“Od bijede do bogatstva.” Ta obredna definicija ‘američkog sna’ o socijalnoj mobilnosti stalno mora pronalaziti zgodne pričice koje će podržavati zajedničku iluziju. Najprije je to bio John D. Rockefeller, sitni računovođa iz Clevelanda koji je s 31 godinom postao najmoćniji naftni gazda na svijetu. Zatim Steve Jobs koji je napustio studij prije diplome da bi u svojoj garaži osnovao kompaniju Apple koja je tog mladog Kalifornijca u 30. godini učinila milijarderom.
Sada je došao red na Wal-Mart. Na početku bijaše dućančić u jednoj od najsiromašnijih država u zemlji (Arkansas). Na kraju se poslovne brojke kreću oko 310 milijardi dolara u 2005. Obitelj je to čija se četiri sina ubrajaju među deset najbogatijih ljudi na svijetu, a njihov lanac supermarketa postao je najveća tvrtka na svijetu – 2003. je premašila ExxonMobil – i prvi po veličini privatni poslodavac. U Wal-Martu se proda svaki peti CD kupljen u Sjedinjenim Državama, svaka četvrta pasta za zube, svaki treći paket pelena za bebe. I što je još značajnije, na njega otpada 2,5 posto ukupnog američkog bruto nacionalnog proizvoda(1)! Tvrtka je bogatija i utjecajnija od većine država, a svoju današnju moć duguje pravilima koje je sama uvela.
Kad je takva moć na djelu, uzaludno je čuditi se što je većina promjena (ekonomskih, socijalnih, političkih) na našem planetu svoj pandan – gdjekad čak i svoje podrijetlo, svoju prijenosnu vrpcu, svoje ubrzanje – pronašla u Bentonvilleu, u Arkansasu, gdje je sjedište tvrtke. Borba protiv sindikata, premještanja, pretjerana eksploatacija radne snage koja je svake godine sve veća zbog deregulacije radnog zakonodavstva i sporazuma o slobodnoj trgovini: to je Wal-Martov model. Pritisak na dobavljače koji su prisiljeni smanjiti cijene tako što će smanjiti plaće (ili se smjestiti u inozemstvu); neodređenost poslova kako bi se zadaci mogli povezivati da bi se izbjegao i najmanji prazan hod, i najmanja stanka: to je Wal-Martov model. Izgradnja ružnih zgrada (‘kutija za cipele’) koje opskrbljuje tvrtkina armada od 7.100 divovskih kamiona, koji su na cesti, zagađujući okoliš, 24 sata na dan da bi u dogovoreno vrijeme napunili prtljažnike milijuna vozila poredanih na golemim parkiralištima gotovo svih 5.000 supermarketa što ih ta multinacionalna kompanija ima u svijetu: to je Wal-Martov model.

A onda, kad sindikati prijeđu u protunapad, kad se zagovornici očuvanja okoliša probude, kad kupci konačno procijene robu koju su dobili ‘po najnižoj cijeni’, kad umjetnici na trenutak zaborave na vlastitu promociju i priključe se narodnom pokretu, kad se građani usprotive smještaju novih betonskih blokova na svom području, onda pak Wal-Mart unajmljuje bivše ‘stručnjake za komunikaciju’ iz Bijele kuće, bilo demokrate bilo republikance, i zadužuje ih da poprave imidž tvrtke i pridobiju medije(2). Kazat će da je Wal-Mart postao ‘etičan’; da tvrtka samo želi otvarati radna mjesta – naravno, koja nisu osobito plaćena, ali bolje išta nego ništa, a kupci tako vole niske cijene… Dodat će da je ustrajanje na dohodovnosti omogućilo poboljšanje domaće produktivnosti. I da će ubuduće tvrtka štititi okoliš kao što je pritekla u pomoć žrtvama uragana Katrina. Eksploatacija, komunikacija: još jedan model…
Kako se tome uopće čuditi? Ne može se slučajno postati najvećom tvrtkom na svijetu, samo zato što je prije četrdeset godina njezin osnivač Sam Walton (preminuo je u travnju 1992., nekoliko dana nakon što mu je predsjednik George Bush stariji uručio jedno od najviših američkih odličja) došao na ideju da prodaje lubenice na pločniku ispred dućana i da djeci svojih kupaca ponudi šetnju na magarcu po parkiralištu(3).

