Danas su točno dvije godine nakon napada Hamas na Izrael u kojem je ubijeno 1950 Izraelaca, od čega 736 civila, od kojih pak 346 mladića i djevojaka na muzičkom festivalu, a u kibucima, inače liberalnim, nešovonistilčkim, socijalističke inspiracije, čak 38 djece.

Dodatno, Hamas je i odveo 251 taoca u tunele Gaze, od kojih je dosad vraćeno 140 živih i osmoro tijela mrtvih u zamjenu za puštanje dijela političkih zatvorenika u izraleskim zatvorima.

Ostalo je možda oko pedesetak taoca, a izraelske su procjene da je među njima živih možda tridesetak, možda dvadesetak.

Napad 7. listopada bio je najveći udar na Izrael od izraelsko-arapskog rata 1948.godine. (Taj pak rat uslijedio je nakon proglašenja državnosti Izraela i prestanka Britanskog mandata Palestine. Nakon tog rata ustanovljena je linija razdvajanja izraelskih oružanih snaga s jedne i vojski arapskih država s druge strane, tzv zelena linija.)

Zauzvrat, u nastojanju da uništi Hamas i vrati taoce, Izrael je počinio masovni zločin u Gazi, tj. ubijeno je oko 60 tisuća civila prema izvorima Organizacije za islamsku suradnju. Ako je brojka i nešto manja, radi se ipak o tisućama ubijenih civila.

Također, Izrael tvrdi da su ubili oko 30 tisuća pripadnika Hamasa, no drugi izvori kažu da je brojka znatno niža, ispod deset tisuća prema američkih izvorima – to znači da je broj ubijen civila grozno visok.

Izrael je u ove dvije godine intenzivirao i nasilje na Zapadnoj obali. Tamo se odvijaju stalne policijske operacije, upadi u domove palestinskih obitelji, hapšenja, razaranja kuća, dobrotvornih organizacija i biznisa onih koje sumnjiče za simpatizere ili članove Hamasa. Neki to jesu, ali drugi koji su na udaru, nisu. Također, u tijeku su ometanja svakodnevnog kretanja, odnosno koliko toliko normalnog života Palestinaca u tom području, pojačane kontrole, dizanje preko noći fizičkih blokada na ulicama gdje ljudi idu na posao. Uveden je policijski sat i mnoge besmislene administrativne prepreke, što izluđuje ljude što tamo žive.

Sve to odvija se na inicijativu najradikalnijih ministara ionako iznimno radikalne Netanjahuove vlade. Oni guraju i, posvuda osporavano, naseljavanje izraelskih građana kojih sada na Zapadnoj obali ima oko 700 tisuća. Ukupni broj stanovnika Zapadne obale je 4 milijuna. Netanjahuov ministar unutrašnje sigurnosti, Itamar Ben-Gvir, smatra Zapadnu obalu drugom frontom u ratu za Gazu, pa tako i provodi naoružavanje izraelskih naseljenika u tom području, i formira milicije u izraelskim naseljima koje sve češće stupaju u okršaje s Palestincima, a vrlo često ih sami izazivaju.

Mirniji zahvati

Godinama odgađaju odlazak stomatologu zbog straha, može li sedacija to promijeniti?

Digitalna vidljivost

Dobra fotografija danas vrijedi više od tisuću riječi, ali važno je znati kako je iskoristiti

Dakle, u Gazi je razaranje, u na Zapadnoj obali je svakodnevno teroriziranje stanovništva.

Takva politika Netanjahuove vlade, logično, rodila je izvanrednu političku radikalizaciju na Zapadnoj obali, stvorila je ljudski bazen za regrutaciju novih članova i Hamasa, i slične organizacije, Islamskog džihada.

Donedavno sekularna, i bez imalo simpatija prema načinu na koji je Hamas vladao Gazom, Zapadna obala posve se politički okrenula. Više nego što krive Hamas što je izazvao odmazdu Izraela, krive sekularnu vlast Muhameda Abbasa, tj, Palestinske nacionalne uprave, koja je pak, središnja u odlukama međunarodnih aktera koji žele dati državnost Palestini, pa i ovog Trumpovog plana.

Cijeli svijet isključuje Hamas koji, kao pod normalno neće sudjelovati u podjeli vlasti nakon primirja, a istodobno, Netanjahuovom krivnjom, radikalizacija Zapadne obale jača i sve je izraženija. Abbasu, pak nitko na međunarodnoj sceni ne pruža pomoć u obuzdavanju mahnitih politika Ben-Gvira, i Netanjahua.

Muhamed Abbas je na kraju snaga, ima preko devedeset godina. Palestinska nacionalna uprava kojoj je na čelu, i kojoj bi se trebala predati palestinska država za koju se svije zalaže, ovakva kakva je, slaba i na izdisaju kao i njen lider, nema više podršku među Palestincima, doslovno nikakvu.

Međutim, radikalizacija Zapadne obale, čini se, ipak je još uvijek politički raspršena. Podrška Hamasu, koja je prije napada 7.listopada bila tek 12 posto na Zapadnoj obali, sad je narasla na 41 posto. (Porast popularnosti Hamasa u Gazi je minimalan! – ne vole Hamas u Gazi, što ne znače da vole Izrael – statistike su palestinske (https://www.pcpsr.org/)). Prema istom izvoru, čak 71 posto Palestinaca misli da je napad 7. listopada na Izrael bio opravdan, s time da je takav odgovor na Zapadnoj obali bio češći nego u Gazi.

