Ako su Sjedinjene Američke Države doista, kako su tvrdili i tvrde brojni naši predsjednici, svjetski prvak u demokraciji, zašto nam je onda drama koja se odvija u Kairu tako poznata?

Diktator u dobrim odnosima s Washingtonom, kojega je godinama na vlasti održavala američka financijska pomoć dok je upravljao brutalnim i korumpiranim režimom, konačno se suočava s gnjevom vlastitog naroda. Američka administracija u nedoumici je što reći, što uraditi i što očekivati ukoliko taj diktator bude svrgnut. Agonija Hosnija Mubaraka u Egiptu ponovno na površinu izvlači pitanje o tome može li se takav obrazac ikada prekinuti. Svaka zemlja ima vlastite vrijednosti i interese. Ponekad se oni podudaraju, a ponekad su u sukobu. Ono po čemu se SAD možda ističe od ostalih jest učestalost kojom američki dužnosnici objavljuju svoje vrijednosti ostatku svijeta i tako se postavljaju u idealan položaj da ih se optuži za licemjerstvo kad je određena mjera više svrsishodna negoli idealistična. Četrdesetgodišnja podrška vojnom egipatskom režimu, prvo pod Anwarom el Sadatom, a zatim i Mubarakom, davala je nekoliko strateških povlastica sedmorici američkih predsjednika. Dobili su pouzdanog saveznika u borbi protiv sovjetskog ekspanzionizma, ključni mir s Izraelom, branu protiv islamističkog radikalizma i trgovinski otvoren Egipat. Ono što nisu dobili jest djelotvorna egipatska demokracija. Povijest je puna prethodnika ovomu. Kubanac Fulgencio Batista, miljenik američkih korporacija i zločinačkih organizacija, 1959. godine pobjegao je iz zemlje s nezakonito ostvarenim bogatstvom od 300 milijuna dolara dok su se postrojbe Fidela Castra približavale Havani. Iranski šah Mohammed Reza Pahlavi 1979. odstupio je s prijestolja uslijed neminovne pobune, i to samo dvije godine nakon što je bivši američki predsjednik Jimmy Carter nazdravio njegovoj zemlji kao “otoku stabilnosti”. Godine 1986. je došao red na Ferdinanda Marcosa kojeg je s vlasti svrgnuo filipinski pokret Moć narodu šest godina nakon što je mu je tadašnji podpredsjednik George H.W. Bush rekao: “Mi se divimo vašoj predanosti demokratskim načelima i demokratskom procesu”.

Taj popis možemo dodatno proširiti. Jedna kalifornijska izdavačka kuća 1990-ih je u prodaju pustila zbirku sličica pod nazivom “Diktatori prijatelji” u kojima se nalazilo “36 najsramotnijih američkih saveznika”. Pisac dvaju knjiga o američkoj privrženosti diktatorima David F. Schmitz rekao je: “Prije je cilj bio antikomunistički”. “Danas surađujemo s umjerenim državnicima koji se bore protiv radikalizma u islamskom svijetu.”Schmitz prezire ovaj fenomen, za koji smatra da je prečesto Americi kupovao umjetnu stabilnost po vrlo visokoj cijeni. Pružajući podršku nekom autokratu, tvrdi, Amerika često omogućuje “uništenje političkog centra, daje vjerodostojnost ekstremističkoj argumentaciji i podriva SAD”.No, Schmitz razmatra diplomaciju iz mirne razdaljine akademskog svijeta. Zbigniew Brzezinski, savjetnik za nacionalnu sigurnost bivšeg predsjednika Cartera u vrijeme šahova pada, ima potpuno drugačije gledište. “Za uspješno bavljenje vanjskom politikom”, kaže, “morate sagledati postojeće vlade. A na čelu nekih od njih nalaze se diktatori”. Kad su se Brzezinski i njegov šef prvi puta susreli sa šahovom diktaturom, jedini centri moći u Iranu bili su komunisti i radikalni islamisti, ispričao nam je. A kad je ustanak protiv šaha postajao sve žešći, Carterova administracija bila je podijeljena. Neki su dužnosnici smatrali da bi Ajatolah Khomeini, tada na povratku iz progonstva, mogao biti razumna alternativa.

Brzezinski se nije slagao s njima. “Smatrao sam da bi šah trebao popustiti, a zatim započeti s agresivnim reformama”, prisjeća se. U raspravi je izvukao kraći kraj. Brzezinski tvrdi da su egipatski izgledi bolji od iranskih 1979. ukoliko Mubarak doista bude svrgnut: “Narod poštuje vojsku i pruža joj potporu diljem zemlje. Postoji neka vrsta srednje klase. A muslimansko bratstvo još je uvijek pod kontrolom”. Brzezinski smatra da na američku potporu Mubaraku nikako ne smijemo gledati kao na tragičnu pogrešku. Mubarak je učvrstio mir u regiji i modernizirao zemlju, tvrdi. “Ali, zbog povijesnih promjena sam modernizator je zastarjeo.” Rashid Khalili, bivši savjetnik u palestinskim mirovnim pregovorima odbija ovu vrstu realističkog shvaćanja politike. Mir između Egipta i Izraela nije donio mir između Izraela i Palestine; ugnjetavanje unutar Egipta poticalo je terorizam, a stabilnosti nije bilo. Bushova administracija osumnjičenike za terorizam slala je u Egipat, a oni tvrde da su ondje mučeni. Danas prosvjednici u Kairu pokazuju prazne bočice suzavca s američkim naljepnicama. Khalidi smatra da su takve mjere bile “nemoralne i politički glupe”. “Znam da je jednostavno reći da su Amerikanci vjerni svojim vrijednostima”, kaže. “Ali, znate, ponekad to ima smisla.”

Scott Shane