Korist od slobodne trgovine
Prvi Wal-Mart otvoren je 1962. u Rogersu, u Arkansasu, u ruralnoj i pustoj zoni. Devet godina kasnije tvrtka je svoju utjecajnu sferu proširila na pet država. Prva tržišta koja osvaja su slabo naseljena i nisu zanimljiva velikim distributerima, tako da će Wal-Mart ondje imati monopol prije nego što se počne širiti. Tvrtka najviše voli periferiju urbanih središta, koristeći u isti mah gradsku klijentelu i nižu cijenu zemljišta. Anticipirajući 1991. budući Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini što ga je Bill Clinton, bivši guverner Arkansasa, ratificirao dvije godine kasnije(4), Palčić iz Bentonvillea prelazi granicu SAD-a i stupa na tlo Meksika. Slijedi Kanada, 1994. Zatim dolaze Brazil i Argentina (1995.), Kina (1996.), Njemačka (1998.) i Velika Britanija (1999.). Prihodi Wal-Marta u 2001. premašuju bruto domaći proizvod većine zemalja, među kojima primjerice i Švedske. Tvrtka Carrefour, broj 2 u istom sektoru (72 milijarde eura 2004.), koju je Wal-Mart 2004. namjeravao kupiti, prisutnija je na međunarodnoj ljestvici. No tvrtka koju je osnovao Sam Walton prevladala je zbog neoborivog aduta: 100 milijuna Amerikanaca koji svakog tjedna odlaze u potragu za everyday low prices (“svakim danom sve niže cijene”) koje im nudi.
Cijene su doista niže. Prosječno 14 posto(5). Ali pod koju cijenu, to je pitanje. Odgovor se razlikuje ovisno o tome brinemo li se prije svega za pojedinačnog kupca koji je u potrazi za najjeftinijim proizvodima, ili za zaposlenike tisuća dobavljača tvrtke koja je dovoljno moćna da svakome nametne zadržavanje – i smanjenje – troškova. Da bi kupac u Wal-Martu bio zadovoljan, mora patiti radnik… Da bi cijene kod Wal-Marta i njegovih kooperanata uvijek bile najniže, potrebno je također da se socijalni uvjeti u okruženju pogoršaju. Pa je, prema tome, bolje da sindikati ne postoje. Ili da proizvodi dolaze iz Kine.
Shizofrenija kupca koji tako strastveno štedi da usput pridonosi osiromašenju proizvođača, odnosno sebe samog, možda se čini dalekom i samo teoretskom. No s obzirom na snagu Wal-Marta (8,5 posto maloprodaje u Sjedinjenim Državama, bez automobila), ta kontradikcija vrlo brzo postaje realna i neposredna. Tako se tvrtka iz Bentonvillea diči s ‘2.329 dolara godišnje’ koje ‘omogućuje da uštedi radnička obitelj’; tvrdi da je 2004. povećala kupovnu moć svakog Amerikanca za 401 dolar te izravno ili neizravno omogućila otvaranje 210.000 radnih mjesta (zamisao je da je novac koji su kupci uštedjeli otišao za neku drugu potrošnju, pa je dakle potaknuo druge aktivnosti). Protivnici multinacionalne kompanije imaju u glavi manje primamljive pokazatelje. Niske cijene ne padaju s neba; djelomice se mogu objasniti smanjenjem (2,5 do 4,8 posto) prosječnog dohotka zaposlenika u svakom okrugu Sjedinjenih Država gdje se ta multinacionalna kompanija smjestila.

