Covid-19 kriza je vjerojatno najveći socijalni eksperiment u našem životu. Ne znamo kad ili kako će završiti. Još uvijek je prerano predvidjeti koliko je radikalno promijenila način na koji Europljani vide vlastita društva, ali je već očito da je pandemija promijenila način na koji percipiraju svijet van Europe i, posljedično, ulogu EU u njihovim životima.

Javno mnijenje nije predstavljalo velik politički čimbenik u ranim fazama korona krize. Ali, u sljedećoj fazi krize, kad vlade preuzimaju nove odgovornosti i pokušavaju prikupiti milijarde za financiranje oporavka, neće biti dovoljno da Bruxelles i nacionalni glavni gradovi razviju prave planove. Morat će naći odgovarajući jezik i okvire za opravdavanje svoje politike.

Kako bi to učinili, bit će važno razumjeti kako je Covid-19 promijenio – ili nije promijenio – strahove i očekivanja javnosti. Novi anketni podaci ECFR-a o Europljanima su na prvi pogled paradoksalni: pokazuju veliku podršku europskoj suradnji i jednako veliko razočaranje postojećim institucijama.

S jedne strane, velika većina ljudi u svim zemljama u kojima je anketa provedena – od 51-52% u Švedskoj i Francuskoj do 80% u Španjolskoj i 91% u Portugalu – kaže da ih je kriza dodatno uvjerila u potrebu za daljnjom EU kooperacijom.

S druge strane, većina u svim zemljama u kojima je provedena anketa žali se da EU nije dorasla izazovu. To uključuje 63 posto u Italiji i 61 posto u Francuskoj. Možda još više zabrinjava velik broj onih koji kažu da je EU loše postupala pa čak i veći broj onih koji kažu da je EU bila irelevantna (više od pola anketiranih u Francuskoj).

Tri pogleda na svijet

Suočeni s egzistencijalnom prijetnjom, velika većina smatra da nije bilo nikoga tko bi im pomogao – s jako malim brojem onih koji vide pomoć koja je stigla od EU, međunarodnih multilateralnih institucija ili europskih najvećih ekonomskih partnera.

Kriza je nanijela nepopravljivu štetu dvama najvećim ekonomskim partnerima: Sjedinjenim Američkim Državama i Kini. U slučaju Kine, europski se stav značajno pogoršao, možda i zbog načina na koji je kriza otkrila agresivnu stranu međunarodnih aktivnosti ove zemlje.

promo

Hrvatska digitalizirala sustav prijevoza opasnih tvari

PRIMOPREDAJA

Dostava kakvu poznajemo ubrzano se mijenja: DHL je već krenuo

U međuvremenu, pad ugleda SAD-a u očima brojnih Europljana nije, prema našem mišljenju, samo još jedan način na koji se Europljani suprotstavljaju načinu na koji Trump vodi vanjsku politiku. On ukazuje na to da je Covid-19 kriza uzrokovala da brojni Europljani vide SAD kao slomljenog vođu kojem se ne može povjeriti obrana Zapadnog svijeta.

Čini se da je Covid-19 dramatično promijenio način na koji Europljani vide svijet van svojega kontinenta, što ih je, posljedično, ponukalo da ponovno procjenjuju ulogu EU. Ako pogledamo dublje u podatke, možemo prepoznati tri mentalna modela koje europski građani koriste za razumijevanje svijeta nakon krize.

Kao prvo, imamo “Ratnike novog Hladnog rata”, koji čine 15 posto ispitanika. Ovi građani vjeruju da je budućnost bipolarni svijet, sa SAD-om kao vođom slobodnog svijeta i Kinom kao vođom autokratske osovine koja uključuje zemlje, kao što su Rusija i Iran. Kao drugo, imamo “DIY-eve”, kojih je dvostruko više od “Ratnika novog Hladnog rata”, a čine do 29 posto ispitanika. Ti građani vjeruju da ćemo nakon krize živjeti u svijetu u kojem će sve zemlje morati djelovati same, stvarati s drugim igračima saveze radi pogodnosti i zaštite vlastitih interesa.

Na kraju, najveća i politički najvažnija skupina su “Strateški suverenisti”, koji čine do 42% ispitanika. Ovi građani vjeruju da je Covid-19 stvorio svijet blokova i regija.

Po njihovom mišljenju, relevantnost Europe u tom novom dobu ovisit će o sposobnosti EU da djeluje ujedinjeno. Nesposobnost međunarodne zajednice da smisli učinkovit zajednički odgovor, a ne Covid-19 pretvorila je neke od dojučerašnjih građana svijeta u današnje nove europske suvereniste.

Za njih Europa više nije samo projekt motiviran idejama i vrijednostima, to je zajednica vjere da je suradnja nužna kako bi se vratio nadzor nad budućnošću. Novi pogled na svijet ove skupine najbolje se može opisati kao “progresivni protekcionizam”.

Početak nove vitalne faze

Kad se govori o tome treba li se proizvodnja vratiti iz Kine u Europu, najveća podrška takve promjene dolazi iz najvećih zemalja – Francuske i Njemačke. Građani u manjim zemljama izgleda smatraju protekcionizam manje održivim.

Sva tri pogleda na svijet prisutna su u svim zemljama u kojima je provedena anketa – ali podaci preispituju puno naših ranije postavljenih zaključaka. Iako se građani Istočne Europe često smatraju Ratnicima novog Hladnog rata – zbog žestokog ‘atlanticizma’ koji karakterizira većinu područja – Italija i Francuska imaju najveći broj Ratnika novog Hladnog rata. Nijemci se smatraju pro-europskim, ali 59% Nijemaca smatra da će svijet definirati zemlje koje se brinu same za sebe.

Europske vlade i institucije u Bruxellesu uočile su da je kriza zbog koronavirusa učinila Europu puno relevantnijom za glasače. Francusko-njemački plan oporavka predstavljen u svibnju moga bi biti početak vitalne nove faze europske priče. Komentatori su brzo opisali sporazum kao ‘Hamiltonov trenutak’ za EU, sugerirajući da je plan međustanica na putu prema Sjedinjenim Europskim Državama, čiji će suverenitet počivati na Bruxellesu.

Međutim, naša anketa kaže da su današnji osjećaji Europljana bliži onima koje je izrazio britanski povjesničar Alan Milward, nego pritiscima federalnih novina. Milwardova revizionistička povijest, The European Rescue of the Nation State (Europsko spašavanje nacionalnih država), govori da je pokretačka snaga za europski projekt oporavak – a ne sublimacija – nacionalnog suvereniteta.

Iako je istina da Milwardovo djelo govori o nacijama koje svoje država spašavaju iz nasljednih sukoba tijekom 1950-ih, potreba 2020. za ‘više Europe’ govori o spašavanju nacionalnih država od vanjskog pritiska.

Naši podaci govore da prije svjedočimo ‘Milwardovom trenutku’, nego ‘Hamiltonovom trenutku’; manje o radikalnom kretanju prema federalizaciji, a više o klijanju konsenzusa o potrebi povećavanja moći Bruxellesa kako bi se spasile nacionalne države.