Moja je majka imala oči na leđima, a Doug Quinn ih vjerojatno ima na dlanovima – kako drukčije objasniti to kako je smrvio metvicu za mojito i nastavio spravljati koktel, dok je istodobno pogledavao je li ušao tko nov i na drugi kraj bara da vidi hoće li koji gost uskoro biti žedan, te gledao tipa ispred sebe koji nije prestajao brbljati?

Ni jedanput Quinn nije pogledao prema piću. Punio je krigle bez gledanja. Očito prema njihovoj težini zna kad treba prestati ulijevati pivo. Skidao je boce s visokih polica bez gledanja etikete. Sigurno u svojoj glavi ima čitav raspored pića restorana i bara P. J. Clarke’s na East Sideu. Zapamtio je što smo moj prijatelj i ja pili iako smo naručili samo jednu rundu; bilo je ondje barem još 35 ljudi osim nas te rane svibanjske večeri, a on je sâm pri-mao sve narudžbe iz restoranskog dijela i ništa nije zapisivao. “Još jednu?”, bilo je sve što je pitao i pola minute kasnije preda mnom je bio Hendricksov džin-martini s maslinama i razmrvljenim ledom, baš kao i onaj prije njega. Moj prijatelj je pijuckao drugi Manhattan s viskijem od raženog slada umjesto burbona jer je tako tražio prvi put. Quinn radi brzo i nepogrešivo. Ta njegova učinkovitost već je legendarna. Pitao sam Jima Meehana, koktel-šamana iz PDT-a u East Villageu, kojega on i drugi poznati “miksolozi” cijene. Bez dvojbe je imenovao Douga Quinna (42), ne zato što je Quinn izmislio neko piće ili spojio dva sastojka koja nitko dotad nije, nego zato što se Quinn drži klasika i odlično radi u najvećoj gužvi. Brz je, izdržljiv, okretan, ima odličnu osobnost i pamćenje kakvom se treba diviti: to je srž pravog barmena, a kemija bez toga ništa ne znači. On je barmen svih barmena. Treba ga doživjeti u akciji, ne samo zato što radi u klasičnom baru starom 126 godina, vjernoj slici jednog vremena i senzibiliteta s mozaičnim pločicama, šankom s rezbarijama u mahagoniju, kositrenim stropom i vitrajima. Osim što ima koordinaciju sportaša, tako i izgleda: visok je 188 centimetara, širokih ramena, u dobroj kondiciji. Diplomirao je ekonomiju na koledžu Vassar, koji se nalazi otprilike 260 kilometara sjeverozapadno od New Yorka, no počeo je raditi kao barmen prije diplome i otad nije prestao. Quinn testira sebe. Nastupa. Ljudi mu se dive. Ljudi ga obožavaju. “Kad dođu ovamo, oni su u mom domu”, kaže. “U mojoj su crkvi.” Kaže da se ne služi trikovima ili varka-ma dok pamti narudžbe, a njegovo mi je pamćenje parničar Paul Hanly, česti gost bara opisao kao “prepredeno, potpuno nevjerojatno – istinsko fotografsko.” Quinn ima granice. “Pokušavam ljude naučiti kako se treba ponašati u baru”, kaže. “Nemojte tražiti Red Bull i votku. Hoćete energetsko piće? Dat ću vam kavu.”

Frank Bruni