Tvrtka smanjuje plaće ondje gdje se širi. Ona stvara uvjete za everyday low prices. I usput povećava broj kupaca koji uskoro neće imati drugog izbora nego štedjeti na svom području. Između čekića distribucije i nakovnja kooperacije, zaposlenika multinacionalne kompanije i velikih suparničkih lanaca, ‘tržišna igra’ proizvodi trostruki efekt deflacije plaća. Prije svega, zbog prevlasti tvrtke koja nije baš rastrošna prema svojim ‘članovima’. Nadalje, zbog propasti većine konkurenata ili njihove primoranosti da prihvate socijalna ograničenja žele li opstati. I na kraju, ali više od svega, zbog ukaza kojima Wal-Mart svojim dobavljačima, uključujući i države, često de facto određuje cijene (tvrtka je 2002. primjerice kupila 14 posto od 1,9 milijarde dolara tekstilnih proizvoda koje su Sjedinjene Države uvezle iz Bangladeša)(6). Tvrtka iz Bentonvillea nije u svom razvoju nikada odbacila dvije izvorne značajke: paternalizam i averziju prema sindikatima. Na američkom jugu, najsiromašnije države – naročito Arkansas u vrijeme kad mu je Bill Clinton bio guverner – stalno su isticale skromnost lokalnih plaća kako bi privukle ulaganja tvrtki. Stvari su krajnje jednostavne za 1.300.000 ‘članova’ Wal-Marta u Sjedinjenim Državama: nema sindikata. Mona Williams, glasnogovornica tvrtke to je ovako objasnila: “Naša je filozofija da samo nezadovoljni članovi žele pristupiti sindikatu. A Wal-Mart čini sve što je u njegovoj moći da im ponudi ono što žele i što im treba.” Pod uvjetom, shvatili smo, da im ne treba ‘previše’: “Je li doista realno”, pita se gospođa Williams, “plaćati nekoga 15 ili 17 dolara na sat da bi punio police?(7)” Glavni direktor tvrtke Lee Scott ne puni police, pa je 2004. primio 17,5 milijuna dolara.

O Le Monde diplomatiqueu

Le Monde diplomatique je ugledni mjesečnik koji pokriva područja politike, ekonomije, znanosti i umjetnosti. Poznat je po analitičkim, dobro argumentiranim člancima koje pišu najznačajniji svjetski autori iz pojedinih područja.
Zajedničko istraživanje francuskog Instituta za istraživanje javnog mnijenja i sličnih institucija u zemljama u kojima lokalna izdanja Le Monde diplomatiquea imaju najveće naklade pokazuje da je Le Monde diplomatique u najužem vrhu svjetskog nezavisnog i objektivnog novinarstva. Tu poziciju stekao je iz više razloga, i to:
zbog pažnje koju ovaj mjesečnik posvećuje velikim ekonomskim, monetarnim, političkim ili društvenim pitanjima u svijetu
Le Monde diplomatique je svoje stranice otvorio mislećim, svjetski priznatim, znanstvenim, političkim i društvenim radnicima
mjesečnik svoju prihvaćenost može zahvaliti i eleganciji klasičnog prijeloma; novina često surađuje i s umjetnicima, slikarima, kiparima i autorskim fotografima
Paralelno s usponom francuskog izdanja, Le Monde diplomatique bilježi znatan rast svojih izdanja na stranim jezicima koja tiskaju neovisne izdavačke ili novinske kuće. Krajem 2003. bilo ih je 42. Hrvatsko izdanje izlazi od prosinca 2004.
Le Monde diplomatique izlazi u sljedećim zemljama: Argentini, Boliviji, Brazilu, Čileu, Grčkoj, Iranu, Italiji, Jordanu, Kolumbiji, Koreji, Luksemburgu, Maroku, Njemačkoj, Portugalu, Španjolskoj, Švicarskoj, Turskoj, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Venezueli te ima izdanja i za zemlje engleskog govornog područja. Tiskana izdanja Le Monde diplomatiquea širom svijeta prodaju se u 1,4 milijuna primjeraka.
Novina je također prisutna na Internetu na arapskom, češkom, engleskom, esperantu, jeziku farsi, grčkom, japanskom, katalonskom (Andora), kineskom, norveškom, njemačkom (Njemačka i Švicarska), portugalskom (Brazil), ruskom, španjolskom (Argentina, Bolivija, Čile i Španjolska), talijanskom i turskom jeziku.
Hrvatsko izdanje Le Monde diplomatiquea prodaje se na kiosku (cijena: 15 kn) i putem pretplate (cijena za godišnju pretplatu, 12 brojeva: 180 kn + poklon knjiga).

