Tin Radovani,dugogodišnji savjetnik BBC-a, publicist i naš najugledniji stručnjak za Veliku Britaniju, komentira kompleksnu situaciju u kojoj Vlada novog premijera Andya Burnhama u nepovoljnim okolnostima donosi novi proračun od kojeg mnogo toga ovisi.

PD: Primijetili smo da su britanski bankari nedavno upozorili novog britanskog premijera Andya Burnhama da bi veća porezna opterećenja ili novi nameti, ili porez na kapitalnu dobit, mogli potaknuti bijeg kapitalnih ulaganja iz Velike Britanije i ugroziti tamošnje poslovne planove i projekte. Zašto su se tako uznemirili?

Radovani: Bankari i investitori uznemirili su se jer se proračun priprema u trenutku kada su prinosi na britanske obveznice na 19-godišnjem vrhuncu, a fiskalni „headroom” vlade smanjen za oko 10–12 milijardi funti, pa svako novo porezno opterećenje (uključujući porez na kapitalnu dobit ili windfall na banke) riskira bijeg kapitala, poskupljenje kreditiranja i dalji pritisak na rast.

No, sve su to nagađanja zato što Burnhamova Vlada još nije ništa formulirala, a točno je da je nagađanja bilo dosta. Upravo su takva nagađanja koja je prethodna vlada Keira Starmera podsticala time što je puštala balone, jer su mislili da tako pripremaju javnost na ‘teške odluke’ a zapravo su prerano sve preplašili, tako da se usporio gospodarski rast daleko ranije nego što bi to bilo da su šutili o svojim planovima. Tako da se Burnham toga pokušava kloniti koliko može.

Vrlo skoro, ovaj ponedjeljak, 28. listopada, kancelar John Healey, objavit će proračun, i tek onda mogu Vlada i banke ozbiljno razgovarati.

Ovaj vikend je u tom smislu važan i zbog toga što se održava godišnja konferencija Laburističke stranke na kojoj se stranci i naciji obraća Burnham. Tako da će se moći nazrijeti glavni obrisi njegove politike.

Točno je da postoji nervoza, jer kontinuirano raste kamata na javni dug, a Velika Britanija još uvijek pati od premijerskog mandata Liz Truss koji dodaje na taj dug, i nitko ne zna gdje će kancelar Healey zarezati. Ali, za sada su sve spekulacije. Naravno, banke i financijski lobiji su informirani. Rast prinosa i slabiji rast „pojeli” su više od polovice fiskalnog prostora; analitičari procjenjuju da vlada mora naći 9–14 milijardi funti godišnje samo da vrati marginu na prijašnju razinu.

Budući da je Burnham isključio dizanje glavnih stopa poreza na rad – u što spadaju porez na dohodak, PDV i sustav obveznih doprinosa iz kojih se financiraju na pr, mirovine – kao i porez na dobit, jer bi inače prekršio predizborno obećanje i manifest na kojem je stranka bila izabrana 2024., u igri su upravo porez na kapitalnu dobit, mjere na imovinu i mogući porez na ekstra dobit na banke i energetske kompanije.

Uglavnom, neki ozbiljni ljudi, kao glavni ekonomist Engleske središnje banke, Huw Pill, to je odbio. Oni upozoravaju da inflacijski pritisci traže oštrije mjere, no to tržištima govori da jeftinog novca nema, a fiskalni prostor se steže. Svi upozoravaju i premijera i kancelara što će napraviti, no vidjet ćemo u ponedjeljak.

Poduzetništvo

Zašto knjigovođa ne može pripremiti kreditni zahtjev umjesto vas? – Knjigovođa nije vaš CFO!

Od unutarnjeg i vanjskog uređenja do montažnih kuća i pametnih rješenja

Ambienta 2026: Mjesto na kojem počinje svaki dobar prostor

PD: Što je najveći problem Andyju Burnhamu kod tih odluka? Teška pozicija, svakako.

Radovani: Burnham mora gledati i na lijevo i na desno. I on i kancelar moraju biti jako oprezni, jako dobro balansirati. Najvažnije njihovo ograničenje u potezima jest da moraju djelovati u okviru mandata koji je postavio donedavni premijer Keir Starmer. Starmer je postavio konstrukciju koja se sastoji od tri posto davanja za obranu, od obećanja da neće dizati poreze te da će se mirovine dizati u skladu s inflacijom. Da to prekrši, to bi bilo gaženje izbornog manifesta na osnovu kojeg su iznijeli pobjedu prije dvije godine.

