Ovdje je prije deset mjeseci osjetila kako joj suzavac nagriza oči i vidjela kako policajci otvaraju vatru na prosvjednike. Promatrala je kako ožalošćeni članovi obitelji oplakuju okrvavljena tijela voljenih. Linu Ben Mhenni nasilje je moglo ušutkati, no njoj je dalo glasniji i jasniji glas. “Pod Ben Alijevom vlašću bilo je jako opasno pisati blog”, kaže dvadesetsedmogodišnja aktivistica i blogerica Lina.

Tunižani su prije deset mjeseci izašli na ulice pobuniti se protiv režima predsjednika Zine El Abidine Ben Alija. “Naravno da sam osjetila strah, no kad sam vidjela da policija ubija civile, potisnula sam ga i to mi je dalo snage za rad”, ističe. Lina je primjer prosvjednika koji su slomili režimsku kontrolu medija i ubrzali revoluciju koja je dokrajčila Ben Alijevu dvadesettrogodišnju diktaturu, a to je dovelo do širenja Arapskog proljeća u većini zemalja arapskog svijeta. Lina je danas asistentica na Odsjeku za lingvistiku Sveučilišta u Tunisu, a blog je počela pisati 2007., kad su joj presadili majčin bubreg nakon što je njezin otkazao 2005. Šest mjeseci nakon operacije natjecala se na Svjetskim igrama transplantanata. (Natjecala se i 2009., kad je u brzom hodanju osvojila dvije srebrne medalje.) U blogu “Djevojka iz Tunisa” pisala je o cenzuri, pravima žena, ljudskim pravima i slobodi govora. Uskoro je shvatila da ju je vlada uzela na zub i blokirala njezinu internetsku stranicu unutar Tunisa. Svojoj je stranici pristupala preko proxy stranice, a u travnju 2010. policija joj je, kaže, provalila u kuću. “Uzeli su mi računalo, kamere, sve su mi uzeli”, kaže. “Bilo je jasno da su oni jer sam samo ja bila meta i samo su moju opremu uzeli.” Ona i drugi Tunižani 17. prosinca 2010. čuli su za voćara Mohameda Bouazizija iz Sidi Bouzida koji se zapalio u znak prosvjeda što su mu oteli robu i što ga vlasti i policija stalno zlostavljaju. Lina je nazvala prijatelje iz tog grada da ih pita što se događa. Ono što je saznala objavila je na svojem blogu te stranicama na Facebooku i Twitteru. Sudjelovala je 25. prosinca u prosvjedima u Tunisu koji su izbili nakon Bouazizijeve smrti, a slike i članke poslala je na brojne društvene mreže. Početkom siječnja otputovala je u Sidi Bouzid, Regueb i Kasserine, u kojima su se sigurnosne snage žestoko obračunale s prosvjednicima. Fotografirala je ubijene i ranjene i fotografije objavila na internetu.

Bilo je jasno da prosvjedi neće posustati. “Društveni je pokret bio spontan”, kaže Lina. “Nije to bilo djelo političke stranke, već Tunižana. Ljudi su bili bijesni.” Ben Ali je pobjegao iz Tunisa 14. siječnja. Cenzura je ukinuta. Thameur Mekki, novinar internetske stranice TeKiano.com i Linin suradnik tijekom ranije kampanje protiv cenzure, kaže: “Prekinula je medijsku šutnju koju su mediji pod Ben Alijevom paskom nametnuli tijekom revolucije.” Laetitia Matiatos, nova urednica Reportera bez granica, kaže: “Blogeri poput Line Ben Mhenni i Astrubala koji piše blog Nawaat igrali su važnu ulogu tijekom tuniškog ustanka što se tiče odašiljanja informacija u svijet pomoću virtualnih privatnih mreža i proxy stranica.” Blogere, dodaje, vlada nije samo cenzurirala, već i zastrašivala, uhićivala i fizički napadala. Kerim Bouzouita, autor bloga ReadWriteWorld, kaže da su Twitter i Facebook bili važni čimbenici u iskazivanju nezadovoljstva. Kao i u drugim ustancima, prosvjednici su mogli prekinuti medijsku blokadu slanjem videoisječaka, podataka i komentara putem interneta i društvenih medija. No sama je vlada ukinula blokadu tih dviju stranica te im time, što je ironično, pomogla da procvjetaju. “Ben Ali je zabranio Facebook u kolovozu 2008. zbog rovatora, kako ih je nazvao”, kaže Bouzouita. “Ne znamo zašto je cenzura ukinuta – možda zbog nezadovoljstva naroda.” No vlada se, kaže, također nadala da će otvaranjem pristupa moći pratiti one koji se Facebookom i Twitterom koriste radi prenošenja ideja i mobilizacije. Lina priznaje ulogu društvenih medija u tuniškoj revoluciji, no oni je, kaže, nisu uzrokovali. “Možda je u Egiptu okupljanje započelo zahvaljujući društvenim medijima, no ovdje je sve započelo na ulici. Mohamed Bouazizi zapalio se i svi su krenuli u prosvjede. Društveni mediji nisu pokrenuli revoluciju. Bio je to alat koji nam je poslužio kao pomoć.”

Kristen McTighe