Više informacija na linku: Le Monde diplomatique – hrvatsko izdanje

Pretplata
Email: pretplata@globalmedia.hr
Tel: +385 1 5498 955

loše spavanje

Ako se budite umorni, možda je vrijeme da promijenite ono na čemu spavate

ubrzana digitalizacija

Jedna stvar odlučuje hoće li Europa imati sigurnu energiju i brži internet

Oglašavanje
Email: lmd@globalmedia.hr
Tel: +385 1 5498 959

Profit privatni, gubici javni
Da bi se što bolje zaštitili od sindikata u neizvjesnoj zbilji, svaki poslovođa dućana ima na raspolaganju ‘kutiju s alatima’. Na prvu pojavu organiziranog nezadovoljstva, upućuje poziv posebnim telefonom, nakon čega privatnim zrakoplovom iz Betonvillea odmah dolazi jedan visoki dužnosnik tvrtke. Slijede dani u kojima se provode kućne pedagoške mjere da bi se ‘članovi’ očistili od krivih iskušenja. No međutim, 2000. nije bilo pomoći: jedan odjel teksaške mesnice Wal-Marta učlanio se u radničku organizaciju. Tvrtka je ukinula taj odjel i otpustila ‘buntovnike’. To je protuzakonito, ali pravni postupak je kompliciran i nije naročito djelotvoran. Osim toga, traje vječno. Prošle godine su ‘članovi’ jednog dućana u Quebecu također željeli da ih zastupa sindikat. Wal-Mart je zatvorio dućan i objasnio: “Taj dućan ne bi mogao opstati. Procijenili smo da je sindikat želio posve izokrenuti naš uobičajeni sustav djelovanja(8).”
To je točno. Da bi bio uspješan, Wal-Martov model nalaže da ‘članovi’ budu plaćeni 20 do 30 posto manje nego u konkurentskim tvrtkama istog sektora, ali i da bude puno manje davanja kad je riječ o socijalnoj zaštiti (bolovanja, mirovine itd.) na koju bi zaposlenici mogli računati. Kao što je čest slučaj kod liberalnih gazdi, država i humanitarni sektor priskaču u pomoć. Nakon što je kongresno izvješće procijenilo da svaki zaposlenik Wal-Marta zajednicu stoji 2.103 dolara godišnje, u vidu raznih dodatnih pomoći (zdravstvo, djeca, stanovanje), jedna interna studija u tvrtki je priznala: “Naš socijalni okvir skupo stoji obitelji s niskim primanjima i Wal-Mart ima znatan broj članova i njihove djece koji primaju javnu pomoć.” Manje od 45 posto zaposlenih može si naime priuštiti zdravstveno osiguranje koje im tvrtka nudi; 46 posto djece njegovih ‘članova’ je bez bilo kakve zaštite ili su pokriveni federalnim programom koji je namijenjen siromašnima (Medicaid). Profit privatni (10 milijardi dolara 2004.), gubici javni. Donekle pretjerujući, Jesse Jackson, demokratski kandidat za Bijelu kuću 1984. i 1988., nedavno je odjele te multinacionalne kompanije usporedio s ‘plantažama’ koje ga podsjećaju na radne uvjete kakvi su vladali na poljima pamuka na jugu SAD-a.
No ovaj put jug može dobiti rat. Onaj s plaćama. Wal-Mart je 2002. planirao osvojiti kalifornijsko tržište i na području Los Angelesa otvoriti četrdesetak svojih “Supercentara” u kojima se može kupiti sve, od prehrambenih proizvoda do automobilske opreme. Kakva je bila reakcija ugrožene konkurencije (Safeway, Albertson)? Oni od svojih zaposlenika – koje zastupa sindikat – opet traže smanjivanje plaća i socijalne sigurnosti. S jedne strane imamo 13 dolara na sat i dobru zdravstvenu zaštitu, a s druge strane (Wal-Mart) 8,5 dolara na sat i minimalnu zaštitu.