Dakle, to je donekle svojevrsna kvadratura kruga, gotovo nemoguć zadatak jer sve tri stvari ne mogu ostati netaknute žele li Burnham i Healey pojačati gospodarski rast, zadovoljiti tržišta državnim obveznicama i održati popularnost stranke kako bi pobijedila na slijedećim izborima.

Ali, ipak, jedino gdje se čini da se može namaknuti novac socijala. Socijala u UK-u podrazumijeva goleme, skupe programe, kao recimo PIP pomoć za mobilnost i neovisnost osoba koje imaju neke oblike invalidnine ali koje su još uvijek zaposlene – to recimo iznosi oko 30 milijardi funti godišnje. Starmer je to pokušao rezati, ali su Laburistički zastupnici u parlamentu odbili njegove programe. Isto tako potrebno je reforumlirati kako se definira državna mirovina, tj. kojom stopom ona raste, jer po nekim procjenama oko 8% britanske ekonomije bi 2070. moglo odlaziti samo na plaćanje državne penzije.

Sad se signalizira da Burnham naglašava fiskalnu odgovornost, a John Healey naglašava rast, no govori i kako treba biti “iskren” oko kontrole potrošnje. Naravno da je to dovelo do neizvjesnosti i do nervoze. Burnham zna da tržišta vrebaju njegove poteze.

PD: Jako podsjeća i na situaciju u Francuskoj koja tamo zaoštrava scenu zadnjih dvadesetak godina, a koja je dovela i do tamošnje političke polarizacije. No, u Britaniji ipak nema tako jakih političkih ekstrema, izbjegli ste to. Govorilo se i o mogućnosti da Burnham sazove prijevremene izbore. Najnovije je da je otklonio taj razvoj događaja. Što sad slijedi?

Radovani:

Mandat i manifest koji je naslijedio sužavaju mu manevarski prostor, a opet, kontinuirano mu raste popularnost. YouGov to naziva Burnham bounce, Burnham je uzletio, odskočio, u prevodu. Dio je tog uzleta da je nova osoba na čelu, a drugo je da je jednostavno simpatičniji od drugih na političkoj sceni, zna komunicirati, jasan je, sluša dobre bendove svoje generacije. Da su sada izbori, prema anketama, Labour bi dobio oko 250 mjesta, sto mjesta više nego u anketama prije godinu dana, dok je Starmer bio premijer. Po tim procjenama, Torijevci bi bili negdje na oko 130 mjesta, Reforn oko 120, LibDems 70, Škotska nacionalna stranka 40, Velška 15 i Zeleni 10. Dakle, Laburisti bi vladali kao lideri progresivne koalicije koja bi imala nekih 385 mjesta u parlamentu od 650, a radna većina je 326 mjesta. Glavni razlog bio bi da promijeni manifest mandata, koji mu za sada vezuje ruke.

Važan je i omjer njegovih negativnih i pozitivnih glasova. Mnogo je manja razlika, manja polarizacija nego kod drugih politačara. Prema YouGov, sad je na 46 posto onih koji ga odobravaju, i deset posto manje onih koji ga osporavaju.

Mogli bismo čak reći da Burnham ima neke od kvaliteta koje su krasile premijera Blaira. Naime, svojedobno su kao par vođa Laboura nastupali Tony Blair i Gordon Brown. Znalo se da je Brown taj koji je genijalac i mozak, ali Blair je bio vještiji u komunikaciji, instinktivniji, prirodniji. Recimo da je slično sada s parom Burhnam-Miliband. Ed Miliband je ministar vanjskih poslova, vrlo inteligentan, ali Burnhama krasi pragmatičnost, jednosavnost i čini se da birači ipak sada žele percepciju stabilnosti.

Možda još važnije jest da se dio birača koji je ranije migrirao prema Zelenima, sad, a to je taktički odabir, vraća Labouru. Prvi i najvažniji motiv tih glasača jest da spriječe dolazak Nigela Faragea i njegove stranke Reform. Smatra se da ujedinjeni Labour, Liberalni demokrati i Zeleni mogu spriječiti dolazak Faragea na vlast. Možemo reći da je Andy Burnham sada konsolidirao lijevi centar i lijevi blok.

PD: Jako je zanimljivo da u Velikoj Britaniji desnica pada, za razliku od većine zemalja u Europi. Zašto je tako?

Radovani: To je zbilja kompleksno pitanje. Nikome nije posve jasno zašto je takva dinamika.

