Pyongyang, Sjeverna Koreja — Ispred velike dvorane odvijao se žestok dvoboj ženskih nogometnih timova. Dvije mladenke blistale su u bijeloj i tamno ružičastoj haljini na dan udaje za svoje voljene na trgu prekrivenom snijegom.

Roditelji su vukli djecu na plastičnim sanjkama, a pješaci se okupljali oko kioska sa slatkim krumpirom i palačinkama. Tijekom šestodnevnog posjeta Pyongyangu, glavnom gradu Sjeverne Koreje, stječemo površan i strogo nadziran uvid u zemlju u kojoj se stvarnost i mašta često brkaju. Iako nije bilo očitih znakova skore propasti ili političkih intriga koje se pletu oko sudbine teškog bolesnog vođe, dalo se naslutiti zašto bi Sjevernoj Koreji bilo u interesu da ponovno uspostavi međunarodnu trgovinu i primi pomoć drugih zemalja. Gotovo četiri godine trajala je agresivna vladina propaganda kojom se obećavalo da će do 2012. godine, kad će se obilježiti stogodišnjica rođenja Kim Ilsunga, oca nacije i predsjednika na vlasti Kim Jongila, Sjeverna Koreja postati snažna i uspješna zemlja. Dotad preostaje tek 18 mjeseci, a tvornice u stečaju, oskudna žetva i djeca zaostala u razvoju teško bi se mogli nazvati uspjehom. Vjerojatno je rok koji im se bliži pripadnike sjevernokorejskog državnog vrha naveo na potez kojim se žele djelomično izvući iz izolacije. Počeli su, naime, nuditi koncesije koje bi im pomogle u otvaranju prema svijetu te možda ograničile razvoj nuklearnog programa. Iako su najavili vojnu reakciju ako Južna Koreja nastavi s vojnih vježbama u blizini spornih voda, zasad su reagirali tek verbalno. No, Sjeverna je Koreja već ranije pružala ruku pomirenja kako bi u trenucima gospodarske krize ili političkih promjena dobila pomoć, a kasnije bi se ponovno okrenula politici nasilja. Od 24 milijuna Sjevernokorejaca tri milijuna stanovnika Pyongyanga živi u relativno povlaštenim uvjetima. Da bi došli u Pyongyang ili živjeli ondje, treba im posebna dozvola.

Međutim, bijeda je itekako očita. Ljudi se naguravaju u oronulim električnim autobusima, a pješaci povijaju pod teškim naramcima, u kojima očito nose robu koju prodaju na privatnim tržnicama, znatno posjećenijima od loše opremljenih državnih trgovina. Ekonomski stručnjaci kažu da je proizvodnja ugljenja u najboljem slučaju tek dvostruko slabija nego prije 20 godina. U Pyongyangu su redukcije struje toliko česte da u većem dijelu grada struje ima tek nekoliko sati dnevno. U drugim dijelovima države, naročito u sjevernim provincijama, djeca prose na uličnim tržnicama, čitave obitelji pretražuju polja u potrazi za gljivama i jestivim biljem, a radnici u državnim tvrtkama sretni su ako dobiju barem nominalnu plaću. Priča se da su radnici u Pyongyangu puno bolje plaćeni. Ima ljudi koji hodaju okolo razgovarajući na mobitel koji je prije samo dvije godine bio nepoznat fenomen. Stanovnici Pyongyanga kažu da se u posljednje tri godine povećao broj automobila i prometne signalizacije, ali promet je i daje rijedak. Većina ljudi na ulici djeluje dobro uhranjeno. Problem neuhranjenosti u posljednjih se 10 godina smanjio, no podaci Svjetskog programa za hranu pokazuju da jedno od troje djece u Sjevernoj Koreji i dalje zaostaje u razvoju, a svako peto nedovoljne je tjelesne težine. Stanovnici Pyongyanga najbolje su uhranjeni Sjevernokorejci. Novinarima se rijetko odobrava viza za posjet toj zemlji. Vlada je odobrila vizu dvojici novinara koji su pratili guvernera New Mexica i bivšeg veleposlanika Billa Richardsona tijekom neslužbenog susreta s višim vladinim dužnosnicima u Pyongyangu. Richardsonov je cilj bio ublažiti napetosti između Sjeverne i Južne Koreje te uvjeriti državni vrh Sjeverne Koreje da odustane od agresije ako želi pomoć drugih zemalja. Vlasti su Richardsona dočekale s izjavama o uspješnom društvu. “Sve dobro napreduje”, uvjeravao je potpredsjednik Kim Yongdae guvernera prije nego što su novinare otjerali sa sastanka. “Zahvaljujući vojnoj preventivi”, dodao je, “možemo se posvetiti razvoju te do 2012. godine postati uspješno društvo.”

No, kako je Bill Richardson kasnije otkrio, u neslužbenim razgovorima vladini dužnosnici priznali su da zemlja oskudijeva gorivom i hranom te da smatraju kako bi bilo nužno ukinuti ekonomske sankcije koje su im nametnute zbog nuklearnog testiranja i vojnih vježbi u posljednih pet godina. Neki poznavatelji prilika upozoravaju da bi, ako ne dobiju inozemnu pomoć te ako se ponovno ne uspostavi međunarodna trgovina, Sjeverna Koreja do sredstava mogla doći prodajom nuklearne tehnologije i materijala Iranu, Siriji i drugim zemljama, ako to već nije učinila. U posljednjih šest mjeseci razgovarala sam sa Sjevernokorejcima koji su otišli u Kinu, i dali su mi do znanja da je povjerenje naroda u gospodarsku politiku vlade ozbiljno narušeno, a možda i izgubljeno. Neki od njih kritiziraju nadmoć vojske te se nadaju da će Kim Jongun, sin i nasljednik Kim Jongila, promijeniti takvu politiku. “Čuo sam da jednom izjavio da imamo više municije nego hrane pa možda bude dobar vođa i nahrani narod”, rekao je tijekom razgovora u Kini jedan pedesetdevetogodišnji trgovac iz Sjeverne Koreje. Međutim, činilo se da većina Sjevernokorejaca podupire politiku primata vojske koju Kim Jongil provodi već 15 godina. Na stanici podzemne željeznice u Pyongyangu jedan je čovjek rekao: “Mi želimo mir, ali ne bojimo se rata.” Ekonomisti tvrde da u tri od četiri sjevernokorejske tvornice proizvodnja miruje jer nemaju dovoljno energije i materijala. “Mnogo se priča o 2012. godini, o tome kako ćemo postati snažna i uspješna zemlja”, izjavio je jedan četrdesetpetogodišnji trgovac iz provincije Hwanghae u razgovoru s predstavnicima organizacije Human Rights Watch održanom u studenome. “Da otkrijemo rudnik zlata, mislim da bi to bilo moguće.” “Nitko u to zapravo ne vjeruje”, dodaje. “Samo nastojimo preživjeti.”

Sharon LaFraniere