Svjetski je poredak nakon 1945. godine zasnovan na simboličkom paktu u koji je upisan antifašizam: bez obzira na Hladni rat, antifašizam je ujedinjavao i sučeljene blokove, kao i nesvrstane. Nakon pada Berlinskoga zida, u noći između 9. i 10. studenoga 1989., to se jedinstvo utemeljuje poskomunističkom, odnosno posttotalitarnom paradigmom. Ovih dana, kako naslovom govori jedan domaći medij, “Europa je nakon osam desetljeća ostala sama. Amerika više nije saveznik. Nakon jučerašnjeg dana, više ništa neće biti isto.”
Je li tome tako? Je li Europa nakon osam desetljeća ostala sama, izložena ruskom imperijalizmu, čudljivosti američke oligarhije i kineskoj autokraciji? Je li zaista tome tako da Amerika više nije saveznik Europe? Pokušajmo krajnje obazrivo razmotriti novonastalu situaciju i prisebno sebi objasniti što se zapravo događa. Ponajprije, ovo nije prvi put u posljednjih stotinu godina da se Europljani osjećaju igračkom velikih sila i samovolje usuda. Filozof, političar i tankoćutni aristokrat, Richard Nikolaus Eijiro, grof Coudenhove-Kalergi, 1922. godine, kaže Stephen Dorril, vidio je osnivanje Paneuropske unije vidio kao “jedini način zaštite od eventualne svjetske hegemonije Rusije”. Godinu dana kasnije, 1923., objavljuje manifest pod naslovom Pan-Europa, a svaki primjerak sadržavao je formular za članstvo koji je čitatelja pozivao da postane član Paneuropskog pokreta. No ono što se rijetko citira, jer valjda do ovih vremena nije bilo oportuno, jest njegova opaska da Europa nikako ne smije biti igračka u rukama SAD ili Rusije. Taj je moment presudan: Coudenhove-Kalergi još je početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća uviđao nasušnu potrebu europskog jedinstva kao brane ne samo sovjetskoj, nego i američkoj dominaciji, gotovo proročki anticipirajući podijeljenost Europe nakon WWII. Europa je, jasno, sve samo ne nedužna: ta, Europa je u XX. stoljeću svijetu podarila komunizam, fašizam, nacizam, dva svjetska rata, radikalno zlo Šoe, Gulag, i da skratimo: desetke milijuna žrtava na tom ionako povijesno prenapućenom groblju imena Europa, te je gotovo nepristojno zamjeriti saveznicima što su nakon drugog svjetskog klanja odlučili ostati u Europi i samoskrivljeno nezrelim nacijama jamčiti ne toliko mir, koliko osujećenje svakog njihovog ponovnog pokušaja da međusobno zarate.
Nakon Drugog svjetskog rata, mir Europe bio je utemeljen na antifašizmu, rekosmo, no, iako bez Sovjetskog Saveza pobjeda nad Nijemcima nije bila moguća, sa SSSR-om nije bio moguć antitotalitarizam. Tek 1989. godine europsko je jedinstvo utemeljeno na posttotalitarnoj paradigmi: na oslobođenju od obaju totalitarizama, fašističkog i komunističkog.
No što se zbiva u međuvremenu, od 1945. do pada Berlinskog zida, 1989. godine?
Europa biva podijeljena baš onako kako je grof Coudenhove-Kalergi dvadesetih godina XX. stoljeća predvidio: njome dominiraju Amerika i Rusija. Jasno, za Zapadnu je Europu SAD predvodnik slobodnog svijeta, a Pax Americana jamstvo je političke stabilnosti i ekonomskog prosperiteta. Sve iza Željezne zavjese, Istočna Europa dakle, sumorno je sivilo neslobode. Slom SSSR-a razgrće tu zavjesu, i budući da su ljudska prava nadomjestila A-bombu od osamdesetih godina naovamo, prema ruskoj se granici širi zanos demokracije, a onda, iako vele da to nije tako bilo dogovoreno, voljom pojedinih država, i vojno-politički savez koji jamči stabilnost i mir svojim članicama.
No u jednom trenutku Rusija osjeća da bi to širenje NATO-a sve do njenih granica, recimo ulaskom Ukrajine u NATO, eo ipso značilo egzistencijalnu ugrozu, jer se Moskvi čini da bi vojni savez predvođen Sjedinjenim Državama stacioniran u Harkivu izazivao stanovitu nelagodu među obližnjim ruskim stanovništvo s onu stranu granice.