Torijevci su na 20 posto glasova, kao što je zadnjih godina uobičajeno. Zanimljivo, popularnost liderice Torijevaca, Kemi Badenoch, raste. Ali, iz nekog razloga to se ne reflektira na rast popularnosti Torijevaca! Ponavljam, kod Badenoch, njeni pozitivi i negativi u anketama se skoro poništavaju, tako da je ona zapravo popularnija od svoje stranke. No, glavni razlog pada desnice jest veliko raslojavanje koje je Nigel Farage pokrenuo, i sad se sve dalje sjecka, sve desnije i desnije, a na sve manje dijelove. Farage je pokrenuo raslojavanje, a ne zaboravimo da smo usred društvenog okruženja koje nagrađuje provokaciju, dio birača traže sve radikalniju retoriku. Nigel Farage bi se ipak negdje zaustavio, ali oni desniji od njega ne bi. Evo, primjer.

Stranka Restore Britain, koju vodi Rupert Lowe, zagovara povratak smrtne kazne. Eksploatiraju tragedije, kao što je bilo ubojstvo tri djevojčice 2024. Počinitelj je u zatvoru, ali njegova fotografija, poremećenog imigranta, Crnca, pojavljuje se svuda sa sloganom: “Da smo na vlasti, bio bi mrtav”. U podtekstu toga jest i poruka da su imigranti ubojice djece, da su Crnci i da ih treba ubiti.

Nigel Farage ne ide tako daleko, No, bez obzira što bi se on zaustavio, otvorio je ta vrata, taj prostor i dio njegovih birača prešao je u radikalniji Restore. Nadalje, Rupert Lowe iz Restore ipak ne bi izveo odrede u crnom koji bi se zalijetali na La Manche i bušili gumene čamce i gledali kako tonu imigranti, ali ima i onih desnije iz Restore koji bi na to bili spremni.

Tako da postoji oko 20 posto glasačkog tijela koje se sve više raslojava, a koji su desniji od Torijevaca.

Druga velika Farageova slabost, a pogotovo ostalih krajnje desnih stranaka jest da još nisu iz pokreta prešli u organiziraniju strukturu. Nemaju, čak niti Farage nema, organizacija na terenu, nemaju intelektualnu infrastrukturu koja može porive koji uzbuđuju njihovu bazu pretovoriti u smislene politike, u zakonske prijedloge. Dosta je tu amaterizma.

Nedavno su Nigel Farage i mladi lider Le Peničine stranke Nacionalno okupljanje potpisali memorandum o razumijevanju. To je bilo zbližavanje dvije krajnje desne stranke, signaliziranje gdje se vide u širem, europskom, političkom spektru. Tema je bila ilegalna imigracija i situacija na La Mancheu, odakle malim brodicama imigranti iz Francuske prelaze u Veliku Britaniju. No, u engleskoj verziji memoranduma stajalo je da će Francuska primati nazad ilegalne imigrante, a ta ključna rečenica nije postojala u francuskoj verziji. Naravno, Le Pen i Bardella niti u ludilu ne bi to potpisali. Ali, amateri oko Faragea isključivo su mislili na korist koju bi donijeli naslovi na portalima u narednih 24 sata, pa se to našlo u tekstu na engleskom.

Na kraju se ipak, čak iz te epizode s memorandumom, vidi da su to nezadovoljnici koji vise na društvenim mrežama dan i noć, a kad treba te povike pretvoriti u nešto koherentno, u stvarnosti održivo, to ne znaju i ne mogu. Jedno je dobijati klikove na video klipove, a posve drugo integrirati neku političku ideju u postojeću pravnu strukturu ili istu promijeniti tako da prihvati neku radikalnu ideju a da ne krši ustavni poredak. Veliko je pitanje mogu li uopće ti pokreti koji počivaju na “attention economy”, na tik-toku, na Instagramu, zaživjeti kao sistem.

PD: Dakle, Farage bi išao s Le Pen, ali ne bi, primjerice, s AfD-om.

Radovani: Farage vrlo vjerovatno ne bi išao s AfD-om, već je ove godine rekao da ima jako podijeljeno mišljenje i rezerve oko njih. No, pa to je već na razini nogometa jasno, na razini pjesme s nogometnih stadiona – “Two World Wars and one World Cup”. To je: Tukli smo vas u Prvom i Drugom svjetskom ratu, a 1968. uzeli smo vam Svjetsko prvenstvo u nogometu.