EN DE

Veliko učvršćivanje

Autor: The New York Times
23. svibanj 2010. u 22:00
Podijeli članak —

Ovo izgleda kao populistički trenutak: Amerikanci imaju čajanku, Grci prosvjeduju, obveze se ignoriraju, Saveznim rezervama prijeti revizija, tvrtki Goldman Sachs prijeti kazneno gonjenje.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

No prodrite kroz teatralnost akcija protiv establišmenta do dubinskih struktura političke i ekonomske moći i učinit će vam se da plima populizma skriva pravu priču. Od Washingtona do Atene ekonomska kriza dovodi do učvršćivanja, a ne revolucije, ukorijenjenosti autoriteta, a ne rasipanja, te do koncentracije moći u rukama iste one elite koja je kumovala katastrofama. Uzmite u obzir situaciju u Europi. Tjedan nakon što je započela grčka financijska propast, govorilo se samo o oslabljenosti Europske unije, lakoumnosti njezina prebrza širenja te nesposobnosti vodećih snaga Staroga kontinenta da predvide pojavu krize. No onda je Europska unija povukla svoj potez planom sanacije Grčke u vrijednosti od gotovo bilijun dolara, te postavljanjem gospodarskih uvjeta Grčkoj koji nalikuju “onome koje bi poraženi feldmaršal potpisao u vlaku usred šume nakon završetka krvavog rata” kao što to kaže kolumnistica Washington Posta Anne Applebaum. Ako plan sanacije uspije, autoritet Europske unije nad zemljama članicama znatno će porasti, a kriza koju je uzrokovala nesmotrena, elitistička integracija nedvojbeno će dovesti do još veće integracije i još moćnije elite. To bi Amerikancima trebalo biti poznato. Do panike 2008. došlo je dijelom i zato što su javni interesi postali previše isprepleteni s privatnim interesima da bi mogli propasti. No sve što smo poduzeli da spriječimo paniku i svi zakoni koje smo uveli samo su dodatno ojačali simbiozu.

Ovo izgleda kao populistički trenutak: Amerikanci imaju čajanku, Grci prosvjeduju, obveze se ignoriraju, Saveznim rezervama prijeti revizija, tvrtki Goldman Sachs prijeti kazneno gonjenje.

No prodrite kroz teatralnost akcija protiv establišmenta do dubinskih struktura političke i ekonomske moći i učinit će vam se da plima populizma skriva pravu priču. Od Washingtona do Atene ekonomska kriza dovodi do učvršćivanja, a ne revolucije, ukorijenjenosti autoriteta, a ne rasipanja, te do koncentracije moći u rukama iste one elite koja je kumovala katastrofama. Uzmite u obzir situaciju u Europi. Tjedan nakon što je započela grčka financijska propast, govorilo se samo o oslabljenosti Europske unije, lakoumnosti njezina prebrza širenja te nesposobnosti vodećih snaga Staroga kontinenta da predvide pojavu krize. No onda je Europska unija povukla svoj potez planom sanacije Grčke u vrijednosti od gotovo bilijun dolara, te postavljanjem gospodarskih uvjeta Grčkoj koji nalikuju “onome koje bi poraženi feldmaršal potpisao u vlaku usred šume nakon završetka krvavog rata” kao što to kaže kolumnistica Washington Posta Anne Applebaum. Ako plan sanacije uspije, autoritet Europske unije nad zemljama članicama znatno će porasti, a kriza koju je uzrokovala nesmotrena, elitistička integracija nedvojbeno će dovesti do još veće integracije i još moćnije elite. To bi Amerikancima trebalo biti poznato. Do panike 2008. došlo je dijelom i zato što su javni interesi postali previše isprepleteni s privatnim interesima da bi mogli propasti. No sve što smo poduzeli da spriječimo paniku i svi zakoni koje smo uveli samo su dodatno ojačali simbiozu.

Od državnog programa sanacije do zakona o poticajima, od spašavanja automobilske industrije do reforme zdravstvenog sustava, stvorili smo nov spektar javnoprivatnih partnerstava kojima dajemo moć pripadnicima uskoga kruga na štetu onih izvan njega, velikim institucijama na štetu malih te Washingtonu na štetu državne i lokalne vlasti. Osamnaest mjeseci nakon financijske krize interesi naših financijskih stručnjaka, izvršnih direktora, birokrata i političara sjedinjeni su kao nikada do sada. Slično, ali nešto manje uočljivo učvršćivanje dogodilo se na planu nacionalne sigurnosti. Nakon što se tijekom svoje kampanje borio protiv netransparentne inozemne politike Busheve administracije, predsjednik Obama nastavio je s gotovo svim ratnim akcijama koje je Bush poduzeo nakon 11. rujna. Da, odrekli smo se nekih drastičnih poteza prijašnje administracije. No dalekosežna moć u pritvaranju, ispitivanju i ubijanju, kojom se služilo tijekom neizvjesnog rata, vjerojatno će dospjeti u ruke i budućih predsjednika. Mnoge odluke ove politike lako je obrazložiti. Ako ih gledamo u cjelini, one predstavljaju sustav koji se može kretati u samo jednom smjeru. Ako učvršćivanje uzrokuje krizu, na nju se odgovara još većim učvršćivanjem. Ako gospodarska centralizacija izazove nehotične posljedice, potrebna je politička centralizacija da dovede sve u red. Ako vlada očito ne uspijeva spriječiti teroristički napad ili prijevare na tržištu nekretnina, treba joj dati još veće ovlasti kako bi spriječila one sljedeće ili one nakon njih.

CIA i FBI nisu spriječili događaje 11. rujna, zato danas imamo ministarstvo domovinske sigurnosti. Desetljeća vladinih subvencija za kupnju kuća dovela su do propasti stambenog tržišta, stoga vlada sada daje subvencije automobilskoj industriji, ekološkoj industriji, sektoru zdravstvene zaštite… Uzorak se može primijeniti i na ljude, nesamo na politiku. Ako su pogreške Roberta Rubina dovele financijskisektor izvan kontrole, onda vamnaravno trebaju Timothy Geithner i Lawrence Summers – Rubinovi štićenici – da stvar vrate na mjesto. Na kraju krajeva, kome ćete povjeriti tu silnu učvršćenu vlast? Ronu Paulu? Dennisu Kucinichu? Sari Palin? Takva je izopačena logika meritokracije. Jednom kad neki sustav postane dovoljno složen, nije bitnokoliko će naši najbolji i najpametniji uprskati stvar. Svaka kriza samo učvršćuje njihov autoritet zatošto se čini da samo oni razumiju sustav dovoljno dobro da bi ga mogli popraviti. No njihovi popravci sustav čine još složenijim i centraliziranijim,ali i ranjivijim za sljedeće krize nacionalne sigurnosti, sljedeću prirodnu katastrofu, sljedeću ekonomsku krizu. Upravo zato,unatoč populističkim reakcijamai obećanjima iz Washingtoma, ovonije kraj ere “prevelikih da bi mogli propasti”. Ovo je tek početak.

Ross Douthat

Autor: The New York Times
23. svibanj 2010. u 22:00
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close