Europska kemijska industrija suočava se s ozbiljnom krizom koja prijeti njezinoj održivosti i konkurentnosti na svjetskom tržištu.

Zastarjela tehnologija, visoki proizvodni troškovi te neadekvatna ulaganja rezultirali su masovnim zatvaranjima postrojenja i rastućom ovisnošću o uvozu osnovnih kemikalija poput etilena i propilena – ključnih sirovina za proizvodnju plastike, farmaceutskih i brojnih industrijskih proizvoda.

Etanski kraker u Antwerpenu

Jim Ratcliffe, osnivač INEOS-a, jasno je upozorio: “Dok ostatak svijeta gradi više od 20 novih petrokemijskih postrojenja, Europa klizi u industrijski pad.” INEOS, koji upravlja jednim od najmodernijih pogona u Kölnu, izdvaja četiri milijarde eura za gradnju novog etanskog krakera u Antwerpenu – prvog takvog postrojenja u Europi u gotovo 30 godina, s ciljem smanjenja ugljičnog otiska i zadovoljavanja lokalnog tržišta.

Međutim, prema analizi konzultantske kuće Wood Mackenzie, gotovo 40 posto europskih kapaciteta za proizvodnju etilena, ukupno 24,5 milijuna tona, nalazi se pod srednjim ili visokim rizikom zatvaranja, pri čemu broj najavljenih zatvaranja raste od kraja 2024. godine. Europska postrojenja, uglavnom srednje veličine, bilježe prosječnu iskorištenost manju od 80 posto, što se smatra ekonomskom neodrživošću.

Glavni razlog visoke neefikasnosti europskih postrojenja je sirovinska baza: dok SAD i Bliski istok koriste jeftini etan, nusproizvod američkog škriljca i izvora plina, europska industrija ostaje oslonjena na skuplji derivat naftu. Troškovi proizvodnje etilena u Europi dosežu oko 800 dolara po toni, dok u SAD-u padaju ispod 400 dolara, a na Bliskom istoku oko 200 dolara.

Globalne sile snažno ulažu u razvoj kapaciteta. Kina planira godišnji rast proizvodnje etilena od 6,5 posto do 2030., dosegnuvši gotovo 87 milijuna tona, što je tri puta više od trenutačne europske proizvodnje. Također, kineski proizvođači grade postrojenja u jugoistočnoj Aziji, ciljajući izvoz u Europu i Sjevernu Ameriku, zaobilazeći carine i porezne obveze.

Velike multinacionalke poput Dowa, ExxonMobila, TotalEnergiesa i Shella smanjuju ili prodaju svoje europske dijelove petrokemijske industrije, suočene s niskom profitabilnošću i visokim troškovima. Stručnjaci procjenjuju da bi do 2035. industrija mogla izgubiti oko 50 tisuća radnih mjesta radi zatvaranja pogona. Europska komisija je, prepoznajući te izazove, najavila novi Zakon o ključnim kemikalijama (Critical Chemicals Act) koji ima za cilj zaštititi ključne proizvodne kapacitete i strateške dobavljače. Na sastanku u ožujku 2025., zemlje poput Francuske, Italije i Španjolske apelirale su na brzu intervenciju i reforme za očuvanje vitalne industrijske infrastrukture.

europska zdravstvena politika

Romana Jerković upozorava na opasan zaokret EU-a

Fiskalizacija 2.0

Sigurnost e-računa: “Najveći strah i razlog zašto neki te usluge nude sumnjivo jeftine jest da će oni dilati vaše podatke”

Giuseppe Ricci, voditelj industrijske transformacije talijanske kompanije Eni, upozorava: “Europa ne može više ‘zabijati glavu u pijesak’. Moramo hitno osnažiti domaće kapacitete i modernizirati proizvodnju.” Eni je već usmjerio investicije prema bio-rafinerijama i kemijskom recikliranju, ali troškovi i dalje ostaju prepreka. Dobne razlike između pogona dodatno otežavaju situaciju. Dok su kineska postrojenja u prosjeku stara 11 godina, europska su starija od 40 godina, što povećava troškove operacija i emisiju ugljika.

Sporost promjena

Europska unija prošle je godine usvojila Plan za čistu industriju s ciljem dekarbonizacije i povećanja konkurentnosti, ali oporavak europske kemijske proizvodnje usporava se zbog nepovoljnih gospodarskih prilika, uključujući trgovinske napetosti s SAD-om i globalnu volatilnost. Njemačka kemijska industrija, koja je srce europskog sektora, zabilježila je pad proizvodnje u prvom dijelu 2025. godine i ne očekuje se znatniji oporavak prije sljedeće godine, ističu u udruzi VCI.

Europski kreatori politike suočeni su s neizbježnim izborom: ili odlučna i koordinirana intervencija kako bi se preokrenuo trend ili daljnji pad u proizvodnoj samodostatnosti i industrijskoj važnosti na globalnoj razini. Naposljetku, industrija koja je stoljećima bila temelj europskoga gospodarskog razvoja danas se nalazi na raskrižju, a njezina budućnost ovisi o brzoj prilagodbi, tehnološkoj obnovi i političkoj volji za preživljavanjem u globalnoj konkurenciji.