Borba je bila neravnopravna. U listopadu 2003., 70.000 zaposlenih u lancima supermarketa otvorenih u Kaliforniji odbija pristati na ustupke koji se traže i stupa u štrajk koji je potrajao pet mjeseci. Lock-out, zamjensko zapošljavanje: dvadeset pet godina deregulacije radnog zakonodavstva, sve to ide u prilog odgovoru poslodavaca. Sindikat popušta.
Kad Wal-Mart stigne, male trgovine se zatvaraju. Otkako je tvrtka otvorila svoje dućane u Iowi, sredinom 1980-ih godina, u toj je državi nestala polovica trgovina mješovitom robom, 45 posto željezarija i 70 posto muške konfekcije. Posežući za svojim uobičajenim registrom ‘tržišnog populizma’, tvrtka odgovara da ona samo brani osiromašene potrošače koji od naraslih proizvodnih i prodajnih korporacija zaštićenih nerealnom zaradom s pravom traže ‘najniže cijene’. Bushova omiljena multinacionalna kompanija hvali se da je svakog dana ‘biraju’ dolari njezinih kupaca koji u dugim redovima strpljivo čekaju pred blagajnama u njezinim dućanima(9). Prema Leeju Scottu, sve ostalo bilo bi tek “utopijska” i pastoralna vizija namijenjena povlaštenima, dok oni nezaštićeni pak “ne bi imali pristupa ugodnom životu, samo zbog toga što su drugi zaustavili posebnu sliku onoga što bi svijet trebao biti umjesto da se najprije brinu o tome koja metoda najdjelotvornije služi potrošaču(10)”. Scott neizravno prijeti: ako neko mjesto odbije Wal-Mart, susjedno će ga prihvatiti. Ono koje se pobunilo tada će pretrpjeti gotovo sve negativne posljedice kao i mjesto koje je pristalo (propast okolnih trgovina, smanjenje plaća), a da pritom neće uživati u prednostima (zaposlenost, dobit od zemljišnog poreza).
Jednaka vrsta slobode ponuđena je i kooperantima. Tako jedan privatni Gosplan, najveći maloprodajni lanac na svijetu, može određivati cijene svojih dobavljača, plaće koje isplaćuju, rokove isporuke. Na njima je da se snađu, da zapošljavaju na crno, da nabavljaju robu iz Kine. Ako dođe do neke ‘nezgode’, Wal-Mart uvijek može tvrditi da ga se to izravno ne tiče, da naravno ne može vjerovati da se takvo što dogodilo… Ali koja se multinacionalna kompanija drukčije ponaša? Sanofi Aventis, na primjer, u Sjedinjenim Državama povjerava posao čišćenja tvrtki čiji su radnici potplaćeni, nemaju nikakvo zdravstveno osiguranje ni sindikalna prava. Wal-Mart ide samo malo dalje od većine ostalih: “Prema meksičkim dnevnim novinama La Jornada, neki njegovi dobavljači prisiljeni su dopustiti svom moćnom nalogodavcu da kopa po njihovim računima kako bi otkrio ‘suvišne troškove’(11).”
Jer Wal-Mart nije zapravo ništa drugo nego simptom zla koje se širi. Svaki put kad se napadnu sindikalna prava, kad je zaštita zaposlenika smanjena, kad dogovor o slobodnoj trgovini poveća socijalnu nesigurnost, kad državna politika postane tek produljena ruka multinacionalnih kompanija, kad individualizam potrošača zamijeni solidarnost proizvođača, tada, svaki put, Wal-Mart napreduje…

“Rukovodstvo nama na usluzi”

U svojoj knjizi Nickel and dimed: Undercover in low wage USA, objavljenoj 2002. u Sjedinjenim Državama, Barbara Ehrenreich iznosi svoje iskustvo dok je radila kao zaposlenica Wal-Marta za 7 dolara na sat. Ovaj ulomak ilustrira sliku koju tvrtka želi stvoriti o sebi

