Ako se želite upoznati s najboljim novim zamislima o tome kako riješiti problem siromaštva u svijetu, izvrsno mjesto za početak je kolibica obitelji Nasoni u južnoafričkoj državi Malavi. Alfred Nasoni i supruga Biti Rose iz sela Masumba imali su sedmoro djece. Dvoje ih je umrlo bez da su posjetili liječnika.

Alfred i Biti Rose najstarijeg su sina u četvrtom razredu morali ispisati iz škole jer si, kako kažu, nisu mogli priuštiti troškove školovanja u iznosu od pet dolara po polugodištu. Obrađivali su samo dio svojega zemljišta od jednog hektra jer nisu imali novca za sadnice i sjeme. Iako se siromaštvo katkad prikazuje kao romantično, stvari su puno složenije. Alfred mi je priznao da je, premda su mu djeca gladovala, oko dva dolara tjedno trošio na alkohol iz domaće proizvodnje te još 50 centi na cigarete. Spomenuo je i da je dva ili više dolara tjedno trošio na lokalne prostitutke, bez obzira što je AIDS općeprisutan. Sve ove naznake vode do neugodnog zaključka – patnja koja se povezuje sa siromaštvom ponekad je uzrokovana ne samo niskim prihodima, već i autodestruktivnim patološkim ponašanjem. Prema jednoj vladinoj studiji provedenoj u središtu Kenije muškarci u prosjeku veći udio plaće troše na alkohol nego na hranu. To je začarani krug, očaj vodi ljude do pokušaja popravljanja raspoloženja koji ih samo guraju u još dublji očaj.No i iz toga postoji izlaz. Biti Rose 2005. godine priključila se seoskoj štedionici koju je osnovala međunarodna humanitarna organizacija CARE. Takvi projekti seoske štednje i zajmova najnovije su ideje kad je riječ o programima razvoja. Sada se njima služi oko šest milijuna osoba u 58 različitih zemalja. Više od 2,5 milijardi ljudi nema bankovni račun, navodi se u izvještaju pod naslovom “Mjerenje financijske uključenosti” Svjetske banke, prvom istraživanju takve vrste u svijetu. Naime, siromašni jednom ili dva puta godišnje dobiju značajniju svotu gotovine, obično na kraju žetve, a nakon toga im se ne nudi dobar način štednje tog novca. Time se povećava rizik da će se bar dio novca protratiti. U nekim afričkim zemljama mobilni telefoni preuzimaju ulogu bankarskih sustava.

No pravo rješenje su štedionice poput one u koju je uključena Biti Rose. Svakog tjedna sastaje se s još 19 članova štedionice i svako od njih ulaže iznos od 10 centi. Zatim se novac posuđuje članovima, a organizacija CARE uči ih kako otvoriti malo poduzeće. Sa zajmom od samo dva dolara, Biti Rose počela je spremati i prodavati lokalnu inačicu uštipaka, koje je na početku prodavala za dva centa po komadu. “Ljudima su se doista svidjeli moji uštipci”, kaže, pa je uskoro dnevno počela zarađivati i po nekoliko dolara. Nadahnut njezinim primjerom, Alfred je počeo uzgajati povrće i prodavati ga. Pokazalo se kako je i on oštrouman poduzetnik. Nakon što je uočio značajan popravak u pogledu obiteljskog financijskog stanja, Alfred se, prema vlastitom priznanju, odrekao djevojaka i pića. Biti Rose i Alfred skupili su novac za kupnju sjemena i gnojiva za vlastitu zemlju te unajmili još jedan hektar. Danas upošljavaju i do deset radnika. U starim danima, na kraju žetve dobivali su samo jednu vreću kukuruza godišnje, a ove godine kukuruzom su napunili sedam zaprežnih kola. CARE je 2009. godine otišao iz ovog sela i počeo s provedbom istog programa u najpotrebitijim područjima Malavija, ali štedionice oko sela svejednako su se namnožile. Ostali poljoprivrednici zavidjeli su Biti Rose i Alfredu što stari krov od šiblja koji propušta zamjenjuju limenim, pa su odlučili i sami osnovati vlastite štedionice. I tako se ova zamisao, bez ikakve pomoći organizacije CARE, proširila čak i preko granice, do sela u Mozambiku. Nade Alfreda i Biti Rose sada su usmjerene prema mlađoj djeci (najstariji sin već se oženio). Biti Rose nikada nije išla u školu, ali zato namjerava mlađoj djeci omogućiti studij.

Nicholas D. Kristof

Online: Zajam od dva dolara promijenio im život

Biti Rose počela je spremati i prodavati uštipke zahvaljujući malom zajmu: nytimes.com (pretraga “Kristof doughnuts”)