Neće NATO u Podmoskovlje
I tu smo sad gdje jesmo: netko je 2008. godine, ili i ranije, Ukrajini obećao članstvo u NATO-u, malo kasnije i u Europskoj uniji, zbog nastojanja da Ukrajina te ciljeve i postigne poginulo je 600.000 Ukrajinaca, a sada ispada da Rusija nije agresor, da od NATO-a ništa, da je Zelenski diktator, i da se sve svodi na borbu oko ne više crne zemlje, tj. žitnice, nego rijetke zemlje, kraće: minerala. I da, to bi bilo obeštećenje za pomoć pruženu u ovoj posljednjoj, krvavoj ratnoj etapi ukrajinske borbe za članstvo u NATO-u. Kad kažem ukrajinske borbe, govorim metonimijski: riječ je u stvari o europskoj borbi, i ne samo zato jer smo u međuvremenu naučeni da je borba za Ukrajinu borba za Europu, nego već i stoga jer ono što podrazumijevamo Europom u Ukrajini ima svoj život stoljećima: ta, Lemberg je bio po veličini četvrti grad crno-žute dunavske monarhije.
Fascinantna je ovo situacija: ne samo da je Ukrajina platila želju da uđe u NATO životima 600.000 svojih žitelja, ne samo da taj rat mora platiti svojom zemljom, onime što u njoj ovog trena najvrednije ima, nego se čini da su Ukrajinci bili samo i jedino plaćenička skupina Wagner Zapada. Znam, ovo zvuči nečuveno, ali, pogledajmo za čije je dobro onda ovaj rat vođen.
Rusija će dobiti ozemlje Ukrajine, dobar dio onog njenog dijela gdje je polovina minerala o kojima je, naizgled, jedino i samo sada riječ. O geopolitičkim dobicima ne moramo ovog časa govoriti, no kažimo da je ishod rata točno suprotan početnoj intenciji: NATO ne samo da neće postaviti raketne baze u Podmoskovlju, nego Putin traži od Trumpa sva jamstva neutralnosti Ukrajine za vijeke vijekova, pri čemu, interesantno je vidjeti, ekonomske integracije poput EU-a nisu ruska stvar, to je odluka suverene države Ukrajine, dočim je NATO sigurnosni problem, i politički to Rusija ne može prihvatiti pod cijenu sukoba s NATO-om. Do sukoba naravno neće doći, jer u rezoluciji SAD u UN Moskva se ne označava kao agresor i u tekstu nema poziva na očuvanje ukrajinskog suvereniteta i integriteta. No rekoh, samo je naizgled riječ o mineralima. Ustvari, riječ je o proxy ratu s Europom. Ukrajinci su, plaćani od Zapada, ma što ta riječ danas značila, vodili rat u koji su uvučeni i na koncu izigrani zato da se Europa ne bi proširila, ujedinila i konsolidirala. Tome je cilju bio posvećen i Brexit. Kao i dvije velike akcije destabilizacije Europe, njenih dvaju temeljnih veziva: eurozone i Schengena. U toj perspektivi možemo tumačiti i rat na tlu SFRJ, čije bi osujećenje predstavljalo ne samo širenje tadašnje EZ, današnje EU, nego i osujećenje svih problema koji EU more već treće desetljeće.
Riječ je o proxy ratu s Europom jer Europa, to je gotovo pola milijarde ljudi koji već kao tržište predstavljaju velik problem i konkurenciju i SAD, unatoč transatlantskom savezništvu.
SAD, naravno, ima pravo zahtijevati od Europe i više no što je to pristojno: na zapadnim plažama ovog kontinenta Amerikanci su ginuli e da bi zlo nacizma i fašizma bilo poraženo. Ali kad smo kod tih potraživanja, Amerika se više ne ponaša kao svjetski policajac: policajac u pravilu ne bi smio tražiti da mu plaćamo za svoju sigurnost. Zar nismo upravo iz američke filmske produkcije naučili kome se plaća reket? I, uostalom, to je sad najzanimljivije, od koga nas to treba braniti?