Piše: Barbara Ehrenreich

Započinjemo gledanjem videokasete, u trajanju od petnaestak minuta, koja je posvećena povijesti i filozofiji Wal-Marta ili, kao što bi kazao neki antropolog, Samovom kultu. Najprije se mladi Sam Walton, u vojničkoj odori, vraća iz rata. Otvara dućan, neku vrst bazara; ženi se i postaje ocem četvero lijepe djece; iz ruku predsjednika Busha starijeg prima odličje Slobode, a nakon toga ubrzo umire, što dovodi do silnih posmrtnih govora. No posao se nastavlja, to je najmanje što se može reći. Krivulja povijesti Wal-Marta vrtoglavo se penje, a u stankama se samo obilježavaju novi rekordi priče o ekspanziji jedne tvrtke.
Godine 1992. Wal-Mart postaje najveći maloprodajni lanac na svijetu; 1997. promet premašuje 100 milijardi dolara; 1998. broj ‘članova’ Wal-Marta doseže brojku od 825.000 i tako kompanija postaje najveći privatni poslodavac u zemlji. Svaki je rekord popraćen videoklipom koji pokazuje gomile kupaca, silne zaposlenike i nove dućane s pripadajućim parkiralištima. Glas bez prestanka ponavlja, ili se prikazuju na panou, tri načela koja međusobno nemaju nikakve veze, do mjere koja gotovo graniči sa zdravim razumom: “Poštivati pojedinca, predvidjeti očekivanja kupaca, tražiti izvrsnost.”
“Poštivati pojedinca”, tu dolazimo mi, ‘članovi’, jer ma koliko velik bio Wal-Mart i koliko god mi bili mali kao pojedinci, sve ovisi o nama. Sam je uvijek govorio i upravo ga gledamo kako kaže, “najbolje ideje dolaze od članova” – primjerice zamisao o osobi koja je zadužena da prima ljude, nešto stariji zaposlenik (oprostite, ‘član’) koji osobno dočekuje svakog kupca na ulazu u dućan. U tijeku postupka usmjeravanja, koji započinje u 3 sata poslije podne i traje do 11 sati, triput nas podsjećaju da je ta zamisao nastala u mozgu običnog ‘člana’. Tko zna kakvu revoluciju u maloprodaji svatko od nas nosi u svojoj glavi? Jer naše su ideje dobrodošle, više nego dobrodošle i ne trebamo na gazde gledati kao na gazde, nego kao na “rukovodstvo koje je na usluzi nama” i kupcima. Naravno, nije sve u savršenom skladu, u svakoj prilici, između članova i rukovodstva koje im je na usluzi. Klip posvećen ‘poštenju člana’ pokazuje blagajnika kojeg su nadzorne kamere uhvatile na djelu dok je uzimao nekoliko novčanica iz blagajne. Bubanj prijeteći odjekuje dok ga odvode u lisicama. Saznajemo da je osuđen na četiri godine zatvora.
Tema prikrivenih napetosti, koje su prevladane zahvaljujući pomnom razmišljanju i pozitivnom stavu, nastavlja se u videoklipu od dvanaest minuta, naslovljenom “Odabrali ste predivno radno mjesto”. Razni ‘članovi’ u svojim izjavama potvrđuju da “ono tako dobro poznato pravo obiteljsko ozračje u Wal-Martu doista postoji”, dovodeći do zaključka da nam nije potreban sindikat. Nekoć, ali jako davno, sindikati su imali svoje mjesto u američkom društvu, ali oni “radnicima više ne mogu nešto naročito ponuditi”, pa ih zbog toga ljudi “masovno” napuštaju. Wal-Mart je u punoj ekspanziji, dok su sindikati na zalasku: prosudite sami.

Prevela: Dubravka Celebrini

1. The Wall Street Journal, 3. prosinca 2005.
2. Primjerice Michael Deaver koji je bio savjetnik Ronalda Reagana, i Thomas McLarty, koji je bio Clintonov savjetnik.
3. Anegdota koju je ispričao George Bush stariji kad je u ožujku 1992. Samu Waltonu uručio “Presidential Medal od Freedom”.
4. Hillary Clinton bila je članica upravnog vijeća Wal-Marta od 1986. do 1992.
5. Steven Greenhouse, “Wal-Mart, Driving Workers and Supermarkets Crazy”, The New York Times, 19. listopada 2003.
6. Parlamentarno izvješće Georgea Millera Zastupničkom domu, 16. veljače 2004.
7. Wall Street Journal Europe, 7.-9. studenog 2003.
8. International Herald Tribune, 11. ožujka 2005.
9. Vidi Thomas Frank, Le marché de droit divin: capitalisme sauvage et populisme de marché, Agone, Marseille, 2003.
10. Citirano u Financial Timesu, 6. srpnja 2004.
11. Walter Bouvais i David Garcia, Multinationales 2005, Editions Danger Public, Pariz, 2005.

