Ono što nam je danas vrlo dobro poznato kao patent-zatvarač, popularnije ciferšlus ili rajsferšlus, rodilo se još sredinom 19. stoljeća, ali iako genijalan, neizmjerno i beskrajno koristan, desetljeća su morala proći prije nego što ga je javnost prihvatila. Za skromni i obični ciferšlus, to mehaničko čudo koje zajedno drži toliko toga u našim životima, dugi je bio put do vrha.

Čovjek koji je, 1846. godine, dobio patent za šivaću mašinu – Elias Howe – prvi je imao ideju za nešto slično današnjem patent-zatvaraču, još 1851. godine. Po Howeu, trebao se zvati “Automatic, Continuous Clothing Closure,” automatski, ne-prekidni zatvarač odjeće. Howe je patentirao svoj izum, no vjerojatno zbog uspjeha koji mu je donijela šivaća mašina, odustao je od marketinga svog zatvarača i tako propustio priliku da u povijest uđe i kao “Otac ciferšlusa.” Četrdeset je godina moralo proći prije nego što će Whitcomb Judson, iz Chicaga, 1891., prijaviti svoj zatvarač, prilično zamršeni sistem kopča, spona i kuka. Učinio je to, navodno, da bi pomogao prijatelju koji je imao problema s leđima; Judsonov zatvarač omogućio mu je da jednom rukom “zatvori” cipele, bez velikog sagibanja.

Svjetska izložba
Izum je debitirao na Svjetskoj izložbi u Chicagu 1893. godine, prenosi Glas Amerike, ali s malo komercijalnog uspjeha, Judson ih je prodao tek dvadeset, suviše složen i nespretan je bio njegov sistem “zatvaranja.” Dugo je trebalo i za izdavanje patenta – 22 mjeseca, što također govori da je njegova naprava bila suviše kompleksna. Iako je za to vrijeme Judson bitno modificirao dizajn, ništa bolje njegovom zatvaraču nije išlo ni kad se pojavio na tržištu 1904. godine, jer nitko nije znao što činiti s tom novotarijom jer ljudi su bili navikli na gumbe i nisu mogli zamisliti neki drugi način zakopčavanja. No, čak i nakon znakovitog poboljšanja dizajna, Judsonov se izum nije maknuo dalje od – cipela. Trebalo je naći dobrog investitora. On se i pojavio u liku Lewisa Walkera, pukovnika, odvjetnika i biznismena iz Pennsylvanije, željnog ulaganja u nešto solidno, s puno obećanja. Judsonovi izumi, uključujući zatvarač, iako genijalni, ostaju, međutim, i dalje nepraktični i bez tržišta. Ali trojka – Judson, Earle i Walker – ostaje uporna, zajedno ulazi u novo stoljeće i seli kompaniju iz Chicaga u Hoboken, u New Jerseyju, zatim u Meadville, u Pennsylvaniju. Earle čak odlazi u Evropu, u nadi da će moći prodati prava na izum, ali – ništa ni od toga. Po povratku, međutim, nalazi u New Yorku novi izvor kapitala. Godine 1904., Judson dodatno pojednostavljuje svoj izum, ali ne dovoljno da bi se našao na ženskim suknjama i haljinama. Još uvijek je to jedna svojeglava i složena naprava.

Bolja verzija
Earle diže ruke, Walker preuzima kormilo kompanije. Inženjer Peter Aronson dovodi švedskog doseljenika Gideona Sundbacka, elektro-inženjera iz Westinghousea, koji će do 1913. bitno usavršiti izum Whitcomba Judsona, nazvati ga “razdvojivi zatvarač,” te razviti i strojeve za proizvodnju zatvarača. U prosincu 1913., Sundback izlazi s još jednom novom verzijom koja je izgledala vrlo slično onome što danas svi dobro znamo i uzimamo zdravo za gotovo, potpuno nesvjesni koliko je verzija, i godina, bilo potrebno za jedan od najjednostavnijih mehanizama modernog vremena. Tako običan, a tako genijalan, moguće ne nužan i apsolutno neophodan, ali postao je beskrajno koristan u našim svakodnevnim životima. Ali tek je trebala početi jedna druga potraga, pronalaženje tržišta. I ona će biti nevjerojatno duga, gotovo puna dva desetljeća. Početak Prvog svjetskog rata otvorio je, istina, neke mogućnosti izumu Judsona/Sundbacka, kad ga je američka vojska odlučila koristiti za dobar dio opreme i odjeće vojnika. Tridesetih godina, patent-zatvarač se počeo koristiti na dječjoj odjeći; reklamna kampanja ga je i predstavljala kao nešto što će djeci omogućiti da se obuku bez pomoći roditelja. Godine 1934. patent zatvarač je osvojio Veliku Britaniju, kad ga je vojvoda od Windsora stavio na svoje hlače i time slomio otpor britanskih krojača, a onda i Francusku, ali ne bez bitke, koja se pod imenom “Bitka za šlic” vodila 1937. godine. Francuski su modni dizajneri shvatili prednosti patenta, ali trebalo je uvjeriti muškarce da su onibolji od dugmadi za zakopčavanje raspora na njihovim hlačama. Patent-zatvarače će 1937. konačno prihvatiti i ženska moda i tada je, nakon gotovo 90 godina, svijet prihvatio izuzetno koristan izum bez kojeg danas ne možemo.