Koloplet budalaština
Od Rusa? Uh, pa zar ovaj rat u Ukrajini nije kao proxy rat s Europom započeo upravo zbog paroksizma Ostpolitik, sitne pupčane vrpce Njemačke i Rusije imena Sjeverni tok 2? Nije? Ma kako nije? Pa tri američka predsjednika tražila su odustajanje od tog projekta, naša je predsjednica predlagala Uspravnicu, neprihvatljiv je bio ruski plin, a košer LNG-terminali, američki ukapljeni plin, pod izgovorom da je EU ustvari samo oklop kojeg pokreće Nijemac, a svakog Nijemca mali Hitler, da je osovina Berlin-Moskva višestoljetna tendencija koja je nedopustiva i predstavlja sušto zlo za Europu i europski kontinent, i da Deutsch-russische Freundschaft istom valja abortirati. Nijemci, nesamostalni kakvi jesu, drugi su dan ruske invazije na Ukrajinu izjavili da “Njemačka vlada do daljnjega zaustavlja postupak izdavanja dozvole za rad plinovoda Sjeverni tok 2”, tu Putinovu dugu ruku, kasnije i dinamitiranu, ruski je plin drugi cijevima nastavio trgovinu kompenzirajući Putinu sve što je izgubio na Zapadu, bolje je ovdje i ne spominjati koji sve –stanovi do europskih destinacija isporučuju ruske energente cijelo vrijeme rata u Ukrajini, a nakon demontaže Njemačke koja je bačena na koljena i u kojoj saveznici na Muskov poziv jačaju AfD – možda bi Putin mogao iskoristiti situaciju i denacificirati i Njemačku, razriješivši posljednju svoju traumu, onu s adrese na Unter den Linden – Merz zaključuje da je europski prioritet osamostaljenje od SAD.
Bože, kakav koloplet budalaština! Još samo da u drugom činu Rusija ohrabrena ishodom rata u Ukrajini krene u Drang nach Westen, i tu smo u 1989. godini. Mislim da je ovaj scenarij sasvim moguć, ta Mađarsku, Slovačku, Srbiju, Rumunjsku i ne treba osvajati, u Hrvatskoj je toliko ruskih đaka da se ne bih čudio da je Vozduhova (Kopiničeva) radio-stanica na Pantovčaku, a hladnoratovska podjela Europe ionako je i Americi i Rusiji bila košer, jer Europa je dokazano nezrela, nesposobna samostalno odlučiti o svojoj sudbini, njen je trenutak prošao, i taj suvišni kontinent najbolje bi bilo za još jedno stoljeće zanijekati. Trump, indikativno, inako Rusiju stano iznova oslovljava kao saveznika u pobjedi nad nacizmom. Stari je to dakle postav, saveznik su Rusi ne Europljani, i izgleda da je Europa zaista ostala sama.
Bolje Idaho nego Šangaj
Kazao sam neki dan prijatelju da u ovom trenutku treba učiniti sve, a da se preostali mostovi s Amerikom ne sruše.
On mi odgovara: “OK, ali, mostovi su srušeni! I nismo ih mi srušili”. K tome, kako ćeš se dogovarati s nekime i za četiri godine, ako Trumpovo naslijeđe perenira, jer, ovaj izbor pokazuje da ono nije eksces, nego trajno prisutna politička volja američkog naroda. Sve da demokrati i dođu opet na vlast, što ako u sljedećem desetljeću za par godina budemo suočeni s ovom istom situacijom? Kako graditi trajne odnose uz takve oscilacije? Tu se potom javlja ideja o Kini: Kinezi razmišljaju kao Vatikan, vječnost je ime vremena, oni imaju u podmetu Konfucija, nemaju našu kršćansku moralku i hendikepe, to su trajniji odnosi. Moguće, ali ja bih ipak radije živio u “my own private Idahou” nego u Šangaju. Ono što mislim, na koncu, jest da Europa upravo danas, ni u jednom se trenu ne ponizivši, mora učiniti sve da SAD vidi kao saveznika. Čekati, graditi svoje jedinstvo, biti strpljiva, bez ove histerije i zajapurene retorike, i ne davati povoda da se Europom širi antiamerički sentiment, ma kako mi sebi tumačili našu neposrednu prošlost i neizvjesnu budućnost.
Zapad više može ne postoji u smislu u kojemu je do jučer postojao, i ideja o predvodniku slobodnog svijeta moguće je romatnična iluzija, idealizam. No upravo je o tome riječ: nekakve ideale moramo imati, zar ne? Pokušajmo konačno pokazati svijetu malo samopoštovanja, i pričekajmo da naši saveznici razriješe vlastitu krizu identiteta. Može potrajati, ali imamo mi što u međuvremenu sami sa sobom obaviti.
