Izvješće broj 25., koje je 4. travnja napisao pukovnik Qais Hussein, kliničko je anonimno istraživanje eksplozije u gradu u kojem su eksplozije uobičajene.

“Znatna materijalna šteta”, piše za autobombu koja je prošlog mjeseca detonirana pokraj zgrade egipatskog veleposlanstva i ubila sedamnaest osoba. “Potpuno je izgorjelo deset automobila i jedna kuća ispred veleposlanstva, a deset okolnih kuća pretrpjelo je umjerenu štetu.” Izvješće pukovnika Husseina ne spominje na stotine knjiga, među kojima su i Čehovljeve drame te romani palestinskog pisca Ghassana Kanafanija smještene u torbe, kutije i na stepeništa. Ne navodi slike Shakera Hassana, jednog od najvećih iračkih slikara, kao ni skulpture njegova sunarodnjaka Mohammeda Ghanija Hikmata. Nema ondje ni spomena kamena donesenog iz azilantova rodnog mjesta Betlehema za gradnju utočišta koje će služiti kao most između Zapada i Istoka. Izvješće pukovnika Husseina ne napominje da je ta kuća pripadala slavnom arapskom romanopiscu, pjesniku, slikaru, kritičaru i prevoditelju Jabri Ibrahimu Jabri, koji ju je prije gotovo pola stoljeća sagradio pokraj palmi datulja i grmova duda u Ulici princeza i živio ondje do svoje smrti 1994. godine. Nije bilo komemoracija, tek su pojedinci došli odati počast. Kritičar Fadhil Thamer kaže: “Ovdašnji ljudi vidjeli su previše toga.” No prema šaputanjima Jabrinih prijatelja i suradnika koji se sjećaju kako je slušao Bacha dok je pisao i njegove sobe prepune dima lule kuća je predstavljala nešto mnogo više, nešto što je sada izgubljeno.

Neki od njih gledaju na njezino uništenje kao na određenu vrstu epitafa, kraj ere u Iraku i arapskom svijetu te zbog rata i razdora pomrčinu ideala koje je umjetnik predstavljao. Rođen 1919. u kršćanskoj obitelji, Jabra se preselio u Bagdad nakon rata 1948. godine, koji njegovi sunarodnjaci Palestinci nazivaju “nakba”, to jest katastrofa. Već je diplomirao na Sveučilištu u Cambridgeu, pripremao se za studij na Harvardu, a u nadolazećim godinama pridružio se kiparu Jawadu Salimu i izvanrednoj generaciji umjetnika koji su od Iraka napravili prijestolnicu arapske kulture. Jabra je bio jedan od najistaknutijih pisaca, čiji su naširoko cijenjeni radovi modernizirali arapski roman, i lingvist koji je preveo djela kao što su Shakespeareovi soneti ili Faulknerov “Buka i bijes”. “On je bio živi primjer procesa prevođenja, uzimanja jedne kulture i njezina prenošenja preko kulturalne razdjelnice te konačnog postavljanja u drugu kulturu”, kaže Roger Allen, profesor arapskog jezika i književnosti na Sveučilištu u Pennsylvaniji i Jabrin prijatelj koji mu je pomogao u prevođenju dva njegova poznatija romana. Jabrina jednostavna kuća na dva kata okružena stablima naranče koji mirisom podsjećaju na Palestinu odražavala je njegov ukus.

Kipar Hikmat se prisjeća kako je Jabra na kaminu držao jednu njegovu skulpturu, a druge u predsoblju i blagovaonici. Majed al-Samarrai, kritičar i prijatelj, sjeća se slika iračkih umjetnika kao što su Rakan Dabdoub, Souad alAttar i Nouri alRawi. “Kako da to opišem?” pita se Samarrai. “Ta kuća bila je galerija iračke umjetnosti.” Nakon Jabrine smrti 1994. godine u kuću se uselila njegova rođakinja Raqiya Ibrahim. Samarrai se sjeća da joj je rekao: “Jabrina blaga u tvojim su rukama.” Tijelo Raquiyje Ibrahim ležalo je zakopano u ruševinama cijeli dan prije nego što su ga djelatnici civilne zaštite uspjeli iskopati i ukloniti. Na mjestu kuće i pogibije izvješena je crna zastava u znak sućuti njoj i njezinu sinu Jaafaru, koji je također poginuo, s natpisom “Od Boga dolazimo i Njemu se vraćamo”. Samarrai i susjedi svjedoče da su pljačkaši poharali kuću u potrazi za vrijednostima te su čak otuđili i Raquiyjin nakit. “Ovdje se njega više nitko ne sjeća”, kaže Mehdi Mohammed, susjed koji je u napadu izgubio unuku. “Nema više nikoga koga je on poznavao.”

Anthony Shadid