Termoelektrane su izrazito pogođene strahom kako ugljični dioksid izaziva zatopljenje planeta. Švedski energetski koncern Vattenfall predstavio je rješenje u jednoj elektrani u Njemačkoj: šalje CO2 pod zemlju. Nakon dvije godine otvoreno je eksperimentalno postrojenje elektrane energetskog koncerna Vattenfall.

Termoelektrana kod Spremberga za svoj rad koristi smeđi ugljen kojeg u saveznoj državi Brandenburg još ima u obilju. Ali nakon Kyota i ograničenja emisije ugljičnog dioksida sve su termoelektrane došle na zao glas. Vattenfall smatra da je pronašao rješenje: izgrađeno je postrojenje vrijedno 70 milijuna eura kroz koje prolaze plinovi nastali izgaranjem. Tamo se razdvaja čađ od ugljičnog dioksida i plin se hladi dok ne postane tekući. Takav se onda crpkama pumpa u zemlju – i pod zemljom bi trebao i ostati. Vattenfall je ovu tehnologiju, koja je za sada jedinstvena, nazvao CCS – Carbon Capture and Storage, hvatanje i pohranjivanje ugljika. Direktor uprave koncerna Lars Göran Josefsson ovaj projekt smatra i pitanjem prestiža svojega koncerna i ugleda da on želi “čistu energiju”. Isto tako mu je jasno kako se ne može dovijeka ugljični dioksid trpati pod zemlju u neograničenim količinama. Njegov koncern zato ističe kako je to “privremeno rješenje” dok se ne pronađe način koji će više koristiti obnovljive izvore energije. Zapravo ni sam energetski koncern nije sasvim oduševljen rezultatima: ne samo da je postrojenje stajalo golem novac, nego je i učinkovitost elektrane oko 10 posto manja nego da nema postrojenja za odvajanje ugljičnog dioksida. Koncern Vattenfall zapravo nije jedini u Njemačkoj koji eksperimentira s “guranjem ugljičnog dioksida pod zemlju”: u Ketzinu znanstvenici 18 institucija iz devet zemalja Europe već duže eksperimentiraju s tom tehnologijom. Problema ima nebrojeno: prvi je, naravno, sastav tla. Činjenica je da se ugljični dioksid može ohladiti i pretvoriti u tekućinu, ali i za to treba energija koja opet stvara ugljični dioksid. Kada ga se i upumpa u zemlju na nekih 600 metara, tražit će svaku pukotinu da se opet vrati na površinu. Zato je potrebno posebna vrsta tla prekrivenog nepropusnom glinom ispod koje su podzemne naslage vode. U ovom slučaju mogu biti i slane vode gdje bi se plin mogao smjestiti. Koliko god da je ovo tehnologija od koje mnogi energetski koncerni očekuju mnogo, znanstvenici još traže odgovore na mnoga pitanja: koje kemijske reakcije se dešavaju pod tlom? Kako se širi “oblak” ugljičnog dioksida pod zemljom? To pokušavaju otkriti preciznim mjerenjem električne vodljivosti podzemlja. Tu su onda i pitanja čiji odgovori mnogo više zanimaju direktore: koliko će stajati takva tehnologija i koliko je potrebno ugljični dioksid “očistiti” od ostalih plinova? S jedne strane, u Njemačkoj ima nekoliko područja čije bi tlo moglo biti podesno za smještaj sada ozloglašenog ugljičnog dioksida. S druge strane, danas se gradi toliko elektrana da ovakvi potezi teško mogu pomoći. Pretpostavlja se da će do 2030. biti otvoreno više od 3000 novih termoelektrana.
(Deutsche Welle)