Postoji jedna stvar koju svi pouzdano znamo o Sjevernoj Koreji, a to je da o njoj znamo vrlo malo, osim toga da je totalitarna, nuklearna, nepredvidiva i puna bijede. Sjeverna Koreja je osamljeno kraljevstvo, nešto poput tamne strane Mjeseca. No zahvaljujući tisućama izbjeglica koje su se dokopale slobode putem dugačke podzemne željeznice kroz Kinu, danas znamo mnogo više o tamošnjoj surovoj stvarnosti. Sada bolje razumijemo kako vlast održava svoju zastrašujuću moć i znamo gdje ona možda slabi.

Poznavatelji situacije u zemlji odnedavna raspravljaju o tome bliži li se kraj najizdržljivije čudovišne države i što bismo glede toga trebali poduzeti. Medijska se pozornost posljednjih tjedana usmjerila na 29-godišnjega tiranskog početnika Kim Jonguna koji izvodi ratoborne trikove ispraznih prijetnji iz neiscrpnoga repertoara svoje obitelji. Upravo sam pročitao “Bijeg iz logora 14” Blainea Hardena, uznemirujuću priču o mladićevu bijegu iz jednoga od radnih logora u kojima je smješteno čak 200.000 sjevernokorejskih političkih neposlušnika. Vlasti su sagradile logore kako bi izgladnile zatvorenike, mučile ih i konačno prisilile na rad do smrti. Sjevernokorejski režim ne smatra političkim protivnicima samo one koji se usprotive vlasti, nego i rođake optuženika rođene do tri naraštaja nakon njih. Hardenova se priča o Shin DongHyuku razlikuje od najboljih ranijih priča o izbjeglicama, “The Aquariums of Pyongyang” Kang Cholhwana i “Nothing to Envy” Barbare Demick, po tome što je Shin u svakome pogledu proizvod logora 14. Shin je rođen u zatočeništvu kao sin dvoje zatvorenika koje su upravitelji logora sparili kako bi začeli dijete. Odrastao je ne upoznavši svijet izvan električnih ograda.Hardenova knjiga nudi i gomilu podataka o Sjevernoj Koreji, zemlji koju prati glas crne rupe na političkoj karti svijeta. Knjiga objašnjava kako je režim preživio dulje od svih svojih čudovišnih prototipa, dulje od Hitlera, dulje od Staljina, dulje od Mao Cetunga i dulje od Pola Pota.

Sredstva koja ga održavaju na životu su prisilna izolacija, strah koji paralizira stanovništvo, glad koja ga iscrpljuje i potpuna ovisnost građana o državi. Shin je kao tinejdžer vidio učitelja kako nasmrt prebija šestogodišnju djevojčicu zbog skrivanja pet zrna kukuruza. Što je gore, izdao je majku i brata te bez kajanja svjedočio njihovome javnom smaknuću .Međutim, unatoč tome što nije genij za tehnike bijega, Shin uspijeva pobjeći državnome nadzoru, a na svojemu trnovitom putu ka slobodi susreće mnoge koji prkose sustavu, naravno, riječima, a ne djelima. Posebno je zanimljivo kako okove totalitarizma nagrizaju mito, trampa i transakcije na crnome tržištu koje, između ostaloga, uspješno posluje sa susjednom Kinom.Kada je 2003. godine David Hawk iz Odbora za ljudska prava u Sjevernoj Koreji provodio istraživanje za prvo izdanje svojega kritičnoga izvješća o logorima pod naslovom “Skriveni gulag”, oko 3000 Sjevernokorejaca nalazilo se u azilu u Južnoj Koreji, a među njima je bilo i nekoliko desetaka bivših političkih zatvorenika. Do Hawkova nedavnog povratka u regiju radi objave drugoga izdanja izvješća broj izbjeglica povećao se na 23.000, a stotine njih preživjele su pritvor. Prema Hawkovim riječima, “broj zagovornika reformi i otvaranja zemlje te broj ljudi izvan kontrole državnoga sustava raste”.Prije 15 godina, kada su mnogi korejski stručnjaci predviđali kako režim u Pyongyangu neće moći preživjeti bez pomoći bivšega Sovjetskoga Saveza, Marcus Noland iz Instituta Peterson za međunarodnu ekonomiju napisao je članak za časopis Foreign Affairs. Nolandovo je mišljenje bilo drugačije, a u članku je objasnio “Zašto će se Sjeverna Koreja provući”. Vrijeme je pokazalo kako je američki stručnjak bio u pravu. Stoga vrijedi poslušati njegovo mišljenje i danas, kada tvrdi kako se sjevernokorejski režim trenutačno nalazi u najkrhkijemu stanju u svojoj povijesti. Mnogi se analitičari upoznati sa situacijom u Pyongyangu slažu s njime. Očit razlog za sumnju u stabilnost režima novi je sjevernokorejski vođa. Kim Jongun u usporedbi s ocem i djedom čini se još manje sposobnim za vođenje šepave policijske države. Njegov prvi pokušaj da dokaže svoju muškost lansiranjem dalekometne rakete uškopljen je zatajenjem mehanizma za njezino ispaljivanje.

Što je važnije, Kim Jong-un naslijedio je sustav čiji je legitimitet nagrižen iznutra, ako je ikada uopće postojao. Čini se da trgovinsko bezakonje u državi potkopava središnju vlast, a analitičari za to imaju i i izraz. Tvrde kako “tržište proždire državu”. Trgovina na granicama donijela je sjevernokorejskome stanovništvu hranu, odjeću i alat, no i informacije o vanjskome svijetu. U Sjevernoj Koreji gotovo uopće nema interneta, no prokrijumčareni radijski uređaji, televizori, DVD uređaji i mobiteli sve su prisutniji, a stanovništvo njima zaobilazi državni monopol na propagandu. “U Sjevernoj Koreji nema rasprave o Arapskome proljeću”, ističe Noland. “No ljudi na tržnicama razgovaraju o Egiptu.”Ipak, ne očekujte sjevernokorejski narodni ustanak poput onoga u Egiptu. No veliko pitanje koje bismo si trebali postaviti jest – što učiniti dan poslije? Kraj režima vjerojatno će biti krvaviji od onoga kojemu smo svjedočili tijekom Arapskoga proljeća. Zašto ne sjedimo za stolom s Kinezima, Južnokorejcima, Japancima i Rusima i ne surađujemo na izradi plana koji bismo onemogućili prodaju nuklearnoga materijala ruskoj mafiji ili kineskim trijadama? Zašto ne planiramo kako spriječiti nekog uspaničenoga generala da sravni Seoul sa zemljom? Kako namjeravamo odvratiti Kinu ili Rusiju od slanja snaga u zemlju s ciljem iskorištavanja situacije? Kako spriječiti upravitelje sjevernokorejskih zatvora da u strahu od suđenja pretvore dokaze o logorima u pepeo, odnosno u masovne grobnice? Kako ćemo otkloniti humanitarnu katastrofu koja bi mogla nadmašiti čak i masovnu glad sredinom 1990-ih? Konačno, kako ponovno ujediniti dvije Koreje, a pritom ne pogurati Južnu u bankrot? To su pitanja koja bi si Sjedinjene Američke Države i sjevernokorejski susjedi trebali postavljati, hitno i zajedničkim snagama.

Bill Keller