Teška su ovo vremena za one koji kritiziraju u vezi deficita, što je tema koja dominira političkim raspravama već gotovo tri godine. Žalili bi ih da nije njihove uloge u odvraćanju pažnje od trajnog problema oporavka, čime pridonose perpetuiranju katastrofalno visoke stope nezaposlenosti. Što se promijenilo?

Prvo, kriza koju predviđaju uporno se ne događa. Upravo suprotno predviđenom bijegu od američkog duga, investitori se gomilaju i spuštaju kamatnu stopu na najnižu razinu u povijesti. Osim toga, najednom je postalo jasno da najveću opasnost američkom gospodarstvu ne predstavlja nedovoljno smanjenje deficita već prekomjerno smanjenje deficita. Jer upravo o tome je riječ kod "fiskalne litice", koju bi bolje opisao naziv štedna bomba: povećanja poreznih stopa i rezovi potrošnje koji će stupiti na snagu krajem ove godine predstavljaju upravo ono što ne želimo doživjeti u ovakvoj i dalje lošoj gospodarskoj situaciji.S obzirom na stanje stvari, pokret kritiziranja deficita pomalo gubi na utjecaju. No taj je pokret poput hidre, s više glava, odnosno sastoji se od mnogobrojnih organizacija za koje se već pri malo pomnijem pogledu otkriva da ih višemanje financiraju i vode isti pojedinci. Zagrebete li ispod površine tih skupina, u velikom broju slučajeva pronaći ćete Petera Petersona, milijardera koji u njima igra ključnu ulogu. No kritičari deficita ne odustaju. Sada još jedna organizacija pod nazivom Fix the Debt vodi kampanju za rezove saveznog programa socijalne sigurnosti, kao i Medicarea, programa zdravstvenog osiguranja za osobe starije od 65 godina, ističući smanjenje poreznih stopa kao "temeljno načelo". Ova posljednja stavka nema nikakvog smisla u tobožnjoj misiji ove skupine, no ima itekako smisla ako sagledamo lepezu velikih korporacija, od Goldman Sachsa do UnitedHealth Group, koje su uključene u njezin rad, a imale bi velikih koristi od smanjenja poreznih stopa. Konačno, nije li žrtva samo za obične ljude? Bismo li ta najnovija nastojanja trebali shvatiti ozbiljno? Nipošto.

Istina je da sami temelji priče o krizi koju oni pokušavaju prodati nemaju nikakvog smisla. Tu smo priču već puno puta čuli. Navodno bi svakog trena investitori trebali izgubiti povjerenje u sposobnost Amerike da se nosi sa svojim proračunskim propustima. Kada do toga dođe, krenut će navala na obveznice ministarstva financija, kamatne stope vinut će se u visine, a američko gospodarstvo sunovratiti natrag u recesiju.Sve to mnogima zvuči vrlo uvjerljivo jer se, grubo govoreći, upravo to dogodilo Grčkoj. No mi nismo Grčka i gotovo je nemoguće zamisliti da bi se takvo nešto moglo dogoditi državi u našoj situaciji. Naime, mi imamo vlastitu valutu, a gotovo sav dug, kako privatni, tako i javni izražen je u dolarima. Dakle, naša vlada, za razliku od grčke, doslovno ne može ostati bez novca. U najgorem slučaju, može ga tiskati. No ako vlada SAD tiska još novca za otplatu dugova, neće li to uzrokovati inflaciju? Ne. Ne ako je gospodarstvo još u depresiji. Međutim, istina je da investitori očekuju porast inflacije za nekoliko godina. Možda će zato čak i pokušati sniziti vrijednost dolara. No i jedno i drugo zapravo bi pomoglo, a ne naštetilo trenutnom stanju u američkom gospodarstvu: očekivana inflacija odvratila bi kako poduzeća, tako i pojedince od štednje i neulaganja, a slabijim dolarom bi naši izvozni proizvodi postali konkurentniji. Ipak, nisu li se krize poput ove koju predviđaju kritičari deficita već dogodile u prošlosti? Zapravo i nisu. Stoga, zastanimo na trenutak i zapitajmo se što se ovdje uistinu događa. Već godinama kritičari deficita plaše Washington upozorenjima o neizbježnoj dužničkoj krizi, iako investitori, koji i dalje uporno kupuju američke obveznice, očito smatraju da do takve krize neće doći. Ako pitate mene, vrijeme je da Washington prestane strahovati od ove fantomske prijetnje te da prestane slušati ljude koji naš plaše ovom horor pričom u nadi da će time dobiti ono što žele.

Paul Krugman