje Azije i Pacifika opskrbljuje se primarno UPP-om dugoročnim ugovorima u kojima je cijena plina vezana za cijenu nafte.

Napredak

Jeftino i dostupno
Obnovljivi izvori energije su energetski resurs koji se ne može potrošiti, relativno su dostupni svima i besplatni su. Korištenje obnovljivih izvora energije uglavnom je vezano na lokalne posebnosti. Prostorna i vremenska promjenjivost svakog od pojedinih izvora može znatno varirati, od sezonske do minutne te od nekoliko metara do više stotina kilometara.

Razvoj tehnologija
Posljednjih godina iznimno je jak razvoj tržišta tehnologija za iskorištavanja obnovljivih izvora energije. Razvoj tržišta omogućio je konkurentnost obnovljivih izvora u odnosu na konvencionalne izvor, iako cijena proizvedene energije i dalje ne uzima u obzir indirektne troškove korištenja fosilnih goriva poput zbrinjavanja otpada i zdravstvenih i ekoloških šteta.