U siječanjskom broju Le Monde diplomatiquea još čitajte:
Smanjivanje dugotrajne nezaposlenosti u Hrvatskoj
Deset godina poslije kompromisa u Daytonu
Dva lica Kine
Saint-Barthelemy, raj za milijardere: Francuski otok bez poreza
Konferencija iz Montreala i Protokol iz Kyota: Ograničena svijest o klimi
Politički potres u Izraelu
Američki kemijski rat – Vijetnam: “Narančasta tvar” još uvijek ubija
Kanadski federalni model se iscrpio: Novac iz Ottawe protiv težnje za neovisnošću
Nijedna kultura nije iznad druge: Susret s Drugim, esej Ryszarda Kapuscinskog

O Le Monde diplomatiqueu

Le Monde diplomatique je ugledni mjesečnik koji pokriva područja politike, ekonomije, znanosti i umjetnosti. Poznat je po analitičkim, dobro argumentiranim člancima koje pišu najznačajniji svjetski autori iz pojedinih područja.
Zajedničko istraživanje francuskog Instituta za istraživanje javnog mnijenja i sličnih institucija u zemljama u kojima lokalna izdanja Le Monde diplomatiquea imaju najveće naklade pokazuje da je Le Monde diplomatique u najužem vrhu svjetskog nezavisnog i objektivnog novinarstva. Tu poziciju stekao je iz više razloga, i to:
zbog pažnje koju ovaj mjesečnik posvećuje velikim ekonomskim, monetarnim, političkim ili društvenim pitanjima u svijetu
Le Monde diplomatique je svoje stranice otvorio mislećim, svjetski priznatim, znanstvenim, političkim i društvenim radnicima
mjesečnik svoju prihvaćenost može zahvaliti i eleganciji klasičnog prijeloma; novina često surađuje i s umjetnicima, slikarima, kiparima i autorskim fotografima
Paralelno s usponom francuskog izdanja, Le Monde diplomatique bilježi znatan rast svojih izdanja na stranim jezicima koja tiskaju neovisne izdavačke ili novinske kuće. Krajem 2003. bilo ih je 42. Hrvatsko izdanje izlazi od prosinca 2004.
Le Monde diplomatique izlazi u sljedećim zemljama: Argentini, Boliviji, Brazilu, Čileu, Grčkoj, Iranu, Italiji, Jordanu, Kolumbiji, Koreji, Luksemburgu, Maroku, Njemačkoj, Portugalu, Španjolskoj, Švicarskoj, Turskoj, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Venezueli te ima izdanja i za zemlje engleskog govornog područja. Tiskana izdanja Le Monde diplomatiquea širom svijeta prodaju se u 1,4 milijuna primjeraka.
Novina je također prisutna na Internetu na arapskom, češkom, engleskom, esperantu, jeziku farsi, grčkom, japanskom, katalonskom (Andora), kineskom, norveškom, njemačkom (Njemačka i Švicarska), portugalskom (Brazil), ruskom, španjolskom (Argentina, Bolivija, Čile i Španjolska), talijanskom i turskom jeziku.
Hrvatsko izdanje Le Monde diplomatiquea prodaje se na kiosku (cijena: 15 kn) i putem pretplate (cijena za godišnju pretplatu, 12 brojeva: 180 kn + poklon knjiga).

Više informacija na linku: Le Monde diplomatique – hrvatsko izdanje

Pretplata
Email: pretplata@globalmedia.hr
Tel: +385 1 5498 955

Oglašavanje
Email: lmd@globalmedia.hr
Tel: +385 1 5498 959