Putovanje od Kopenhagena do New Yorka vodi vas s jednog do drugog kraja spektra energetske potrošnje. Za sobom ostavljate europski grad koji se grije spaljivanjem vlastitog otpada i stižete u američki grad u kojemu je rasipnost unosan posao.

Nemojte me krivo shvatiti, svjestan sam gdje bih radije živio, ali američki propust glede reakcije na veliku energetsku mjenu koja će obilježiti prvu polovicu ovog stoljeća dokaz je naše poražavajuće svojeglavosti. U toj mjeni nalaze se prilike, ali Sjedinjene Američke Države kao da su zaglavile. Suprotno tomu, Danci su na čelu kolone. Kopenhagen se hvali najnaprednijim pogonima pretvorbe otpada u energiju. Ovaj pogon zove se Vestforbraending i ima kapacitet godišnje pretvoriti stotine tisuća tona smeća u toplinu. Tomas Anker Christensen, viši danski diplomat koji se bavi globalnim energetskim pitanjima, rekao mi je da se ovaj grad do 2025. godine namjerava u potpunosti riješiti ovisnosti o fosilnim gorivima. U tome će vjetar, biomasa i spaljivanje otpada odigrati važnu ulogu. Najbrže rastući danski izvozni proizvodi dolaze iz sektora takozvane čiste tehnologije, što se odnosi na nove tehnologije koje poboljšavaju energetsku učinkovitost građevina, smanjuju gubitak energije tijekom prijenosa i otpad pretvaraju u izvor energije. Gdje je Amerika u ovoj igri pretvorbe i očuvanja energije, ovoj sjajnoj globalnoj poslovnoj prilici? Zaostaje za Europljanima, pa čak i Kinezima. Ova zemlja još se uvijek bavi sterilnim raspravama o klimatskim promjenama (argument za smanjenje ovisnosti cijele nacije o nafti daleko nadilazi to pitanje) i još se uvijek ne miče s mjesta po pitanju kulturalnih razmirica tijekom kojih pokret Tea Party prikazuje učinkoviti masovni prijevoz kao na neki način “neamerički”.Činjenica da je najpamtljiviji slogan republikanaca u kamapanji iz 2008. glasio “Buši, mala, buši” prilično je znakovita. Velik dio Amerike nalazi se u zabludi da je nafta neiscrpna kao i američka moć. Zapravo su obje konačne. Globalna smjena moći koja se upravo odvija dodatno će se ubrzati ukoliko se ne ograniči američka ovisnost o nafti.

Najnoviji rast cijene nafte povezan s Libijom podsjetnik je koliko je SAD ranjiv zbog te ovisnosti.Neko vrijeme nisam bio u New Yorku, pa su me prenerazile uredske zgrade osvijetljene noću, redovi limuzina na Park aveniji, plastične vrećice čak i za najmanje artikle u trgovinama i grijanje pojačano do kraja, baš kao što ljeti klima pretvara hotelska predvorja u divovske hladnjače. Jednostavno je uvidjeti zašto Amerikanci troše dva puta više energije po glavi stanovnika nego Japanci i zašto nacija u kojoj živi pet posto stanovnika svijeta troši jednu četvrtinu globalne energije. Europsko razmišljanje u potpunosti je usmjereno prema očuvanju energije, to se već pretvorilo u automatski refleks. Amerikanci još žive u iluzornom svijetu blagostanja. Gore navedeni diplomat Christensen upravo se vratio iz Južne Koreje, kamo je otišao kako bi pozvao Koreance na testiranje automobila na vodik u Danskoj. Kinezi će doći testirati električne automobile. Danska je već daleko napredovala i u ispitivanju energetskog punjenja električnih automobila, s tim da bi se to postiglo prekonoćnim priključenjem na mrežu temeljenu na vjetroturbinama (noću ima više vjetra, a energetska potražnja je smanjena). Državna Komisija za klimatske promjene upravo je zaključila da “je realno pretpostaviti kako se prijelaz na energetski sustav neovisan o fosilnim gorivima može postići do 2050. godine”. Bez nafte i ugljena do 2050.! Znam, Danska je malena zemlja. SAD neće uspjeti postići tako ambiciozne ciljeve. No Obama bi trebao postaviti neupitne ciljeve za smanjenje ovisnosti o fosilnim gorivima. Što je još važnije, mora pokrenuti i osmisliti kulturalnu mjenu potrebnu za drugačiju percepciju energetske učinkovitosti kao potencijalne mašinerije za otvaranje novih radnih mjesta. Pametne fiskalne mjere mogle bi potaknuti inovacije i smanjiti potrošnju benzina. Jedan dio Amerike zapeo je u 1990ima i blebeće o tome kako je Amerika “iznimna” dok je stvarna slika vrlo jednostavna: na planeti na kojoj živi preko sedam milijardi ljudi, nijedna nacija ne smije biti izuzeta od potrebe za štedljivim gospodaranjem energijom i energetskom inovativnosti.

Roger Cohen

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com