Tehnološki optimisti ističu potencijal umjetne inteligencije za oslobađanje čovječanstva od rada i uvođenje ere obilne količine slobodnog vremena. Takva vizija očito ovisi o smjeru u kojem će se umjetna inteligencija razvijati u budućnosti i o tome hoće li se pojaviti novi društveni ugovor između tehnoloških kapitalista i radnika. Da bi ljudi radili manje i uživali u više slobodnog vremena, ekonomske koristi od te tehnologije moraju se pravedno raspodijeliti među društvom. Pa ipak, čak i ako je dobroćudna umjetna inteligencija moguća, ostaje pitanje: je li društvo bez rada zaista poželjno?
Posljednjih su se tjedana pojavili brojni članci o izazovima s kojima se suočavaju tek diplomirani studenti, čak i oni s vrhunskih sveučilišta, u pronalaženju posla nakon završetka studija. U nedavnom izdanju Coffee Breaka koji je Investicijski institut UniCredita objavio na tu temu, istraživači su istaknuli da je sada, prvi put u više od tri desetljeća, među novim diplomantima u Sjedinjenim Američkim Državama veća stopa nezaposlenosti u odnosu na stanovništvo u cjelini.
Automatizacija poslova
Iza tog fenomena stoji nekoliko čimbenika, ali nije previše nategnuto kriviti umjetnu inteligenciju za to – barem donekle. U mnogim uslužnim industrijama, posebno tehnologiji, financijama i pravu, umjetna inteligencija brzo automatizira početničke poslove i tako čini mlade odvjetnike, konzultante i bankare suvišnima.
Mnogi su od vas možda još na odmoru i ne želim vam kvariti preostale dane pesimizmom. I umjesto da se udubim u distopijsku perspektivu masovne nezaposlenosti uzrokovane novim tehnologijama, preokrenut ću pitanje o budućnosti rada i pitati: Hoće li revolucija umjetne inteligencije ponuditi čovječanstvu olakšanje od rada, uvođenjem ere obilja slobodnog vremena?
Bill Gates, suosnivač Microsofta, nedavno je tvrdio da će za deset godina umjetna inteligencija automatizirati toliko poslova da ćemo na kraju raditi samo dva dana u tjednu, a istovremeno odmarati za petodnevni vikend. Ali odgovor na naše današnje pitanje nije tako jednostavan.
Ako pogledamo posljednje stoljeće tehnološkog napretka, pojavljuju se dva čimbenika. Nove tehnologije ne ukidaju čitava radna mjesta, već automatiziraju neke zadatke i time oslobađaju vrijeme, ali ne za odmor, nego za nove zadatke. Zašto bi umjetna inteligencija trebala biti toliko drugačija? S druge strane, besposlen život u teoriji možda izgleda privlačno, ali ljudima je više stalo do kvalitete svog slobodnog vremena, nego do kvantitete. Zato bi možda radije radili i zarađivali više te tako imali veću mogućnost izbora kad je riječ o tome kako provode slobodno vrijeme. Ako su oba čimbenika točna, malo je nažalost prostora za značajno skraćivanje radnog tjedna.
Skraćeni radni dan?
Postoje dobri razlozi da se Gatesova provokacija shvati s rezervom. Prije gotovo stotinu godina, točnije 1930., veliki ekonomist John Maynard Keynes objavio je utjecajan esej – “Ekonomske mogućnosti za naše unuke” – u kojem je dao slično predviđanje koje se pokazalo izrazito pogrešnim.
Keynes je predvidio da će tehnološki napredak dosad omogućiti smanjenje radnog tjedna na samo 15 sati, odnosno tri sata dnevno. Vjerovao je da će glavni izazov za čovječanstvo biti popunjavanje obilne količine slobodnog vremena. Pritom je naveo:
“Po prvi put od svojeg stvaranja, čovjek će se suočiti sa svojim pravim, trajnim problemom – kako iskoristiti svoju slobodu od stresnih ekonomskih briga, kako ispuniti slobodno vrijeme”.
Zamišljao je društvo u kojem će “ljubav prema novcu” postupno biti zamijenjena “umjetnošću života”. Stvaratelji bogatstva poveli bi čovječanstvo u doba ekonomskog obilja. Ali samo oni ljudi “koji samu umjetnost života mogu održati na životu i njegovati je do potpunijeg savršenstva i koji se ne prodaju za sredstva za život, moći će uživati u obilju kada ono dođe”.
Keynes je svoju pretpostavku vjerojatno temeljio na jednostavnoj linearnoj ekstrapolaciji izvedenoj iz evolucije radnog vremena u prethodnim desetljećima. Godine 1900. prosječni britanski radnik radio je 2656 sati godišnje (ili 51 sat tjedno); trideset godina kasnije, kada je objavio članak, radilo se oko 400 sati manje godišnje. Drugim riječima, u trideset se godina jedan puni radni dan svakog tjedna pretvorio u slobodno vrijeme. Tim bi tempom današnji radni tjedan trajao oko 20 sati – nešto više od Keynesovog očekivanja od petnaest sati, ali znatno ispod 32 sata koje britanski radnici i dalje u prosjeku provode na radnom mjestu.
Stvari su još gore za američke radnike. Europljani, osobito na kontinentu, uživaju u više slobodnog vremena. U Njemačkoj prosječni radnik radi 1354 sata godišnje, u usporedbi s 1761 satom u SAD-u. Europljani imaju koristi od propisanih minimalno četiri tjedna odmora godišnje – dvostruko više od prosjeka odobrenog u SAD-u, gdje ne postoje zakonski propisan plaćeni odmor.