Palestici viču Hamas, Hamas!, ne zato jer bi podržavali ovaj konkretan islamsistički radikaliziran Hamas, nego zato jer tako izražavaju protest, traumu, očaj i razočaranje nemoćnim sekularnim Abbasom, osjećaju napuštenosti od međunarodne zajednice s jedne, i arapskog svijeta s druge strane – a nema ničeg drugog na vidiku. Nema političke snage, organizacije, vizije na Zapadnoj obali, ali niti Gazi koja bi mogla preuzeti vlast. Detronizirana i odbačena Palestinska nacionalna autonomija to nije, ali nije ni Hamas.

Dakle, na palestinskoj strani je politička rupa, manjak, upitnik. Nitko nema legitimitet, nitko nema snagu, nitko viziju.

Na izraelskoj strani je destruktivni Netanjahu, koji nije uspio ispuniti osnovni zahtjev svog građanstva nakon napada 7-og listopada 2023. a to je bilo – vratiti taoce. Kraj rata u Gazi, po svemu bi vjerojatno bio i kraj Netanjahuja, jer nije izvršio svoj zadatak, brojali bi se mrtvi, a cijeli svijet traži palestinsku državu.

Istini za volju, Hamas jest obezglavljen, kao što je, primjerice, obezglavljena i Hizbola. Drugo je što će se izroditi, pod kojim imenom, iz nove radikalizacije, za koju je odgovoran upravo Netanjahu i njegov mahniti Ben-Gvir , a svejedno hoće li se zvati Hamas, ili drugačije.

To je dakle, ugrubo, slika situacije. Što je tko postigao? Hamas se nije uspio nametnuti kao pregovarač i buduća palestinska vlast, u biti, nije uspio ni u jednom zacrtanom cilju, na primjer anihilaciji države Izrael – a to je sadržaj povika “od rijeke pa do mora” – dapače, ispostavilo se da je Izrael hegemon u regiji. Hamas je izazvao užasan rat, razaranja, smrt građana, pokazao do kuda vodi vjersko ludilo.

A Izrael? Gore nego prije rata.

Dvije godine nakon početka sukoba, raspoloženje međunarodne javnosti, prema politici Izraela u regiji je izrazito negativno, jer se palestinsko pitanje, tj. zahtjev za palestinskom državom, desetljećima, još od 1960-ih, smatra središnjim pitanjem europske ljevice. To je pogotovo ideološki bitno sada, kad europska ljevica traži svoj sadržaj, kad je populistička desnica tuče na svakom drugom polju, pa prema tome, propalestinski, tj. antiizraelski protesti neće jenjati – makar mnogi u demonstracijama vjerojatno pojma nemaju za što se zapravo zalažu, osim da su “protiv Amerike”, “protiv kapitalizma”, “protiv Izraela”. Popratna pojava je jačanje antisemitizma i grozan osjećaj napuštenosti europskih Židova, koji su iznimno bitni u povijesti artikulacije sadržaja i suštine europske ljevice i europske socijaldemokracije. Ukratko, pred nama se odvija jedna grozna, baš povijesna, tragedija.

U toj atmosferi nastoji se postići dogovor o miru prema Trumpovom prijedlogu, koji, ključno, traži demilitarizaciju Gaze, nudi amnestiju hamasovcima, ali ih isključuje iz buduće uprave u Gazi. Dakle, preživjeli hamasovci morat će se raspršiti po okolnim zemljama, gdje će ih Mossad vjerojatno potražiti i likvidirati, a ako ne pristanu na primirje slijedi im totalno uništenje. Dakako, i daljnja radikalizacija Palestinaca.

Sporazum stipulira i oslobađanje izraelskih taoca u roku 72 sata od prihvaćanja sporazuma s obje strane, a zauzvrat oslobađanje palestinskih zatvorenika iz izraelskih zatvora.

Eventualno – eventualno – među tim zatvorenicima mogao bi se naći budući lider. Radi se o Marwanu Barghoutiju, bivšem borcu Fataha, istaknutom u dvije intifade (palestinski ustanci) kojeg se smatralo za mogućeg Arafatovog nasljednika. Marwan Barghouti ima 66 godina i osuđen je na “pet doživotnih kazni plus 40 godina”, ali mogao bi se naći na slobodi. Iz zatvora se javlja proglasima kojima poziva na jedinstvo, pa bi mogao biti most između danas vjerski radikalizirane mladeži i sekularnih Palestinaca. Zagovara stvaranje dvije države, po čemu se razlikuje od hamasovaca i sličnih skupina, koji su oštro protiv dvije države. Hamas traži likvidaciju i uništenje Izraela, što je sadržaj povika “od rijeke pa do mora”, koji se često čuje na protestima širom Europe. Dakako, ako se Barghoutija ikad i oslobodi, ako ga prije ne ubiju Izraelci, ili poslije Palestinci, nitko ne garantira da bi mu vlast pala u krilo, štoviše. No, takav nekakav palestinski političar mogao bi možda vratiti Palestince ideji dvije države, jer to sada mnogi i odbijaju. Doduše, toliko se mnogo pitanja otvara, i toliko neizvjesnosti, da bi čak i neke opcije inače loše, bile prihvatljivije od totalnog kaosa koji bi mogao snaći Bliski istok.