Što se krije iza naše zauzetosti
Zašto je Keynes bio toliko u krivu? Što je spriječilo tehnološki napredak i viši životni standard da skrate radni tjedan i daju nam više slobodnog vremena? Postoji nekoliko objašnjenja koja su relevantna i za doba umjetne inteligencije.
Potrebe za potrošnjom rastu: Keynes je pretpostavio da ljudi rade kako bi zadovoljili fiksne osnovne potrebe te je predviđao da će veća produktivnost omogućiti isti prihod u manje sati, potičući radnike da biraju slobodno vrijeme. Ipak, potrebe su dinamične i iza njih stoji neumoljiv pogon našeg gospodarskog sustava. Pojavljuje se kompromis: manje radnih sati donosi više slobodnog vremena, ali smanjuje prihod dostupan za uživanje u njemu.
Društveni je status važan: Potrošnja na određena dobra i usluge pokazuje društveni status. Sociolog Thorstein Veblen u svojoj “Teoriji dokoličarske klase” iz 1899. godine tvrdi da upadljiva potrošnja odražava ne samo potrebe, već i težnju da budemo priznati u društvu i drugačiji od drugih. Skraćivanjem radnog vremena ljudi riskiraju da zaostaju za drugima, što otežava održavanje potrošačkih navika bogatijih.
U životu trebamo svrhu: Keynes je slobodno vrijeme smatrao važnijim od rada, ali rad, čak i neprivlačan, daje životu strukturu i smisao. Viši životni standardi poboljšali su uvjete rada i stvorili poslove koji daju smisao. Kao što je sam Keynes primijetio, “mislim da nema države ni naroda koji se mogu radovati eri slobodnog vremena i obilja bez straha. Jer predugo smo odgajani da se naporno borimo, a ne da uživamo.”
Top 1 posto mora raditi: Keynes je svoja predviđanja temeljio na engleskim aristokratima, koji se nisu morali puno brinuti oko svog bogatstva od zemlje ili financijske imovine. U današnjim gospodarstvima temeljenima na znanju, gornjih 1 posto u raspodjeli dohotka oslanja se na ljudski kapital, što zahtijeva naporan rad za zaradu visokih plaća. Za razliku od aristokrata iz prošlosti, oni provode više vremena u uredima nego u country-klubu. Neiskorišteni ljudski kapital ne generira nikakav povrat.
Dobroćudna AI je moguća
Iz perspektive radnika, a time i ponude radne snage, postoje dobri razlozi protiv radikalnog skraćivanja radnog tjedna – osobito za poslove koji nas profesionalno ispunjavaju. To ne znači da radnici ne bi bili zadovoljni smanjenjem broja radnih sati, ali samo ako bi se povećala njihova ukupna dobrobit. Stoga je važno promotriti potražnju na tržištu rada i raspraviti kako bi umjetna inteligencija mogla utjecati na potražnju za radnicima.
Unatoč raširenom pesimizmu prema umjetnoj inteligenciji, nitko zapravo ne zna kako će se ta tehnološka revolucija odvijati. Međutim, postoje dobri razlozi za vjerovanje da bi umjetna inteligencija mogla poboljšati ljudske sposobnosti, a ne ukinuti radna mjesta. Povijest pokazuje da inovacije automatiziraju određene zadatke, a ne cijele uloge, i tako oslobađaju radnike za druge dužnosti. Bankomati, na primjer, nisu maknuli bankare iz banaka; jednostavno su preusmjerili fokus s rukovanja gotovinom na druge zadatke. Od 1950. godine, unatoč ogromnim tehnološkim skokovima, samo je zanimanje “vozača dizala” nestalo iz evidencije u SAD-u (iako u nekim luksuznim hotelima još postoji), što sugerira da je utjecaj automatizacije manje ozbiljan nego što se strahovalo da će biti.
Štoviše, svaki tehnološki val stvara nova radna mjesta, stvarajući prilike za otpuštene radnike. Priroda takvih poremećaja otežava predviđanje budućih uloga. Naš je problem što budućnost gledamo današnjim očima i teško nam je predvidjeti promjene. Štoviše, usvajanje novih tehnologija obično je postupno, što radnicima daje vremena da se prilagode.
Eurostat izvještava da manje od 12 posto malih tvrtki u EU i oko 40 posto velikih koristi umjetnu inteligenciju. U istraživanju New York Feda iz prošlog rujna također se vidi takvo sporo usvajanje.
Ako se umjetna inteligencija pokaže dobroćudnom, da potiče ljudske sposobnosti, povećat će produktivnost i plaće. Radnici bi tada mogli neznatno skratiti radno vrijeme, a istovremeno povećati potrošnju – pod pretpostavkom da dobit u produktivnosti ne ostvaruje samo tehnološka elita, već je pretvorena u veće plaće. Međutim, drastičan dvodnevni radni tjedan koji je Keynes zamislio čini se nevjerojatnim. Dok određena zanimanja, posebno kreativna, umjetna inteligencija čini vrlo ranjivima, mnoga druga radna mjesta vjerojatno će ostati netaknuta ili će biti samo marginalno pogođena.
Čak i u dobroćudnoj budućnosti umjetne inteligencije, nije mudro biti prezadovoljan sobom. Vlade, sveučilišta i privatni sektor moraju surađivati kako bi preoblikovali obrazovanje za svijet vođen umjetnom inteligencijom. Umjesto da pripremaju radnike za slobodno vrijeme, kako je Keynes sugerirao, trebali bi se usredotočiti na to da ih opreme vještinama kako bi na sutrašnjem tržištu rada bili izvrsni i tako izbjegli zamku da postanu svojevrsni tehnološki proletarijat s previše slobodnog vremena i premalo novca za uživanje u njemu.
*Edoardo Campanella, direktor i glavni urednik The Investment Institutea
